ZAGREB, 7. ožujka (Hina) - Za razliku od prve zaljevske krize prije 12 godina, kada nije bilo teško dobiti suglasnost sila za rat, između ostalog i zato što je Bagdad invazijom na Kuvajt nedvosmisleno prekršio Povelju UN-a, Sjedinjene
Države sada nikako ne uspijevaju uvjeriti dobar dio međunarodne zajednice u nužnost vojne intervencije u Iraku.
ZAGREB, 7. ožujka (Hina) - Za razliku od prve zaljevske krize prije
12 godina, kada nije bilo teško dobiti suglasnost sila za rat,
između ostalog i zato što je Bagdad invazijom na Kuvajt
nedvosmisleno prekršio Povelju UN-a, Sjedinjene Države sada nikako
ne uspijevaju uvjeriti dobar dio međunarodne zajednice u nužnost
vojne intervencije u Iraku.#L#
Cijeli svijet danas je suglasan da Irak mora uništiti svoje oružje
za masovno uništavanje, ali podjela je nastala na pitanju može li se
to provesti mirnim putem preko UN-a ili uporabom sile, odnosno
zašto baš sad pribjegavati sili. Oko iračke krize razilaze se i
unutar Europske unije, pa su Amerikanci već podijelili kontinent na
"staru i novu Europu".
Prethodna kriza u Perzijskom zaljevu započela je 2. kolovoza 1990.
godine kada su iračke snage ušle u Kuvajt i okupirale ga. Bagdad je
objavio da je intervenirao na zahtjev "slobodne i privremene vlade
Kuvajta", a već 8. kolovoza Irak proglašava "potpuno i nepovratno
ujedinjenje s Kuvajtom".
Nekoliko sati poslije iračke invazije, Vijeće sigurnosti UN-a
reagira najbrže u svojoj povijesti doneseći rezoluciju 660 u kojoj
osuđuje iračku invaziju na Kuvajt i traži od Iraka da odmah i
bezuvjetno povuče svoje snage na položaje koje su zauzimale prije
1. kolovoza. Nekoliko dana poslije, UN proglašava potpuni
trgovački, financijski i vojni bojkot Iraka.
Sjedinjene Države vrlo brzo reagirale su slanjem vojnika u
Saudijsku Arabiju, ali svjesni opasnosti od jednostrane akcije u
tom dijelu svijeta koji pliva na nafti, odlučile su kroz Vijeće
sigurnosti iskoristiti mogućnosti koje pruže Povelja UN-a kako bi
pridobile svoje partnere za suprotstavljanje Iraku. Posao im je bio
olakšan jer je Sovjetski Savez zbog unutarnjih problema bio na
izdisaju, a Kina je tada nastojala izići iz međunarodne izolacije
nakon krvavog gušenja studentskih prosvjeda u Pekingu. Tako su se
Moskva i Peking, koji imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti, bez
većih otpora priklonili američkom stajalištu, dok su europske
stalne članice Vijeća, Francuska i Velika Britanija od početka bile
uz Washington.
Unatoč prilično velikom suglasju najvažnijih svjetskih aktera,
Irak je uporno odbacivao sve pozive da se povuče iz Kuvajta. Vijeće
sigurnosti stoga je 29. studenoga uputilo ultimatum bagdadskom
vodstvu da napusti Kuvajt do 15. siječnja 1991. inače će biti
izbačen silom. Nikada do tada UN nije reagirao tako brzo i odlučno.
Ni nakon ultimatuma svjetske organizacije, Sadam Husein nije
pokazivao nikakve znakove da se namjerava povući. Sjedinjene
Američke Države nastavljaju gomilati vojne snage u Zaljevu, već u
prosincu bilo je razmješteno oko 400 tisuća vojnika. Uz intenzivne
pripreme za rat istodobno se odvijala živa diplomatska aktivnost na
spriječavanju sukoba. Tadašnji glavni tajnik UN-a Perez de Cuellar
neuspješno je pokušavao posredovati otputovavši dva dana prije
isteka ultimatuma u Bagdad kako bi pokušao pridobiti Sadama na
povlačenje. De Cuellar se uputio u "misiju posljednje šanse" nakon
neuspješnog završetka susreta iračkog ministra Tareka Aziza i
američkog državnog tajnika Jamesa Bakera 9. siječnja u Ženevi.
Tadašnji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov također je
bio vrlo aktivan, predlažući, među inim, održavanje međunarodne
konferencije o Bliskom istoku. Njegov izaslanik Evgenij Primakov
je i nakon izbijanja rata pokušavao postići prekid vatre.
Francuska je 14. siječnja, dan prije isteka ultimatuma preko
jemenskog premijera poslala u Bagdad mirovni prijedlog. Pariz je
predlagao da Vijeće sigurnosti uputi "posljednji poziv za mir"
Iraku, što je Washington odbacio.
U Perzijskom zaljevu dva dana prije isteka ultimatuma bile su
koncentrirane goleme vojne snage - 370 tisuća Amerikanaca i još 270
tisuća iz ukupno 27 zemalja koliko ih je bilo uključeno u savezničku
koaliciju. S druge strane, Irak je imao, prema podacima Pentagona,
540 tisuća vojnika, dok je Bagdad tvrdio da ih ima 750 tisuća.
U prvim satima 17. siječnja 1991. godine počela je "Pustinjska
oluja". Najveći ratni stroj nakon Drugog svjetskog rata krenuo je u
oslobađanje Kuvajta. Nakon višednevnog intenzivnog savezničkog
bombardiranja, Irak je, kako su javljali strani dopisnici, bio
doslovice "preoran". Saveznici su 24. veljače započeli kopnenu
ofenzivu, a dva dana kasnije Irak je objavio da se povlači iz
Kuvajta. Američki predsjednik George Bush, otac sadašnjeg
predsjednika Georga W. Busha, objavio je 28. veljače prekid
neprijateljstava. Nakon sedmomjesečne okupacije Kuvajt je bio
slobodan, a Sadam Husein, koji je rat protiv saveznika proglasio
"majkom svih bitaka", bio je prisiljen na uzmak nakon 40-dnevnog
rata.
Odluka predsjednika Busha da se zaustavi i ostavi Sadama na vlasti u
Bagdadu od tada je predmet kritika.
(Hina) sv ps