REUTERS 20. II. WASHINTON I ANKARA: 'OSJETLJIVA DIPLOMACIJA'

VELIKA BRITANIJA REUTERS 20. II. 2003. Washington i Ankara: 'osjetljiva diplomacija' "Turski čelnik Tayyip Erdogan ovo naziva 'najosjetljivijom vrstom diplomacije'. Neki američki dužnosnici ovo možda smatraju politikom opasnog poigravanja na rubu rata koja se izruguje desetljećima strateškog odnosa Washingtona i Ankare. Turska vodi bitku oko financijskih i vojnih termina za dozvolu raspoređivanja američkih vojnika u Turskoj iz koje bi bila pokrenuta invazija na Irak, koja će možda biti otpočeta već za par tjedana. Približava se vrijeme kada bi, u slučaju da SAD i Turska ne ostvare sporazum, ogorčeni SAD možda morao odustati od sjeverne fronte. U tom slučaju vojnici bi morali biti premješteni na jug, gdje bi se pridružili većini američkih snaga za invaziju, u području Zaljeva. 'Turska je suočena s postupnim gubitkom vjerodostojnosti u očima svijeta, dok ovaj proces pregovaranja svakim danom postaje sve ružniji', piše komentator dnevnika Milliyet, Gungor Uras. 'Svijet vidi svađu oko novca, bila ta slika ispravna ili kriva.' Erdogan se s ovom tvrdnjom nimalo ne slaže. 'Smiješno je tvrditi kako se ova rasprava svodi na cjenkanje oko dolara. Političke i vojne dimenzije daleko su važnije. Gospodarstvo je po važnosti na trećem mjestu.' Turska balansira između privrženosti Sjedinjenim Državama, Europskoj Uniji, stajalištima velikim dijelom antiratno raspoloženog muslimanskog stanovništva i potrebe za utjecajem u potencijalno nestabilnoj regiji. Upravo ta nestabilnost mogla bi uroditi poslijeratnim koristima za Kurde, neprijateljski raspoložene prema Ankari. Premijer Abdulah Gul kazao je prije dva tjedna kako bi Turska, iako protiv rata, podržala svog moćnog saveznika, NATO. Ipak, zna da mora opravdati bilo kakav sporazum svom narodu, ne samo prije nego počne rat nego i nakon što sukob prestane a krhko gospodarstvo zapadne u krizu. Mnogi militanti u svjetovnom establishmentu rado bi odmah optužili vladu, staru tri mjeseca, koja ima islamističke korijene, za to da je Tursku jeftino prodala i osudila ju na suučesništvo u loše osmišljenom ratu. Najbliži partner establishmenta u iračkom pitanju, moćna vojska, s veseljem bi promatrala vladu kako otpada od milosti, unatoč ustrajanju vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) kako je pro-zapadna i demokratska. Nervoza zbog Washingtona, unatoč tome što je saveznik koji je podržao Tursku u vrijeme gospodarske krize i zalagao se za njenu kandidaturu u EU-u, dodatno je pogoršana zbog nelagode AKP-a u pogledu stabilnosti njene moći i utjecaja kod kuće. Javni dijalog odvija se u prijateljskom raspoloženju. Gul i Erdogan govore o svojim američkim prijateljima. Predsjednik George Bush Ameriku je opisao kao 'najboljeg prijatelja Turske'. No osnovno pitanje jest pitanje povjerenja. Erdogan je u četvrtak kazao kako parlamentu neće poslati nikakav nacrt zakona za odobravanje raspoređivanja američkih vojnika bez obveza u pogledu uvjeta. Kongres, kazao je, mogao bi glasovati o tom pitanju mjesecima. No, i nakon toga mogao bi odbiti nacrt zakona. Iako je član NATO-a, mnogi svjedoče kako je turska vojska tajnovita i često veoma nezgodan saveznik. Turska tvrdi kako za to ima razloga, kako je 1991. u Zaljevskom ratu iskorištena kada je dozvolila američkim bombarderima da polijeću iz njenih baza. Tvrdi kako je mnogo izgubila gospodarski, jer je izgubila jednog od najbližih trgovačkih partnera, Irak. Turci tvrde kako nisu imali utjecaja na poredak koji je uspostavljen u sjevernom Iraku- zoni kojom sada upravljaju dvije iračke kurdske skupine za koje sumnjaju kako spletkare i planiraju osnovati neovisnu kurdsku državu, neprijateljsku prema Ankari. Amerikanci bi, prema raširenom stajalištu, mogli kazati kako će zaustaviti takav razvoj situacije, no ako dođe do rata, imat će važnijih prioriteta. Washington ovo poriče, no bezuspješno. Nepovjerenje prema Zapadu svoje korijene ima i u dalekoj povijesti. Velika Britanija je, prije više od 80 godina, nakon propasti Otomanskog carstva pomogla osmisliti plan za odcjepljivanje Anatolije, središnjeg dijela Turske, što bi omogućilo osnivanje kurdske države. Turska je pojasnila kako, unatoč nedavnim naporima Britanije da za Ankaru ugovori što ranije pregovore za članstvo u EU-u, napetosti između dvije zemlje postoje i dalje. Diplomati tvrde kako Turska, koja se boji da bi kurdska država ponovno potaknula separatizam na jugoistoku, zahtjeva da njeni vojnici u sjevernom Iraku dobiju vlastito neovisno zapovjedništvo, dok Amerikanci žele da svi vojnici budu pod zapovjedništvom koalicije. Kurdi se, pak, boje da bi se turski vojnici mogli okrenuti protiv njih. Razlog nastanka ove slijepe ulice možda nisu samo dolari, no cjenkanje oko financija vrlo je energično. Upućeni izvori tvrde kako su ministar vanjskih poslova, Yasar Yakis, i ministar gospodarstva, Ali Babacan, bili iznenađujuće izravni na sastancima s Bushom i državnim tajnikom Colinom Powellom, koji su prošlog vikenda održani u Washingtonu. Početni zahtjev za 92 milijarde dolara uzrokovao je zaprepaštenje. Dužnosnici u Washingtonu tvrde kako je ponuda od 6 milijardi dolara subvencija i do 20 milijardi dolara dugoročnog zajma konačna. Turska ukupno zahtjeva više od 30 milijardi. Vlada stranke AKP zna da ako ne podrži Sjedinjene Države, neće dobiti ništa od toga. Novac je Turskoj potreban zbog velikih kamata na njen veliki dug, sve većih cijena nafte i sve manjeg prihoda od turizma. Ako SAD bude morao napustiti sjevernu frontu, Turska će, ironično, biti suočena s većim rizikom da bude uvučena u borbe- za što Gul tvrdi da je odlučan izbjeći. Ovo bi značilo i to da bi Kurdi u sjevernom Iraku bili van kontrole Sjedinjenih Država. Turski vojnici u jednoj bi se fazi susreli i s američkim vojnicima koji bi se kretali prema sjeveru, sa juga i zapada. Bilo bi bolje da se o sferama utjecaja dogovori unaprijed, čak i kada su posrijedi dva prijatelja, kao što su SAD i Turska. Opstala sjeverna fronta ili ne, AKP antiratno raspoloženom stanovništvu Turske može tvrditi kako se borio za interese Turske. Međutim, vladi je potreban i novac, i mora podržati SAD kako bi prebrodila krize koje će nastati kada prestane rat", piše Ralph Boulton.