US-WT 17. II. JANUSZ BUGAJSKI: BIPOLARNA EUROPA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 17. II. 2003. Bipolarna Europa "Kada je ministar obrane, Donald Rumsfeld, francusko- njemačko protivljenje američkoj politici u pogledu Iraka odbacio kao protivljenje 'stare Europe', u toj je rečenici sažeo sve veći jaz koji dijeli NATO. U Europi postoji još mnogo država, ustvrdio je Rumsfeld, koje podržavaju Ameriku u njenoj borbi protiv 'razbojničkih zemalja'. Aludirao je na istočnoeuropske zemlje izvan NATO-a, ili koje su pozvane da se pridruže, kao i na brojne članice Europske Unije. No europski jaz možda je i dublji nego što su to njegove riječi dale za naslutiti. Nekoliko država EU-a i NATO-a poteze Francuske i Njemačke smatra pokušajima da se utvrdi europska hegemonija, a vjerojatno je da će joj će se oduprijeti. Osim toga, 'novi' Europljani na Istoku ne samo da su zabrinuti zbog potencijala francusko- njemačke dominacije, još i više ih brinu pokušaji da se Amerika isključi iz Europe, kao i nova agresivnost Moskve. Dok Rusija staje uz rame Berlina i Pariza, a protiv Washingtona, napetost u Varšavi, Vilniusu, Budimpešti i Bukureštu zasigurno će se povećati. Moskva uživa u prednostima koje joj je donio Irak. Predsjedniku Vladimiru Putinu daje priliku da iskoristi transatlantsku podjelu, radi na ostvarenju 'multipolarnog svijeta' pokušavajući ograničiti američku silu, daje mu priliku da zaobiđe bivše američke satelite izravno kontaktirajući s 'jezgrom EU-a', i da sve više zarađuje na izvozu dok se cijena sirove nafte bude povećavala. Moskva sigurno posebice uživa u podijeljenosti unutar NATO-a, nemoći Europljana i frustraciji Amerikanaca. Istočni Europljani djeluju na temelju dva principa - zadržati NATO ujedinjenim a Sjedinjene Države uključene u Europi. Čak i u slučaju da prvi princip propadne, ovaj drugi mora uspjeti da bi osigurali vlastitu sigurnost. Jasno je da se boje da, ako Francuska ili Njemačka mogu blokirati planiranje NATO-a za pomoć dugogodišnjem savezniku kao što je Turska (i tako ignorirati Članak 5 Povelje NATO-a), onda će reakcija Bruxellesa na potencijalnu prijetnju Rusije Estoniji, Letoniji ili Poljskoj biti još bojažljivija. Kandidatkinje za članstvo u EU-u zabrinute su i zbog izjava predsjednika Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta, Elmara Broka, koji je ustvrdio kako su zemlje kandidatkinje prerano podržale američko stajalište u iračkoj krizi: zanemarujući europska stajališta, one bi mogle ugroziti svoje članstvo u Uniji. Dok Bruxelles optužuje Washington za zastrašujuće taktike, 'jezgra EU-a' očito prijeti svojim manjim i ranjivijim susjedima. Bivši predsjednik Valery Giscard d'Estaing, koji predsjeda Europskim konventom o budućnosti Europe, upozorio je da sporazum iz Maastrichta poziva zemlje članice EU-a da bezrezervno podržavaju zajedničku vanjsku politiku EU-a. Problem je u tome što zajedničko stajalište EU-a u pogledu Iraka ne postoji, a nekoliko velikih zapadnoeuropskih država, uključujući Britaniju, Italiju i Španjolsku, protive se stajalištu Francuske i Njemačke. Saziva se poseban summit EU-a na kojem bi se trebalo oformiti zajedničko stajalište zemalja članica i kandidatkinja, no ovo bi moglo rezultirati još većim podjelama. I NATO i Europska Unija u nadolazećim će se tjednima suočiti s ključnim ispitima. Uniju će razdirati razmirice koje će sigurno blokirati nastanak zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ako se o takvoj politici u prvom redu odlučuje u Parizu i Berlinu, to će postati neposredna prijetnja za zemlje članice EU-a koje žele blisko surađivati sa SAD-om. One vrlo dobro znaju da, kada je posrijedi učinkovita akcija, kao na Balkanu 1990-tih, francuski i njemački vojnici neće biti ti koji će ih spasiti. I sam bi NATO uskoro mogao postati suvišan za američku vanjsku politiku, ne samo u terminima vojne spremnosti i izvedbe, nego čak i u pogledu kolektivne političke i diplomatske podrške. Ako Francuzi i Nijemci nastave blokirati Ameriku u Ujedinjenim Narodima i u NATO-u, u nadolazećim će se godinama oblikovati novi transatlantski savez, koji će uvelike zaobilaziti 'stare demokracije' Europe. Prema takvom scenariju, Istočni Europljani dobili bi znatniju stratešku ulogu, ne kada je posrijedi odabir strana, između Europe i Amerike (kao što su to neki u Bruxellesu dali za naslutiti) nego štiteći Europu tako što će Ameriku zadržati uključenom u Europi. Iako je trenutno vojna uloga novih europskih demokracija mala, Washington se mora potruditi razviti njihovu vojnu spremnost u slijedećih deset godina. Zajedno s Britancima i Istočnim Europljanima, mogli bi oformiti protutežu francuskom i njemačkom pacifizmu. Činjenica da je Poljska nedavno kupila flotu američkih borbenih zrakoplova F-16 ne samo da je korisna za američku tvrtku koja je proizvela zrakoplove, ona predstavlja i dobru politiku i dugoročnu stratešku kalkulaciju Bijele kuće. Ako Washington u Parizu, Berlinu i Bruxellesu vidi samo opstruiranje, kritike i odbijanje suradnje, onda svoje resurse i interese mora preusmjeriti na saveznike koji dijele njegova stajališta, drugdje u Europi i Aziji. Bile one istinite ili ne, nedavne glasine koje su krenule iz službenih izvora, kako je moguće da Washington planira premjestiti svoje vojne baze iz Njemačke u Poljsku, upućuju na to da se mnoge stare saveznike više ne smatra pouzdanima. Logično, Amerika bi postupila mudro kada bi odbacila svoje iluzije o bilo kakvom učinkovitom 'strateškom partnerstvu' s Rusijom", piše Janusz Bugajski, direktor Istočnoeuropskih studija pri Centru za strateške i međunarodne studije.