NJ 17. II. SZ: MIROVNI POKRET U ANTIAMERIKANIZAM

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. II. 2003. Novi mirovni pokret "Bertolt Brecht kazao je da je sjećanje na prošle patnje začuđujuće kratkog vijeka - ali još je slabija sposobnost predočavanja budućih patnji. No, milijunima ljudi u Europi, Australiji i SAD nije pomanjkalo te sposobnosti kada su prošlog vikenda izišli na ulice u znak prosvjeda protiv vojnog pohoda na Irak. Predočili su sami sebi što bi rat prouzročio: bezbroj mrtvih na bojnim poljima, bezbroj civilnih žrtava, vojnim jezikom nazvanih 'kolateralnom štetom', egzistencijalnu krizu međunarodnog prava i Ujedinjenih naroda. U Berlinu su Brechtove riječi pročitane pred pola milijuna ljudi. Bila je to jedna od najdojmljivijih demonstracija u povijesti Savezne Republike Njemačke a označava ni manje ni više nego povratak njemačkog mirovnog pokreta na društvenu pozornicu. Ili bi možda bolje bilo reći: njegovo uskrsnuće? U posljednje je vrijeme drugi Brechtov citat daleko bolje odgovarao ostacima pokreta koji je osamdesetih godina obilježio svjetonazor pola generacije: 'Loše nam se piše. Tama biva sve mračnija. Hoćemo li zaostati? Hoćemo li prestati shvaćati druge i hoće li drugi prestati shvaćati nas?'. Mirovni pokret zaodjenula je tama. Njegovi pripadnici nisu uvidjeli da se svijet jako promijenio nakon Hladnog rata, na čiju su logiku zastrašivanja tako dugo jurišali. Nisu shvatili da su njihova uvjerenja izgubila na uvjerljivosti pri suočavanju s bosanskim poljima smrti. Nisu ponudili odgovor na neumoljivo pitanje koje im je postavila političarka Zelenih Angelika Beer, pristajući 1999. na njemačko sudjelovanje u ratu na Kosovu: 'Koja bi bila alternativa?' Nisu znali ukazati na alternativu ni u slučaju američkog rata u Afganistanu. No, mirovni pokret upravo se vratio na društvenu pozornicu, prosvjed ima novo lice i prolazi duž novih fronti. Još jučer njegovi su pripadnici Zelene, čiji su političari poslali komandose na Hindukuš u lov na teroriste, smatrali izgubljenom djecom. Danas su parole demonstranata i politika crveno-zelene vlade više nalik jedna drugoj nego ikad dosad a zeleni političari revno sudjeluju u mirovnim marševima (...) Još donedavno mirovni pokret djelovao je kao da je izašao iz muzeja povijesti Savezne Republike Njemačke. Prošle je pak subote postigao nešto što mu je ostalo uskraćeno čak i u najboljim danima massovnih bonnskih demonstracija protiv dodatnog naoružavanja NATO-a: nastupao je u ime srednjeg društvenog sloja. To je - zasada - dobra vijest, iako konzervativci refleksno do iznemoglosti recikliraju staru predodžbu o neprijatelju u vidu neodgovorne etike pacifističke ideologije. No, takve predodžbe postale su neprikladne. Ovaj je puta kroz masovni prosvjed progovorilo građansko društvo. Riječ je o građanskom društvu zapadnih demokratskih država koje ne želi rat zato što mu se njegovi razlozi čine podjednako nedokučivima kao i većini članica Vijeća sigurnosti UN. U Njemačkoj je prosvjed istodobno i znak zrelosti. Naime, u Njemačkoj je rat u Perzijskom zaljevu 1991. g. izazvao strah koji je kod nekih partnera potpirio sumnje u mentalno zdravlje saveznika. No, nakon urušavanja civilizacije na Balkanu i terorističkih napada od 11. rujna njemačka je javnost velikim dijelom prihvatila stav da vojna sila može a katkad čak i mora biti ultima ratio. Da NATO-vi bombarderi nisu poletjeli s piste, Slobodan Milošević još bi i danas sjedio u predsjedničkoj palači u Beogradu umjesto pred haaškim sudom UN. Nijemci su bez oduševljenja ali s odobravanjem reagirali na ratne operacije čiji je cilj bila uspostava međunarodnog prava ili ljudskih prava - dakle, koje su u osnovi bile policijske prirode. U Njemačkoj je korak prema prihvaćanju oružanih intervencija - sasvim prirodno - bio nesrazmjerno veći nego u Engleskoj ili Francuskoj. Rat je podrazumijevao sjećanje na vlastitu krivnju i vlastitu patnju. No, upravo društvo koje se pomirilo s realnošću nužnih vojnih mjera ne mora prihvatiti logiku ratovanja kao golu činjenicu. Ono može i treba postaviti pitanje: je li rat protiv Iraka nužan? Sve dok nema dokaza koji bi ponudili uistinu valjano obrazloženje za potvrdan odgovor, prosvjed građana funkcionira kao važan korektiv politike. Širok savez u rasponu od protivnika globalizacije do kršćanskih konzervativaca ulijeva nadu da novi mirovni pokret neće podleći starim iskušenjima poput moralizirajućeg čistunstva koje je rezultiralo sektašenjem. No, već se javljaju pitanja kojim će putem 'Attac' krenuti. Ta je organizacija dala velik doprinos izgradnjih teoretskih temelja prosvjeda ali nije moguće previdjeti da je duhovita kritika neoliberalizma u međuvremenu prerasla u priprostu političku analizu sklonu teorijama zavjere ('Ne damo krv za naftu'); takve pak analize nisu daleko od novog iskušenja - antiamerikanizma. No, antiameričke snage još ne dominiraju; aktualni je prosvjed još uvijek usmjeren na svoj cilj. Citirajmo Brechta po posljednji put: 'Velik je posao napravljen već ako samo jedan čovjek ustane i kaže 'ne'", ističe na kraju komentara Joachim Kaeppner.