VOA 16. II. O STRATEGIJI PREVENTIVNIH UDARA

GLAS AMERIKE - VOA 16. II. 2003. Američki stručnjaci analiziraju 'strategiju preventivnih udara'. Pripremio Brent Hurd. Mogućnost da Sjedinjene Države krenu u rat protiv Iraka bez koalicije Ujedinjenih naroda zbunjujuća je za mnoge u svijetu. U najnovijoj strategiji administracije predsjednika Busha navodi se da 'bilo koju zemlju koja predstavlja prijetnju' vojska Sjedinjenih Država može preventivno napasti. Iako mnogi drže da ovo predstavlja promjenu u američkoj vanjskoj politici, taj koncept postoji već više od tri desetljeća. U ožujku 1992. godine jedan povjerljivi dokument američke vlade u kojem se predlagao novi pristup vanjskoj politici došao je do lista New York Times. Riječ je o dokumentu 'Smjernice za planiranje obrane' u kojem se predlaže američka strategija u dvadeset i prvom stoljeću. Njime se traži da Washington koristi vojnu silu ukoliko to bude nužno, kako bi zadržao ulogu jedine preostale supersile. K tome, kaže se da 'kada poduzimanje kolektivne akcije nije moguće, Sjedinjene Države moći će djelovati neovisno i preventivno protiv zemalja za koje se sumnja da proizvode oružje za masovno uništavanje.' Jedan od autora ove doktrine bio je Paul Wolfowitz koji se danas zamjenik ministra obrane. Njegov tadašnji šef ministar obrane Dick Cheney sad je dopredsjednik Sjedinjenih Država. Stephen Walt je dekan Odjela za međunarodne odnose na Fakultetu za državnu upravu sveučilišta Harvard. On ovu strategiju objašnjava na ovaj način: = Središnja tema tih smjernica, za koje je nacrt izradio Wolfowitz još u administraciji predsjednika Busha starijeg, bila je da se izlože razlozi za politiku dugogodišnjeg američkog primata u svijetu, te da Sjedinjene Države trebaju spriječiti nekog konkurenta bilo gdje u svijetu. U njima su također iznesena prilično tvrdolinijaška stajališta o tome kako bi Sjedinjene Države trebale održavati svoje vojne snage na razini na kojoj one nisu samo nešto snažnije od potencijalnih neprijatelja, već su toliko nadmoćne da se nitko ne bi ni pokušavao igrati s nama. Jedan od zamjenika državnog tajnika u administraciji predsjednika Clintona Ronald Asmus je pomagao pri širenju NATO saveza prema istočnoj Europi. On kaže da bi ovaj dokument iz 1992. godine trebalo čitati u kontekstu vremena u kojem je napisan: = Morate shvatiti da su 'Smjernice za planiranje obrane' napisane odmah nakon pada Berlinskog zida i propasti Sovjetskog Saveza. Bili su to prvi pokušaji tadašnje administracije predsjednika Busha da naznači elemente američke uloge u posthladnoratovskom okruženju. Ovaj povjerljivi dokument vidjeli su viši dužnosnici u Pentagonu, no nije bio namijenjen objavljivanju. Nacrt ovog dokumenta procurio je do medija 1992. godine i upozorili američke saveznike i članove Kongresa. Administracija predsjednika Busha je pokušavala uvjeriti saveznike da Sjedinjene Države ne odbacuju multilateralizam kako bi prihvatile stajalište 'idemo sami'. Novi nacrt imao je blaži ton kada je riječ o vojnoj sili, u njemu se govorilo o tome da treba ulagati u snažni sustav obrane koji će se ostvariti kroz gospodarsku i sigurnosnu suradnju s drugim zemljama. Međutim taj novi nacrt bio je odbačen nakon što je predsjednik George Bush izgubio na predsjedničkim izborima 1992. godine. Neki promatrači kažu da se pobjedom Georgea Busha mlađeg na izborima 2000. godine duh tog dokumenta vratio. U govoru pred pitomcima vojne akademije West Point predsjednik Bush je u lipnju prošle godine objavio: = Amerika ima i namjerava zadržati vojnu silu koja se može oduprijeti svakom izazovu, i time čini besmislenim destabilizirajuću utrku u naoružanju iz nekog drugog doba i ograničava rivalstvo na trgovinu i druge oblike težnje miru. Profesor Walt sa sveučilišta Harvard kaže da je jedna od veza ovog dokumenta sa sadašnjom politikom naglasak na vojnoj moći Sjedinjenih Država: = Zajednička tema između starih smjernica za obranu i sadašnje politike jest nešto što bi se moglo nazvati 'pogled na međunarodnu politiku s velikom batinom'. To znači ako su Sjedinjene Države dovoljno snažne i moćne da idu po svijetu i povremeno nekog udare, svi će pred nama padati kao kocke domina. No gospodin Asmus je skeptičan glede veze između izvornih 'Smjernice za planiranje obrane' i sadašnje politike administracije predsjednika Busha. On tvrdi da su teroristički napadi od 11. rujna 2001. godine prouzročili temeljite promjene u politici. = Mislim da ovdje nije riječ o tome kako je nekoliko pojedinaca prije deset godina osmislilo neku politiku, a sada ga može i provesti. Mislim da je riječ o tome kako je s obje strane političkog spektra i u krugovima gdje se planira strategija došlo do temeljitog i dalekosežnog ponovnog osmišljavanja američke politike koje seže puno dalje od tih pojedinaca. Mene puno više zanima činjenica da su se nakon 11. rujna Amerikanci pogledali u ogledalo i zaključili kako je politika iz prošlosti doživjela neuspjeh. Gospodin Asmus također drži da je ideja kako će Sjedinjene Države provoditi širom svijeta preventivne udare pretjerivanje. Mnogi promatrači se slažu da preventiva nije nova politika. No te stvari treba razlikovati, kaže umirovljeni američki general William Odom koji se sad nalazi na čelu Odjela za Nacionalnu sigurnost pri Institutu Hudson. On napominje kako novi standardi dopuštaju preventivni rat čak i kad postoji nesigurnost glede neprijateljevih namjera i ciljeva: = Čini mi se da su danas, kad su Sjedinjene Države toliko snažne i kad nema zemlje koja bi bila u stanju nanijeti nam neku veliku štetu, argumenti za preventivne udare izrazito slabi. U dokumentu 'Smjernice za planiranje obrane' iz 1992. godine Paul Wolfowitz je pisao o scenarijima hipotetičnih ratova, uključujući i jedan s Irakom nakon što se Sadam Husein oporavio od poraza u Zaljevskom ratu. Danas gospodin Wolfowitz tvrdi da bi 'oslobođeni Irak' bio prvi korak u američkim nastojanjima da se uklone svi autoritarni režimi na Bliskom istoku. Međutim profesor Walt sa sveučilišta Harvard drži da bi rat protiv Iraka učinio vrlo malo na porastu demokracije. On tvrdi kako su osjećaj hitnosti da se udari na Irak stvorili - po njegovim riječima - 'neokonzervativci' u administraciji predsjednika Busha. Profesor Walt objašnjava kako su se oni htjeli riješiti Sadama Huseina mnogo prije 11. rujna 2001. godine. Međutim Ronald Asmus se s time ne slaže. On tvrdi da su teroristički napadi na Sjedinjene Države pokazali kako Srednji istok predstavlja najveću prijetnju sigurnosti Sjedinjenih Država, a sljedeći korak u smanjivanju te prijetnje jest razoružavanje Sadama Huseina. (VOA)