VOA 16. II. TISAK

GLAS AMERIKE - VOA 16. II. 2003. Iračka nafta - motiv rata? Prilog Eda Warnera. 'Ne damo krv za naftu', slogan je mnogih proturatnih prosvjednika. Dobar dio onih koji ne odobravaju mogući rat s Irakom pretpostavljaju da Sjedinjene Države žele steći kontrolu nad iračkim ogromnim naftnim rezervama. Međutim analitičari koji misle da uzrok za rat leži negdje drugdje tvrde da je ta teorija ekonomski neodrživa. Hoće li se rat u Iraku doista voditi zbog nafte? U nedavnim intervjuima irački čelnik Sadam Husein izjavio je da se Sjedinjene Države žele domoći iračke nafte. Iračke naftne rezerve su, iza saudijskih, najveće na svijetu. Mnogi se slažu sa Sadamovom tvrdnjom, uključujući i neke njegove protivnike koji kažu da je Irak primamljiv za administraciju predsjednika Busha, blisko povezanu s naftnom industrijom. Na primjer, dopredsjednik Dick Cheney bio je direktor Haliburtona, velike tvrtke koja pruža usluge u naftnoj industriji. Dužnosnici naftnih kompanija i vlade uistinu vode razgovore o iračkoj nafti, međutim tema je poslijeratni Irak. U svakom slučaju, američki naftaši koji vole stabilnost tržišta strahuju da bi rat mogao dovesti do spaljivanja iračkih ratnih polja, te poremećaja u ponudi i cijeni nafte. Izvješće vodeće američke investicijske banke Goldman Sachs kaže da bi rat mogao izazvati krizu veću od one u vrijeme izraelsko- arapskog sukoba 1973. godine. Venezuela je uslijed nemira već smanjila svoju proizvodnju. Gregory Gause, direktor programa srednjoistočnih studija sveučilišta Vermont ustrajava na tome da će poratni Irak ostati suverena država: = Pogrešno je o Iraku razmišljati u svjetlu kolonijalne grabeži za naftom iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svjetska tržišta nafte više ne funkcioniranju na taj način. Čak i ako bi Sadama Huseina u Iraku zamijenila proamerička vlast, ta vlada će željeti zadržati vlastitu kontrolu nad naftom. Američki državni tajnik Colin Powell istaknuo je da iračka nafta pripada Iračanima, premda je moguće da će u poslijeratnom razdoblju proizvodnja biti u rukama vanjskog skrbnika, ali isključivo u cilju pripreme za buduće korištenje od strane Iraka. Thomas Lippman iz washingtonskog Instituta za Srednji Istok drži da Sjedinjene Države nemaju razloga strahovati od iračke kontrole nad svojom naftom: = Ne znamo hoće li nova vlast u Iraku ispoštivati već postojeće naftne ugovore s Rusijom i Francuskom, međutim bez obzira na američku prisutnost u regiji Irak će željeti modernizirati naftna polja te povećati proizvodnju i izvoz nafte. Nafta će imati ključnu ulogu u pokrivanju troškova poslijeratne obnove Iraka. Profesor Gause kaže da će proces obnove postati jako složen ako Sadam Husein uspije uništiti naftna polja u Iraku kao što je to učinio u Kuvajtu u vrijeme prvog rata u Perzijskom zaljevu: = Ako on uništi bušotine i na neko vrijeme izbaci iz stroja iračke izvore nafte, tržište će reagirati jako nervozno. Naravno, posljedice će ovisiti o kretanjima proizvodnje nafte u Saudijskoj Arabiji i drugdje. No uništavanje bušotina zasigurno bi imalo dugoročne posljedice na iračku obnovu i povratak te zemlje u normalan život. Profesor Gause tvrdi da će ta prijetnja natjerati američke snage da čim prije okupiraju naftna polja da bi spriječile moguću sabotažu. (VOA)