FRANC-LE MONDE OD 12.2.03. STRATEGIJA SLABOG DOLARA

FRANCUSKA LE MONDE 12.II.2003. Nova strategija slabog dolara "Moguće je da i na monetarnom polju idemo ususret velikom sukobu koji bi mogao poremetiti svjetski geoekonomski poredak. Napetost je vrlo velika, a vidljiva je u strahovima, prijetnjama, lažima, propagandnim pohodima, zastrašivanju i u diverzivnoj stategiji. Na svjetskom deviznom tržištu zapažaju se velike promjene tečaja. Dolar je pao na najnižu razinu naspram eura i funte u više od zadnje tri godine, a naspram švicarskog franka u zadnje četiri. (...) Sjedinjene Države nisu više magnet za međunarodni kapital; ulagači iz svijeta nisu više spremni plaćati visoku cijenu kao prije da bi posjedovali valutu koja nije toliko privlačna. Takvo tumačenje o dolaru koji slabi zato što slabi Amerika, ima dobru prođu u Europi. Budući da američku hipersilu ne mogu pobiti na vojnom polju, čelnici Starog Kontinenta sretni su što se ona dovodi u pitanje na monetarnom. Jačanje eura, mehanička posljedica pada dolara, ponajprije zauvijek pere sramotu kojoj su bili izloženi niz godina, kada je vrijednost mladog eura stalno padala naspram dolara, pa je čak izazivala sumnju i strah za opstanak europskog monetarnog projekta. S eurom koji je blizak svom prvotnom tečaju (1,17 dolara), europski su čelnici sigurni da nisu pogriješili. Pad vrijednosti dolara omogućuje im uz to da se nadaju ostvarenju svog početnog sna: euro će oslabiti nadmoć dolara kao trgovačke valute, platnog sredstva i pričuvne valute; Europa će dokrajčiti financijsku svemoć SAD-a. U tom je smislu nedavna odluka ruske središnje banke da dio pričuve u dolarima pretvori u eure, jedna vrsta priznanja. Europski stručnjaci, koji su možda pomalo zaneseni tom najavom, sada idu dotle da tvrde kako je euro postao sigurno utočište za kapital u nesigurnim političkim vremenima, kao švicarski franak i zlato, što bi upućivalo da mu mogućnost rata u Iraku ide na ruku. Premda laska samoljublju europskih čelnika, rast eura najgore je što se moglo dogoditi gospodarstvima na Starom Kontinentu. To što nadomješta skok cijene nafte čini se neznatno u usporedbi s poteškoćama koje donosi izvozu. A izvoz je 2002. za dlaku spasio Njemačku od recesije. Jači euro mogao bi zadati smrtni udarac najvećoj gospodarskoj sili na tom području. Nije slučajno što su baš iz Njemačke dolazila rijetka upozorenja o prebrzom usponu zajedničke valute, primjerice od predsjednika industrijske konfederacije (BDI) Michaela Rogowskog ili, što je još neobičnije, od predsjednika Bundesbanke Ernsta Weltekea. Porast tečaja djeluje kao dodatna kočnica, dok bi gospodarsko usporavanje zahtijevalo dodatni gas koji više ne mogu osigurati proračun i kamatne stope. Japan je u istom položaju. Unatoč gospodarskoj stagnaciji i financijskim poteškoćama, jen jača naspram dolara, na veliku štetu japanske vlade koja bi htjela da tečaj padne na 160 jena za dolar. Velikim je silama jako važno da imaju slabu valutu kako bi poticale rast. Zasad samo SAD postiže taj rezultat. On bi morao biti dovoljan da posumnjamo u zamisao po kojoj je pad dolara znak propadanja američkog monetarnog carstva. Ne trebamo li ga tumačiti kao dokaz da Washington bolje no itko znade manipulirati tečajem? Službeno, Bushova uprava i dalje zagovara jak dolar. Na to je barem, nakon višetjedne šutnje, podsjetio novi ministar financija John Snow. No ta tvrdnja nije promijenila duboko uvjerenje financijskih krugova da je g. Bush, a sve govori da nije neosjetljiv na industrijsko lobiranje, sretan što vrijednost dolara pada. Uz uvjet da sve ide po planu. (...) Da bi dobio bitku oko tečaja, SAD raspolaže čvrstim adutima, počevši s vodećom ulogom američkih banaka na deviznom tržištu koje su dobri prijenosnici zamisli koje se rađaju u Washingtonu. Skup sukob u Iraku, sinonim trajnog očuvanja ekspanzionističke gospodarske politike u SAD-u, dobar je način da se smanji vrijednost dolara. Tu je i neviđen utjecaj američkih čelnika na financijska tržišta. Šutnja Alana Greenspana, predsjednika Savezne pričuve jače djeluje od govora Wima Duisenberga, guvernera Europske središnje banke. Usporedba vrijedi za Georgea Busha s jedne i Gerharda Schroedera i Jacquesa Chiraca s druge strane. Budući da ne mogu prisiliti tržišta da ih slušaju, Europljani nisu pozvani da se žale Amerikancima na nepravilnosti koje se javljaju na deviznom tržištu: i oni su godinama izvlačili korist iz iznimno slabe valute, a danas imaju jak euro kakav su priželjkivali", piše Pierre-Antoine Delhommais.