FRANC-LE FIGARO OD 12.2.03. O POSLJEDICAMA AMERIČKE POLITIKE U IRAKU

FRANCUSKA LE FIGARO 12.II.2003. Ne imperijalnoj karti! "Rat u Iraku da ili ne? Ovako izravno postavljeno, pitanje plaši. Neki ga radije izbjegavaju zamjenjujući ga drugim: birati, po njihovu mišljenju, treba između demokracije i diktature, između predsjednika Busha i Sadama Huseina. Drugi se, još opreznije, glasno pitaju je li Irak vrijedan da se zbog njega dijeli Europa i uznemirava Sjevernoatlantski savez. Tu su i oni koji doista žele odgovoriti na pitanje, ali uz uvjet da ne odgovaraju za to. Počinju tako što se prepuštaju Vijeću sigurnosti, ali, svjesni da time nisu pošteđeni od iznošenja vlastitog stajališta, prebacuju odgovornost na inspektore, nadajući se da će Sadam Husein na koncu pogriješiti, ili da će si sam presuditi. Po potrebi mu se može pomoći postavljanjem sve većih zahtjeva. Zadnja skupina prihvaća pitanje, ali ne želi davati nesigurna predviđanja; zato ga temelji na planovima i mogućnostima, gdje nema stopostotne sigurnosti. Irak Sadama Huseina, kažu Anglo- Amerikanci, jasna je prijetnja za susjede i za mir u svijetu; ima mogućnosti i kani je ostvariti. Na to se uzalud odvraća da nema dokaza ni za njegove pogubne planove ni za njegovo zabranjeno oružje. Inspektori koji su dobili neviđene ovlasti za istragu ne nalaze ništa pogubno; Irak već dvanaest godina nikoga nije napao; naprotiv, njega svakodnevno napadaju, a on nije kadar da sruši nijedan zrakoplov koji ga bombardira. Kako će bilo koga napasti kada je očito da se ni sam ne može obraniti. G. Powell može nizati optužbe, ali će teško dokazati krivnju Sadama Huseina. (...) Budući da nema dokaza za optužbu protiv Sadama i budući da je njegovu nedužnost, po prirodi stvari, nemoguće dokazati, možemo li donositi prosudbu prema subjektivnim sklonostima ili nesklonostima? To bi značilo zaboraviti da se o nekoj politici ne sudi po njezinim nakanama, već po njezinim posljedicama, kao što se o drvetu sudi po plodovima. Ovdje se posljedice toliko daju predvidjeti da bismo morali biti slijepi da ih ne vidimo i neće nam se oprostiti ako pogriješimo. Koje su posljedice? 1. Američka je pobjeda, barem u početku, sigurna. Za njom će, na neodređeno vrijeme, doći vojno zauzeće Iraka. Apsolutnu vlast Sadama Huseina zamijenit će apsolutna vlast novog MacArthura. 2. SAD će zagospodariti Irakom, dakle i njegovom naftom. Tako je siguran u ono što čini da već sada prijeti da će uskratiti pristup zlatnom rudniku svima koji nisu sudjelovali u ratu. 3. Kako mu Kuvajt već ne može ništa odbiti, nadzirat će svjetsko tržište nafte, ne oviseći ni o OPEC-u ni o Saudijskoj Arabiji. 4. Jak američki vojni utjecaj na tom području bit će potpun i isključiv. Ekspedicijski korpus u Iraku pridružit će se postojećim bazama u Arabiji, u Emiratima, Kuvajtu i Afganistanu, da ne govorimo o turskom i izraelskom strateškom partneru. Iz tog će sustava biti izuzeti samo Iran i Sirija, ali će biti u njegovu okruženju i zacijelo podložni brzoj normalizaciji. 5. Nakon NATO-ova proširenja i stjecanja nadzora nad Balkanom taj će utjecaj biti etapa u nezaustavljivu usponu carstva za sveopću namjenu. 6. Zbog toga će se promijeniti karta i duh svijeta. On će biti bipolaran: s jedne strane carstvo, s druge oni koji su, budući da nisu s njim, proglašeni njegovim neprijateljem. Njegova se stabilnost neće temeljiti na ravnoteži, već na zajamčenoj neravnoteži u korist prve polovice. Vlade u potonjoj, znajući kako će proći budu li u gospodarevoj nemislosti, utrkivat će se u dodvoravanju i neće htjeti ništa drugo doli da za svoje sluganstvo dobiju naslov najdražeg vazala. 'Upletanje' koje je nekad bilo prijestup, postat će pravo, pa i obveza, a 'obrambeni rat' ustupit će mjesto suvremenom 'preventivnom ratu'. Više se neće računati na UN za ozakonjenje primjene sile, već na NATO ili na koaliciju koja okuplja konformiste. Sve što se dosad definiralo u nacionalnim pojmovima, sada će se iznova pisati u imperijalnom stilu. Rat u Iraku ne može se promatrati kao nevažan izgred ni kao nezgoda bez posljedica; on će biti početni poticaj za planetarnu revoluciju i obilježit će prijelaz u novo doba. Nudeći svoju pomoći ili samo svoje jamstvo, Francuska ne bi samo iznevjerila svijet nacija kojemu naravno pripada jer je on, po definiciji, svijet bez gospodara; bila bi pomagač svjetskog carstva u kojemu bi vrlo brzo bila tek jedan među mnogim sporednim licima", pišu Gabriel Robin, francuski veleposlanik i Philippe de Villiers, predsjednik Pokreta za Francusku.