US- THE NATIONAL REVIEW 7. II. HRVATSKA SE VRAĆA U KOMUNIZAM

poslovanje/financije-Organizacije/savezi-Ratovi SJEDINJENE DRŽAVE THE NATIONAL REVIEW 7. II. 2003. Ustali iz groba "Osim na otoku-zatvoru Fidela Castra i u pustinjačkoj staljinističkoj državi Sjevernoj Koreji, posvuda je općepriznata činjenica da je komunizam stvar prošlosti. Ovo stajalište posebice se prihvaća i štuje u Europi, u kojoj se većina slaže kako je propast sovjetskog imperija marksizam i lenjinizam pospremila u ropotarnicu povijesti. Međutim, kao što je to Karl Marx jednom bio ustvrdio: 'Povijest se ponavlja - prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.' Ovo posebice vrijedi u današnjoj Hrvatskoj. Dok većina istočnoeuropskih zemalja napreduje u pogledu realizacije reformi slobodnog tržišta i sve je bliže uvođenju demokracije zapadnog stila u svoje države, ova mala balkanska država čak se i danas vraća komunizmu. Socijalistički premijer Ivica Račan na vlast je došao početkom 2000. a izabran je na temelju svog političkog programa za gospodarsku reformu, demokratsku obnovu i okončavanje autoritarne politike prethodnog hrvatskog predsjednika, pokojnog Franje Tuđmana. No umjesto da je otpočela tihu revoluciju, sadašnja ljevičarska vlada vratila je zemlju u mračno doba Titovog komunizma. Vladajuća koalicija puna je bivših komunista koji su bili u vladi i za starog jugoslavenskog režima. Titova država progonila je Hrvate i bila je odgovorna za masovna ubojstva stotina tisuća svećenika, intelektualaca i disidenata-demokrata. Prouzročila je trajnu štetu u gospodarstvu i uništenje okoliša, a ukinute su i temeljne građanske slobode i ljudska prava. I Račan i predsjednik Stipe Mesić bili su doživotni članovi komunističke partije a marksistički su pogled na svijet zadržali i danas. Nezadovoljni zbog odcjepljenja svoje države od Jugoslavije kojom su dominirali Srbi, Račan i Mesić promiču ulazak Hrvatske u Balkanski pakt o stabilnosti, u pokušaju da ponovno stvore balkansku uniju, bez Slovenije, i pridruže joj Albaniju. Račan i Mesić nikada nisu oprostili Tuđmanu ono što smatraju njegovim najvećim grijehom: odcjepljenje od Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Protekle tri godine u hrvatskim se državnim medijima (uključujući i televiziju) vodi sustavna kampanja koja za cilj ima ukaljati ugled hrvatskih domoljuba. Istaknuti antikomunistički pisci i novinari otpušteni su iz novina a zamijenili su ih ljevičarski pisci plaćenici, koji deklamiraju vladina stajališta u pogledu gotovo svih pitanja. Klasični primjer ovoga istaknuti je hrvatski časopis 'Globus'. 'Globus' redovno objavljuje članke i uvodnike koji više podsjećaju na komunističku 'Pravdu' u hladnoratovskom razdoblju, nego moderni zapadni informativni časopis. Pisci u 'Globusu' u svoje članke često umeću netočne činjenice i izmišljene izjave kako bi vodili kampanje ocrnjivanja vladinih protivnika. Kao što mi je to jedan novinar u Zagrebu bio kazao: 'Često pozivaju ljude zbog intervjua, no bez obzira na to što ta osoba kaže, tiskaju priču koja njima odgovara, bez obzira na istinu.' Gordan Malić, jedan od istaknutih neostaljinista časopisa, ustvrdio je da bi Mesićev i Račanov režim trebao otpustiti sve konzervativce iz državnih medija. Nažalost, njegova stajališta dijele mnogi drugi ljevičari, i u tisku i u vladi, koji nastoje nametnuti ideološku uniformiranost, nalik onomu iz Titova doba, kada se od novinara očekivalo da funkcioniraju kao glasnogovornici komunističke partije. Povezanost sa starim komunističkim običajima može se zamijetiti i u Račanovoj gospodarskoj politici. Vlada je obećala uvesti Hrvatsku u Europsku Uniju do 2006. Međutim, nema realnog plana za realizaciju tog cilja. Umjesto da provodi agresivni plan za rast, uz smanjenje poreza, deregulacije i reforme s ciljem stvaranja slobodnoga tržišta, vladajuća ljevičarska koalicija i dalje podupire radikalnu intervenciju vlade u gospodarstvo. Vlada je uložila premalo u privatizaciju, a istodobno nije učinila ništa kako bi smanjila birokraciju u javnim službama, koja guši poduzetništvo i privatna ulaganja. Osim toga, vlada nije uspjela iskorijeniti ni raširenu gospodarsku praksu nepotizma i korupcije koju su naslijedili iz komunističke ere. Podmićivanje javnih dužnosnika i dalje je istaknuta metoda poslovanja u Hrvatskoj. Umjesto da povedu rat protiv korupcije i da osiguraju uvjete koji bi bili privlačni stranim investitorima, Račanova gospodarska ekipa je paralizirana. Nakon što su se desetljećima oslanjali na pomoć Beograda u pogledu neučinkovitih državnih tvrtki, zagrebački bivši titoisti svoju gospodarsku strategiju sada temelje na međunarodnoj pomoći Bruxellesa i Washingtona. Međutim, suprotno njihovim očekivanjima, nisu dobili veću pomoć Zapada. Ova zemlja sada je gospodarski osakaćena. Nezaposlenost premašuje 23 posto - što je znatno povećanje u odnosu na stanje za vrijeme Tuđmanove vladavine. Zagreb je opterećen i s gotovo 10 milijardi dolara inozemnog duga. Godišnji dohodak po glavi stanovnika tek je nešto veći od 4000 dolara, što je pola godišnjeg dohotka po glavi stanovnika u susjednoj Sloveniji, i tek 60 posto onoga koliko je iznosio prije nego je Hrvatska postala neovisna 1991. godine. Zapanjujuće loše gospodarsko stanje u zemlji - zajedno s njenom nesposobnošću da obrani najistaknutije hrvatske generale, kao što su Janko Bobetko i Ante Gotovina, od optužnica suda za ratne zločine prepunih grešaka - doveli su do gubitka potpore birača. Račan će vjerojatno izgubiti državne izbore koji će biti sazvani u proljeće. Međutim, njegova najveća prednost jest neujedinjena oporba, koju razdiru interne svađe i koja se nije uspjela ujediniti oko jedne ideje ili kandidata. Ankete javnog mnijenja pokazuju da je među Hrvatima najpopularnija glavna oporbena stranka, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). No njen čelnik, Ivo Sanader, isprazni je tehnokrat koji nije uspio iznijeti čvrsti gospodarski plan. Sanaderov još veći problem jest onaj politički: nije uspio shvatiti da, kako bi dobio većinu glasova birača, mora oformiti širu koaliciju desnog centra koja bi bila sposobna preuzeti vlast. Umjesto da se približi potencijalnim saveznicima, Sanader je i dalje opsjednut jačanjem svoje vlasti unutar HDZ-a, provodeći čistke protiv svih protivnika unutar svoje stranke. Rezultat je taj da je HDZ u anketama javnog mnijenja dobio potporu 30 posto birača- što je mnogo, ali ne predstavlja i većinu birača. U međuvremenu, ostale desničarske stranke, koje vode Tuđmanov sin, Miroslav, i Sanaderov neprijatelj broj jedan, Ivić Pašalić, zalažu se za ksenofobni nacionalizam koji nije privlačan glavnoj struji birača. Opasnost leži u mogućnosti da politički krajobraz zemlje postane sve polariziraniji između vladajuće čvrste ljevice i desničarske, nacionalističke oporbe, što bi paraliziralo Hrvatsku i onemogućilo ju da se suoči sa svojom gospodarskom krizom. Bushova vlada s pravom smatra kako je Zagreb od ključne važnosti kada je posrijedi oporavak regije od devastacije koja je nastala kao rezultat raspada Jugoslavije tijekom 1990-tih. Povratak gospodarskih i društvenih previranja u Hrvatskoj i dalje predstavlja prijetnju dugoročnoj stabilnosti Balkana. Međutim, umjesto da potiču održivu alternativu neokomunistima na vlasti, političari u State Departmentu i dalje ustraju kako je Račanova vrsta ljevičarskog internacionalizma upravo ono što je potrebno regiji, nakon deset godina etničkih sukoba. U krivu su. Problem na Balkanu nije ukorijenjenost nacionalizma, nego pojava imperijalističkih ideologija koje potiču etničku i vjersku mržnju. Zvjerske ratove koji su vođeni u bivšoj Jugoslaviji potaknula je genocidna želja srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića da oformi etnički čisti imperij, Veliku Srbiju, koja bi se protezala od Dunava do Jadrana. Danas najveću prijetnju predstavlja ponovni uspon islamskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini, koji teži tome da ili ukloni ili islamizira sve kršćane u regiji. Zemlja sada služi kao baza za operativce al Qaide. Saudijska Arabija, u međuvremenu, i dalje nastavlja slati milijune dolara pomoći 'humanitarnim' agencijama koje potiču bosanske Muslimane da promiču vahabističke doktrine, posebno netolerantne i puritanske verzije islama. Rezultat su brojni teroristički napadi na nevine civile - posebice katoličke Hrvate. Tijekom proteklih nekoliko godina islamski su teroristi poharali katoličke crkve u i oko Sarajeva. Najnoviji izgred dogodio se na Badnjak, u okolici grada Konjica, kada je troje Hrvata - oca i njegove dvije kćeri - u njihovom domu ubio islamski militant jer su slavili Božić. Dok je Bushova vlada i dalje usredotočena na Irak, Sjevernu Koreju i druga problematična područja, previđa činjenicu da Bosna postaje utočište za saudijske mule i fanatične sljedbenike Osame bin Ladena. Ako se ovaj problem ne počne rješavati, uspon radikalnog islama destabilizirat će Balkan i na njega još jednom vratiti krvoproliće i vjerske sukobe. Kako Zagreb dijeli dugačku i propusnu granicu s Bosnom, on, više i od jedne druge regionalne sile, ima najveći ulog u sprječavanju toga da muslimanski fundamentalizam postane ozbiljna sila. Stabilna i napredna Hrvatska od ključne je važnosti za sigurnosne interese Zapada jer je ključna država na prvoj liniji obrane u ratu od globalnog terorizma. Hrvati su stoljećima služili kao štit europskog kršćanstva, braneći Rim i Beč od invazije otomanskih vojska. Washington bi postupio mudro kada bi zahtijevao da Zagreb ponovno preuzme svoju povijesnu ulogu kao strateška brana od islamskog ekspanzionizma na europskom kontinentu. No to se može ostvariti samo nakon što Račan i njegovi saveznici budu uklonjeni s vlasti", piše Jeffrey T. Kuhner, pomoćnik urednika u Washington Times-u. Kuhner piše knjigu o povijesti sukoba između Hrvata i Srba u bivšoj Jugoslaviji.