IT - 7. II. LA REPUBBLICA - PUTIN, SAD I IRAK

ITALIJA LA REPUBBLICA 7. II. 2003. Sve karte u Putinovim rukama "Unatrag 17 mjeseci, od 11. rujna 2001., najbolje karte završavaju u rukama Vladimira Putina. Preciznije, katkada u dolaze i loše, no radi se gotovo isključivo i nezgodama čečenskog porijekla.(...) Putin je bio obvezan zauzeti stajalište protivno preventivnom ratu protiv Saddama Husseina. Dovodeći u rizik, kako je rečeno, cijelu rusku politiku u ovih godinu i pol. Politiku koju njegovi savjetnici sažimaju formulom 'prije svega gospodarstvo', što pokazuje ključnu važnost koju danas za Rusiju ima sve veća integracija u zapadni gospodarski sustav: počevši od ulaska u WTO, što su se Amerikanci obvezali poduprijeti. Zamislimo stoga kakvo bi bilo ozračje, prošlih mjeseci, da su pripreme rata protiv Iraka bila obilježene nizom ruskih 'niet'. Iz Washington bi došle ogorčene, vrlo oštre reakcije.(...) No, upravo kada je stanje postajalo osjetljivo, asovi iz špila počeli su gotovo svi dolaziti Putinu. Teatralan, bučan izlazak na scenu Francuza i Nijemaca protiv rata, zapravo je u sjenu bacio, gotovo izbacio iz vidnog polja, rusku suzdržanost. Ako su američki juriš na Bagdad zakočili tradicionalni prijatelji Amerike, dva stupa atlantskog saveza, tko je mogao spočitavati Putinu što ne plješće Condoleezze Rice? Ako razornim vetom u Vijeću sigurnosti prijeti Pariz, što bi Moskva trebala učiniti sa svojim vetom: sakriti ga u ladicu? Od tada se zapravo Putin kreće sa Chiracom, ublažava protivljenje ratu kada ga i ovaj ublažava, potvrđujući ga (mada je ruski stil suzdržaniji, manje napuhan od galskog) kada ga potvrđuje Chirac. I dok je oko stola napetost rasla, dok se već počelo primjećivati poneku nekorektnu gestu, Rus je ostajao anđeoski miran. Kišobran kojeg su mu nad glavom otvorili Francuzi i Nijemci ga je izjednačavao u njegovom staloženom neslaganju spram nove 'Desert Strom' s ostalim 'saveznicima'. Štoviše, sudeći prema prometu europskih čelnika u predsjedničkim dačama u Rusiji, činio ga je 'saveznikom' važnijim od ostalih.(...) I sada Europljani moraju razmišljati o cijenama koje nosi, nakon kraja igre, to što se igralo protiv Washingtona. Za Putina, će, međutim, ishod biti dobar u svakom slučaju. Na unutarnjem polju, u perspektivi parlamentarnih izbora u prosincu i predsjedničkih 2004., zapravo je uspio zadovoljiti antiameričke sektore. Na vanjskom polju svrstavajući se uz dvije velike zemlje kao što su Francuska i Njemačka (a ne uz Siriju ili Libiju), i pazeći da ne digne previše glas spram Sjedinjenih Država, održao je u odličnom stanju nove odnose između Rusije i zapada. A sve to čak ni ne prekidajući veze s 'otpadničkim državama', uz sve u Europi i izvan nje koji mu laskaju i hvale ga, dok mu je cijena nafte, popevši se na 30-32 dolara donosila dobitak na lutriji. Da, glede ovoga nema dvojbe: jedini koji je nešto dobio u iračkoj igri je Vladimir Putin,", piše Sandro Viola.