DW 8. II. TISAK

DEUTSCHE WELLE - DW 8. II. 2003. Tisak Njemački tisak i u današnjim izdanjima na prvim stranicama piše o Iraku. Nakon izjave američkog predsjednika Busha sve se više razmišlja u kakvom je škripcu međunarodna organizacija koja je stvorena da se nikada više ne bi ponovile grozote svjetskog rata: Ujedinjeni narodi. No sada se nalazimo pred dva moguća raspleta ove krize u kojoj je i jedan i drugi praktički smrtonosan za vjerodostojnost međunarodne organizacije. Hannoverische Allgemeine Zeitung drži da nitko ne smije imati lažne nade: mogućnosti za rješenje bez nasilja bit će samo ako se Bagdad pokori svim zahtjevima bez ikakvih uvjeta. Jer ako se Sadam bude suprotstavljao kontrolorima i nakon određenog roka, jedva će ostati prostora za politiku. A to se ne može dozvoliti: to bi bila poruka svim silnicima svijeta, poruka koja je ravna objavi bankrota Ujedinjenih naroda. Nordkurier je još oštriji prema držanju Sjedinjenih Država. Ako jedna jedina moćna država može sa svjetskom organizacijom činiti što je volja, onda je to doista već daleko otišlo. Ako se do posljednjeg trenutka ne traži mirno rješenje, nego su prevlast preuzeli ultimatumi i prijetnje, onda se postavlja i pitanje smisla međunarodne organizacije. UN-e, kako si duboko pao! Rheinische Post analizira odnose u Vijeću sigurnosti pred tešku odluku. Nitko od stalnih članica Vijeća sigurnosti neće pasti Amerikancima u zagrljaj: Kina ne želi, jer bez nafte ne može postati svjetska sila. A nakon američke pobjede irački izvori bi za Peking mogli presušiti. Rusija ne želi jer unatoč velikoj američkoj potpori ovaj samozvani div na političkoj pozornici svijeta mogao bi se raskrinkati kao ljuštura bez sadržaja. Francuska ne želi, jer bi samostalni pohod Sjedinjenih Država učinio ništavnim i njenu ulogu stalne članice Vijeća sigurnosti i važnost čitave međunarodne organizacije. A Britanci već znaju svoje. Trierische Volksfreund se pita znaju li Britanci svoje i osvrće se na skandal o - takozvanom - 'tajnom' izvještaju o kojem je govorio premijer Blair o opasnosti koja vreba iz Iraka. To što su šefovi tajnih službi Tonyja Blaira dali američkim kolegama kao senzacionalne informacije, izgleda kada se malo bolje pogleda kao seminarski rad nekog studenta s početka 90-tih godina, i to toliko doslovce prepisano da su ostali i isti 'tipfeleri'. Da li je to bila glupost? Obzirom da u britanskim tajnim službama baš ne sjede samo budale, prije bi se moglo pretpostaviti da je to bila drskost: iz tankih i nepouzdanih izvora je britanska vlada - i to unatoč prosvjedima vlastitih profesionalnih njuškala - ispetljala točno one zaključke kakve se žele čuti u Bijeloj kući: to je čista propaganda. Lažljiva taktika pa čak i ako su određene informacije točne. Die Lausitzer Rundschau posebno se osvrće na američkog ministra obrane i piše da je zastrašujuće da su neuračunljivi političari, kao što je Rumsfeld, toliko utjecajni da odlučuju o miru ili ratu. To baca zastrašujuće svjetlo na stanje svijeta kojem ovih dana očito prijeti da izgubi još jedan dio ljudske kulture. Rat se još nikada nije pokazao kao sredstvo kojem se trajno rješavaju problemi. (...) Irački narod treba političku promjenu i Sadam se mora skinuti s vlasti. Ali bombama koje će koštati života stotina tisuća ljudi ne može se iznuditi demokracija. Donald Rumsfeld upravo se sada nalazi u Muenchenu na 39. Konferenciji o sigurnosnoj politici. Među uzvanicima na toj konferenciji nedostaje ime njemačkog kancelara Gerharda Schoedera. Coburger Tageblatt piše da je šteta što njemački kancelar ima važnijih obaveza nego da se u glavnom gradu Bavarske susretne s američkim ministrom obrane. Možda Rumsfeld uopće ne bi ni došao da je Schroeder rekao da će doći? Ili njemački predsjednik vlade radije ne želi riskirati da ga američki ministar koji je poznat jer nema dlake na jeziku osramoti pred javnošću? A kancelaru možda nije osobito stalo da ga upravo sada slikaju s čovjekom koji dirigira američki pohod na Perzijski zaljev. (DW)