DW 6. II. POWELL NIJE UVJERIO SKEPTIKE

DEUTSCHE WELLE - DW 6. II. 2003. Powell nije uspio uvjeriti skeptike. Prilog Bernda Riegerta. Američki ministar vanjskih poslova Powell je pretvorio Vijeće sigurnosti u sudnicu svjetskog suda kao svojedobno i američki veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Adelai Stevenson u vrijeme kubanske krize 1962. godine. Stevenson je pokazivao fotografije sovjetskih raketa smještenih na Kubi i sovjetskom veleposlaniku dokazao da laže. I Powell je predstavio satelitske fotografije i snimke prisluškivanih razgovora iračkih vojnih dužnosnika. Powellov je nastup bio dojmljiv, ali ne tako uvjerljiv kao Stevensonov. Sam Powell priznao je da ne raspolaže nepobitnim dokazima. Njegovo izlaganje skeptike nije uvjerilo, a pristašama američke politike prema Iraku potvrdilo njihovo stajalište. Stevensonov učinak, čemu se nadala Bijela kuća, ovoga je puta izostao. Pretpostavka da Irak raspolaže oružjem za masovno ubijanje ili da ga je u mogućnosti proizvesti i da ne surađuje u cijelosti s UN-ovim inspektorima je ispravna. Colin Powell je ponovo dokazao da Irak krši Rezoluciju 1441. Po njoj, Irak mora dati dokaze o vlastitom razoružanju. To Bagdad do sada nije učinio, što potvrđuju i navodi glavnog UN-ovog inspektora Hansa Blixa. Odlučujući razlog zašto se inspektorima ne bi smjelo dati još više vremena i zašto bi sada trebao početi rat - još uvijek nije pronađen. Powellovi navodi o vezama Iraka i Al Kaidinih terorista su zabrinjavajući. Ali opravdavaju li oni zaista rat? Vijeće sigurnosti konačno mora odlučiti koliko će još šansi pružiti bagdadskom diktatoru. Više ne smije beskrajno igrati mačke i miša. To bi Ujedinjene narode učinilo nevjerodostojnima. Sjedinjene Američke Države ne bi smjele dozvoliti ratni pohod bez pokrića UN- a. Time bi iritirale svjetsku javnost i brojne saveznike. A Ujedinjeni narodi morali bi Iraku postaviti posljednji i konkretni ultimatum. Njemačkom ministru vanjskih poslova Fischeru koji je vodio sjednicu Vijeća sigurnosti nije bilo jednostavno. Stajalište njemačke vlade koje je morao zastupati potpuno je besmisleno. Odbijanje vojne intervencije, čak ako je pokriva mandat UN-a, ide na ruku Sadamu Huseinu. Takva pozicija slabi jedinstvenu frontu Ujedinjenih naroda, provocira Amerikance, razjedinjuje Europljane i paralizira njemačku vanjsku politiku. Ministar vanjskih poslova Fischer imao je tešku zadaću da Sjedinjenim Državama i svijetu pojasni Schroederov apsolutni ne u tom pitanju. Svi Fischerovi pokušaji da njemačku poziciju učini nešto fleksibilnijom u samom je začetku ugušio jednodimenzionalni način razmišljanja izbornog taktičara Schroedera. Izbori u Hessenu i Donjoj Saskoj u međuvremenu su izgubljeni, pa je krajnje vrijeme da se njemačka vanjska politika okrene stvarnim teškoćama. U kubanskoj krizi Sovjetski Savez je popustio nakon što je shvatio da mu na kraju prijeti vojni sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama. Sadam Husein također je spreman na ustupke samo ukoliko bude vidio da je ugrožen njegov vlastiti opstanak. To bi morao znati i njemački kancelar. Potpuno odbijanje vojne intervencije kao što to čini Gerhard Schroeder znači - ne htjeti učiti iz povijesti. (DW)