NJ 5.II.-DPA-ŠIITI I SUNITI

NJEMAČKA DPA 5. II. 2003. Irački šiitski jug u fatalističkom stanju čekanja "Već se iz daleka mogu razabrati velike sjajne zlatne kupole. Džamije Huseina mučenika i Abbasa, ujaka proroka Muhameda, vladaju središtem Kerbele (100 kilometara južno od Bagdada), jednim od najvažnijih svetišta šiitskog islama. Bitka kod Kerbele 680. godine obilježava razdvajanje islama na sunitski i šiitski smjer. Tada se radilo o pravednom prorokovom nasljedniku i vodstvu nad islamskim svjetskim carstvom koje se brzo širilo. U sirijskom Damasku etablirala se dinastija Omajaden. Šiiti su u Aliju, Muhamedovu zetu, vidjeli zakonitog nasljednika koji je tu bitku ipak izgubio i bio ubijen. Njegov sin Husein i njegovi malobrojni pristaše suprotstavili su se u Kerbeli vojsci kalifa Omajadena i bili poraženi. Na mjestu tog mučeništva danas stoji prekrasna, zlatom pokrivena džamija. Okružena je s dva tornja. Njezina je površina kao i zidine koje ju okružuju, ukrašena umjetničkim ornamentima. U unutarnjem dvorištu vrvi od hodočasnika. Mnogi ljube vrata a zatim se guraju prema Huseinovom kovčegu. Šestorica ljudi uz tužaljke nose kovčeg kroz dvorište kako bi mrtvacu dali malo od svete aure toga mjesta. Drugi su prostrli svoje molitvene tepihe i utonuli u duboku pobožnost. Jedna obitelj s četvero djece jede svoj obrok na stolnjaku. Staza obrubljena alejom između Huseinove i Abbasove džamije pripada trgovcima. Nude sve što bi mogli trebati umorni hodočasnici, od slatkiša do pločica s izrekama iz Kurana. Potencijalne kupce uglavnom nagovaraju na perzijskom jeziku, jer većina hodočasnika - i najboljih platiša - su Iranci. U Iranu je šiitski islam državna vjera. 'Iranci kupuju sve', kaže trgovac, 'jer je sve to sa svetog mjesta'. Dnevno bilježimo po pet tisuća hodočasnika, većina dolazi iz Irana', kaže Mehdi el Gorabi, predstojnik Abbasove džamije. 'Bilo bi ih još i više da nema embarga i da mogu zrakoplovom izravno stići ovamo.' No nije samo Iran - s gotovo tri put više stanovnika nego Irak - šiitski, nego i oko 60 posto od 23 milijuna Iračana. Intenzitet sunitsko-šiitskih suprotnosti bio je različit tijekom vremena. Obje su grupe jezično i kulturno arapske i u suvremenom Iraku razvijale su se kao i iračka nacionalna svijest. Većina vojnika u osmogodišnjem ratu protiv Irana (1980.-1988) bili su šiiti. Šia se u Iraku probila tek u XIX. stoljeću među arapskim plemenima na jugu. No vlast je i danas u rukama sunita, što uvijek izaziva napetosti. Tako je bilo i 1991. nakon što je vojsku Sadama Huseina iz Kuvajta protjerala koalicija pod vodstvom SAD-a. Šiiti u Kerbeli, Nadžafu, Basri i drugim gradovima juga, iskoristili su navodnu slabost režima za pobunu. Linčovali su dužnosnike vladajuće stranke Baath i djelatnike tajne službe. Režim je okrutno uzvratio i ugušio pobunu. Pri tomu su pobijene tisuće. SAD koji ih je hrabrio na pobunu, nije se umiješao. Imam El Gorabi u čijoj sobi za prijam vise obvezatne Sadamove slike, drži isključenim ponavljanje tih događaja. 'Ljudi su danas bolje pripremljeni i shvatili su da je pobuna bila nezakonita, nahuškana i podupirana iz Irana', kaže. To točno odgovara službenim izjavama iračkoga vodstva o šiitskom ustanku 1991. 60-godišnji trgovac Ali sjeća se 'kaosa' koji je tada nastao, gubitka svoje robe u pljački i toga da se 'svakoga sata skrivao negdje drugdje'. Drugi općenito nerado govore o tim događajima. Nadaju se da se ništa neće dogoditi, da će sve ostati mirno, kažu škrti na riječima. Čak da su zbog prijeteće američke invazije Sadamovom režimu odbrojani dani, nitko se sada još ne želi nepotrebno eksponirati. Geslo je čekati i vidjeti što će biti", piše Gregor Mayer.