NJ 5. II. SZ: ATOMIZACIJA EUROPSKIH INTERESA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 5. II. 2003. O europskom snu "Današnje Fischerovo otvaranje sjednice Vijeća sigurnosti UN-a moglo je postati velikim trenutkom u povijesti njemačke - ne: europske - vanjske politike. Iako Njemačka preuzima tek rotirajuću predsjedateljsku dužnost - dakle, nema status stalne članice - te iako nema pravo na veto, Fischer je u tom trenutku mogao utjeloviti simbiozu dvije najvažnije vanjskopolitičke tendencije u Saveznoj Republici Njemačkoj. U tom bi se slučaju ispunio njegov politički credo. Prije samo nekoliko godina vizija o europskoj vanjskoj politici, usidrenoj u najmoćnijem tijelu međunarodne zajednice, nije bila potpuno besmislena. Dok se raspravljalo o reformi Vijeća sigurnosti UN-a i razmatralo mogućnost da se Europljanima dodijeli jedinstveno pravo na veto, Berlin je smatran uzorom za budućnost u svojoj ulozi poštenog posrednika i sa svojom oblikovnom snagom u Europi i svojim temeljnim razumijevanjem vanjske politike, duboko ukorijenjenim u međunarodnom pravu. Zastarjela je nekadašnja igra nacija koje su dio svog autoriteta ustupile skupini sila iz 1945. g. Fischer je ove srijede mogao oživotvoriti viziju u kojoj Njemačka u Vijeću sigurnosti usmjerava strategiju političkog izlaska iz iračke dvojbe. Ujedinjeni narodi sami su odredili put - moguće ga je iščitati iz rezolucije 1441, koja je usvojena jednoglasno. Irak mora smanjiti svoj arsenal oružja i nitko drugi ne mora podastrijeti dokaz o toj žrtvi do samog režima u Bagdadu. Irak je pozvan da sam zasluži svoju vjerodostojnost - fotografijama, dokumentima, svjedocima. Taj posao ne može obaviti desetak inspektora u bijelim jeepovima. Dakle, da je ove srijede postavljena poput stijene čvrsta kulisa prijetnje, i Gerhard Schroeder nedvosmisleno bi osudio Sadama Huseina i njegovo kršenje 16 obvezujućih rezolucija VS-a, a režim u Bagdadu možda bi uistinu bio uzdrman u temeljima i možda bi popustio pritisku vlastitog stanovništva. U tom bi trenutku političku inicijativu mogla preuzeti Europa - slično kao u političkoj fazi nakon svrgavanja talibana odnosno pri obnovi Kosova. I nitko ne bi mogao vjerodostojnije odigrati tu ulogu od njemačke vlade, koja zahvaljujući mješavini političkog utjecaja i gospodarske snage predstavlja privlačnog kuma za brojne neuspjele nacije u dašanjem svijetu. Bilo bi, moglo je, trebali su - vanjskom politikom vlada konjunktiv a u njezinoj europskoj varijanti valja istaknuti njegovu funkciju izražavanja irealnog. U Bruxellesu još uvijek kipte od bijesa zbog pisma osmerice, diktiranog i potpisanog u stilu Bismarckove tajne diplomacije. Još uvijek vlada zaprepaštenje zbog vanjskopolitičke drskosti istočnoeuropskih novajlija u EU-u, koji su u znak zahvalnosti za prijem u europski klub podmetnuli eksploziv pod nježni potporanj zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU. Ponovno je na cijeni igra sila a ne savjet vijeća, čiji su predstavnici - bilo da je riječ o ministrima vanjskih poslova ili o premijerima - svojedobno razvili svoju udarnu moć upravo nastupom u savezu. Pritom valja napomenuti da proces razgradnje nije započeo na dan sklapanja njemačko-francuskog saveza u Versaillesu niti pismom osmerice. Početak europske katastrofe u Iraku moguće je slijediti godinama unatrag. Povezan je s odbijanjem Europe da napusti okoštali sigurnosnopolitički svijet hladnog rata. Povezan je s intelektualnim propustom, slijedom kojeg zakoni sve manjeg svijeta nisu prošireni i izvan granica tržišta, na politiku - s obzirom na nove opasnosti na zemaljskoj kugli. I na kraju, povezan je s nesposobnošću izvoza sigurnosti i europskog modela stabilnosti. Dakle, umjesto toga uslijedila je igra nacija: Chirac sa Schroederom, Berlusconi s Putinom, Aznar s Barrosom, Blair s Millerom. Pritom valja napomenuti da fronte uopće nisu toliko jasne kao što se čini - gledano iz iskrivljene perspektive Washingtona (stara i nova Europa). Primjer Chiraca: u odbijanju američke politike francuski je predsjednik oduvijek zadržavao malu mogućnost promjene stava. Za razliku od njemačkog kancelara, može još uvijek napraviti zaokret i prihvatiti politiku Vijeća sigurnosti - primjerice, ako britanska prodornost uistinu rezultira novom rezolucijom. Francuska neće uložiti svoj veto i smatra se prešutnim dogovorom da će Chirac sudjelovati u ratu - ako ni zbog čeg drugog, onda zbog stjecanja prava na sudjelovanje u oblikovanju poslijeratnog Iraka. Nosač zrakoplova Charles de Gaulle već je krenuo put Perzijskog zaljeva. U toj fazi atomizacije europskih interesa izgubljena je snaga koja je mogla poslužiti za oblikovanje političke alternative, za utvrđivanje srednjeg rješenja - između rata i njegova odbijanja. Grčko predsjedateljstvo u EU neće smoći snage za to čak i ako uspije održati izvanredni sastanak na vrhu. Svojedobni pošteni posrednik Njemačka također igra svoju posebnu ulogu - iako ministar vanjskih poslova priželjkuje nešto drugo. Na stolici rezerviranoj za predsjedatelja u New Yorku moći će samo sanjati o svojim nekadašnjim vizijama", zaključuje na kraju uvodnika Stefan Kornelius.