BIH-CRKVA NA KAMENU-1.2. ANĐELIĆI

BiH CRKVA NA KAMENU 1. II. 2003. Pokolj Anđelića Na Badnju večer protekle godine u Kostajnici pokraj Konjica dogodio se stravičan zločin. Muslimanski fundamentalist ubio je troje Hrvata povratnika iz obitelji Anđelić, a četvrtoga teško ranio. Ničim izazvan, upao je musliman iz obližnjeg sela u hrvatsku katoličku kuću i u toj svetoj noći u ime islamske ideologije usmrtio nedužne ljude. Ubojica je sam izjavio da ga je u ovom činu vodio muslimanski fanatizam, ali je u isto vrijeme razvidno da je ovo politički motiviran pokolj. Bez obzira na sudsku presudu ubojici, ona neće imati nikakva pozitivna učinka, jer je pokolj postigao svoj politički cilj, unio je strah u srca ljudi i pokolebao je mnoge Hrvate koji su sanjali o povratku na svoja pradjedovska ognjišta. Tako je ovaj islamski fundamentalist postao izvršitelj sulude politike svojih mentora i zaštitnika. Uz izravne naredbodavce ta politika ima svoj korijen u tzv. mirovnom daytonskom sporazumu za BiH kojim je stvorena potpuno nepravedna i neodrživa država podijeljena na dva dijela za tri državotvorna naroda. Jedan dio darovan je Srbima kao rezultat njihove agresije a u drugi su strpani muslimani i Hrvati, s ciljem da malobrojniji Hrvati ili odu bestraga ili se asimiliraju u nekakvu bosansku naciju. Za Hrvate je poratno vrijeme mnogo gore od samoga rata, jer rat ima svoje zakonitosti gdje, doduše, ginu često i nedužni ljudi. Međutim, čovjek bi u vrijeme mira očekivao da će vladati pravi mir, zakonitost, demokracija, ljudska prava i sloboda itd. Ali eto, ovdje nema ni mira ni pravde ni prave slobode. Zar se ne moramo pitati: Komu treba, i s kakvim interesima, da se hladnokrvno pobije cijela i potpuno nedužna obitelj? U ovakvim teškim trenucima uvijek se sjetim atentata u beogradskoj Skupštini 1928. god., kad su pobijeni hrvatski poslanici, a među njima i Stjepan Radić, vođa svih Hrvata iz toga vremena. Srpski ubojica Puniša Račič mogao je biti kažnjen ne znam kakvom kaznom (usput rečeno gotovo uopće nije kažnjen), njegovih nekoliko hitaca okrenulo je tijek povijesti na ovom prostoru. Cilj je postignut, Stjepana Radića više nije bilo među Hrvatima, Srbima je otvoren put u ostvarenju svoje antihrvatske politike. Da je Stjepan Radić 1941. god. bio živ, tko zna kud bi okrenula povijest cijeloga ovoga prostora. Eto, strahovito negativan učinak može proizvesti samo jedan metak. Zar je onda čudno da među povratnicima Hrvatima, ito ne samo u konjičkom kraju, ovaj pokolj dovodi u pitanje tijek povratka u svoje domove, pa time i budućnost cijeloga prostora. Kad bi ovaj pokolj bio nekakav slučajan čin bolesna manijaka, bila bi to teška rana i tuga u srcima najuže rodbine poubijanih, ali Hrvati u BiH ne bi osjećali strah za svoj osobni i narodni, politički, kulturni i vjerski identitet i golu egzistenciju. Međutim, ovdje nema slučajnosti, što će se također očitovati u budućnosti. Ovdje se radi o programu potpune islamizacije ovog prostora, ito strahom i silom kojoj nisu strana ni masovna ubojstva. Da ovo nije izoliran slučaj, potvrđuje mnoštvo činjenica. Sjetimo se ubojstava Hrvata počinjenih u središnjoj Bosni. Jedini cilj ubojica bio je zastrašiti tamošnje Hrvate povratnike s porukom: Odlazite, ovo je naše i ovdje niste dobro došli. Islamskom fundamentalizmu i islamskoj politici prema Hrvatima u ovom poslu obilato pomaže tzv. međunarodna zajednica. Ta, iz središnje Bosne u Haagu sudi se Hrvatima koji su obranili svoj goli život i svoj dom. Tamošnji su Hrvati u vrijeme Domovinskog rata bili u potpunom muslimanskom okruženju, napadani su sa svih strana. U Haagu se danas ne sudi nikome od muslimanskih zločinaca i njihovih naredbodavaca, a Hrvate se optužuje za genocid na čelu s političkim dužnosnikom Dariom Kordićem i vojnim zapovjednikom Tihomirom Blaškićem. Jasno, prema nečijoj zamisli i politici, taj je prostor trebalo prepustiti muslimanima i onda ne bi bilo ?ratnih zločina?, piše dr. Božo Goluža.