DNEVNI PREGLED BR.21 3. VELJAČE 2003.

GLAS AMERIKE - VOA 1. II. 2003. Tisak The Washington Post daje pregled i analizu sjevernokorejskog nuklearnog problema. Na obavještajne podatke da su američki sateliti zabilježili aktivnost kod nuklearnog postrojenja gdje je uskladišteno oko 8 tisuća potrošenih gorivih šipki iz nuklearnih reaktora, administracija je službeno reagirala mirno. Neslužbeno, piše list, dužnosnici su bili mnogo otvoreniji u komentarima i tijekom tiskovne konferencije u Kongresu. Sjeverna Koreja je očigledno nakanila izraditi nuklearno oružje - tvrde izvori washingtonskog lista iz Kongresa. Do kraja veljače Sjeverna Koreja bi mogla imati dovoljno plutonija za jednu bombu, a za tri do šest mjeseci mogla bi imati tri do pet novih nuklearnih bombi. Iako službeni Washington odlučno odbacuje mogućnost vojnog udara protiv Sjeverne Koreje, list piše da se vide znaci da Pentagon možda prilagođava svoje kapacitete kako bi ostavio otvorenima i vojne opcije. Vojni zapovjednik pacifičkog područja zatražio je pojačanje od 24 bombardera dalekog dometa i osam borbenih zrakoplova tipa F-15E. Dužnosnici međutim tvrde da taj zahtjev nije povezan s najnovijim obavještajnim otkrićima. (...) 31. I. 2003. Tisak New York Times postavlja pitanje tko je uz Sjedinjene Države, prebrojavajući europske glasove za i protiv intervencije u Iraku. I dok se Europa muči da odredi svoj položaj prema Iraku, podjele unutar kontinenta rastu, a raspravu pojačava ne irački problem, nego europski problem. Ono što stvarno unosi razdor u Europu nije toliko Irak koliko različito viđenje stajališta koje treba imati prema Sjedinjenim Državama, nastavlja list koji prenosi mišljenje talijanskog komentatora Sergia Romana: Stanovit broj zemalja ne želi biti na suprotnoj strani od Sjedinjenih Država i one će stvoriti problem za Europu. Najviše zabrinjava njemačka nefleksibilnost koja je ojačala nakon ujedinjenja. Britanija nakon krize na Suezu u svim prijelomnim krizama staje uz Sjedinjene Države, gospodin Berlusconi koketira s gospodinom Bushom, oslanjajući se na Washington koji treba brinuti o talijanskoj sigurnosti. Najsloženiji je slučaj zemalja srednje Europe koje strahuju da će im Europska unija ukrasti nacionalnu suverenost koju su im Sovjeti pola stoljeća potiskivali. Christian Science Monitor također piše o podijeljenosti Europe glede potpore Americi u odnosu prema Iraku. List podsjeća da je u većini europskih zemalja više od 60 posto stanovnika protiv rata, dok se taj postotak penje na 80 posto u slučaju da Ujedinjeni narodi ne podupru invaziju na Irak. U prilog tvrdnje o podijeljenosti Europe govori i glasovanje u Europskom parlamentu gdje je 287 zastupnika glasovalo za, a 209 protiv unilateralnog američkog napada na Irak. Washington Post drži da su različita stajališta očita i unutar Amerike, a događa se da i jedan te isti političar ima različita stajališta. Prošlog tjedna je jedan od demokratskih kandidata za predsjednički položaj senator John Kerry upozorio predsjednika Busha da se 'ne zalijeće u rat' s Irakom. Ovoga tjedna je prije predsjednikovog obraćanja naciji senator Kerry rekao da bi podupro predsjednika ukoliko bi rekao Iračanima da se za mjesec dana razoružaju ili pripreme za rat. No odmah nakon predsjednikovog govora senator Kerry ga je oštro napao za 'agresivni unilateralizam'. (VOA) BRITANSKI RADIO - BBC 2. II. 2003. Tisak Nesreća svemirske letjelice Columbija i ulazak iračke krize u završnicu nakon sastanka Bush - Blair u Washingtonu su vodeće teme britanskog tiska. (...) The Independent piše o iračkoj krizi. Premijer Blair vratio iz posjeta Washingtonu siguran da je uvjerio predsjednika Busha da slijedi 'put prema ratu preko UN-a'. Dodaje se da će Blair u utorak posjetiti Francusku da bi probao uvjeriti predsjednika Chiraca da izbjegavanje suradnje s inspektorima UN-a je dovoljan razlog da UN novom rezolucijom odobri uporabu sile. The Observer na naslovnoj strani objavljuje navodni plan o konkretnim ciljevima koji će se prvi napasti u slučaju rata s Irakom. Pozivajući se na obavještajne i visoke vladine izvore, list piše da će bombardiranje Iraka započeti razornim napadom na rezidencije Sadama Huseina i na druge simbole njegovog režima. Objašnjava se da se izborom ciljeva želi običnim Iračanima pokazati da se ne ratuje protiv njih već protiv nositelja vlasti režima stranke Baas Sadama Huseina. The Observer ocjenjuje da su ovakvi planovi dio psihološkog rata koji trebaju iračke časnike uvjeriti da bi otpor napadu bio smrtonosan. Isti list piše i da je u duhu američkih priprema za rat Hollywood odobrio snimanje novih epizoda filmova s tri najpoznatija akcijska junaka najveće filmske industrije na svijetu. Tako se ove godine očekuju premijere filmova: Rambo 4, Terminator 3 i Umri muški 4. The Observer javlja iz Atene i da su nastojanja grčkih vlasti da izbace pobunjene pravoslavne svećenike iz manastira Esfigmenu na Atosu na Svetoj Gori dovela do uličnih prosvjeda. Objašnjava se da je više tisuća pravoslavnih vjernika na ulicama Atene prosvjedovalo protiv blokade Atosa i da se 117 stanovnika manastira Esfigmenu energično suprotstavlja pokušajima poboljšanja odnosa između Pravoslavnih crkava i Vatikana. Pobunjeni svećenici optužuju Papu za krivovjerje, a prošlog su se tjedna oglušili o poziv vaseljenskog patrijarha Vartolomeja da napuste Atos. Kada su se odbili prikloniti zahtjevu pozvano je redarstvo. 1. II. 2003. Tisak Britanski tisak najviše pozornosti posvećuje sadržaju i analizama jučerašnjeg sastanka Busha i Blaira, a objavljuju se i kritike Paddyja Ashdowna na međunarodne snage pod vodstvom NATO-a u Bosni i Hercegovini. The Independent ističe ocjenu da i nakon jučerašnjeg sastanka predsjednika Busha i premijera Blaira još nema suglasnosti o potrebi nove rezolucije Vijeću sigurnosti UN-a prije mogućeg rata protiv Iraka među njima. List opisuje pitanje druge rezolucije kao trnovito i kao prijetnju do sada čvrstim odnosima Londona i Washingtona. The Guardian i The Daily Telegraph ističu na naslovnim stranama da je Sadamu Huseinu ostavljeno još šest tjedana za razoružavanje. The Daily Telegraph ocjenjuje i da su predsjednik Bush i premijer Blair jučerašnjim sastankom otvorili put vojnoj akciji protiv Iraka te da su utvrdili raspored završnih upozorenja Sadamu Huseinu prije rata koji bi mogao početi sredinom ožujka. List piše da je Blair tražio od Busha da podrži potrebu da se prije vojne akcije donese druga rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se odobrila vojna akcija ako se Irak ne razoruža. The Guardian u prvi plan ističe da su se čelnici SAD-a i Britanije jučer složili da inspektorima za naoružanje i obavještajnim službama daju još 'čak šest tjedana' vremena da uvjere sumnjičavu Francusku i arapske zemlje da se pridruže vojnoj akciji protiv Iraka. List dodaje da je Blair prenio američkim domaćinima da europsko i britansko javno mišljenje neće podržati rat bez izričite druge rezolucije Vijeća sigurnosti. The Times također piše o produženom roku od još šest tjedana i dodaje da su predsjednik Bush i premijer Blair jučer u Bijeloj kući sastavili plan napada na Irak sredinom ožujka. List opisuje sastanak u Bijeloj kući kao sastanak 'ratnog kabineta' da bi se dobila potpora međunarodne zajednice prije početka rata ako se Sadam odbije razoružati. Ministri u britanskoj vladi odlučili su da Iračani koji žive u Britaniji neće biti žrtve prestrogih mjera sigurnosti i ograničenja u slučaju rata s Irakom. Objašnjava se da je ministarstvo unutrašnjih poslova odlučilo ne koristiti sabirne centre ni masovne deportacije unatoč upozorenjima obavještajnih službi da irački teroristi mogu ući u Britaniju kao izbjeglice. The Independent na naslovnoj strani piše da je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown oštro kritizirao NATO jer još nije uspio uhititi Radovana Karadžića kojeg list opisuje kao najtraženijeg čovjeka na Balkanu. Govoreći za list Ashdown je prvi put javno kritizirao rad NATO-a na uspostavi mira i reda na Balkanu, ocjenjujući da se napori za uhićenjem Karadžića svode na čekanje 'sretne prilike'. Paddy Ashdown kaže i da je tijekom prošlog tjedna u susretu s čelnicima NATO-a tražio aktivniju politiku, posebne postrojbe i više sredstava za uhićenje Karadžića. Glavna tužiteljica haaškog suda Carle del Ponte pozdravila je Ashdownove kritike na NATO-ov račun. 31. I. 2003. Tisak The Guardian u uredničkom komentaru ocjenjuje da je pismo potpore američkoj politici prema Iraku koje su potpisali čelnici osam europskih zemalja jasan podsjetnik Francuskoj da si ne može dopustiti slobodu da u ime cijele Europe govori o Iraku ili bilo kojem drugom pitanju. Za autore pisma Blaira i Aznara problem je, međutim, u tome što francusku i njemačku sumnjičavost prema američkoj politici podupire dio javnog mišljenja ne samo u tim zemljama i širom Europske unije, nego i u Britaniji i u Španjolskoj. The Financial Times ocjenjuje da će odluka o potpori vojne akcije protiv Iraka biti najteži izbor za Europu nakon balkanskih ratova, a možda i Hladnog rata. Podijeljeni odgovor na iračku krizu ugrozit će kredibilitet pokušaja uspostave zajedničke vanjske i sigurnosne politike Europske unije. Mnogo toga sada ovisi o Francuskoj, drži list. Predsjednik Jacques Chirac i drugi europski čelnici imaju nezavidan posao da uravnoteže razloge za pokretanje rata, važnost transatlantskih veza, jedinstvo Europske unije i stajalište javnog mnjenja. Nema većeg testa za njihovo državničko umijeće, zaključuje list The Financial Times također piše da je iračka kriza popravila suradnju Amerike i Rusije. List saznaje da će američka vlada na svoju listu stranih terorističkih organizacija staviti i neke čečenske skupine. Washington i Moskva surađuju u trenutku dok traju pregovori o rješavanju iračke krize. The Daily Telegraph piše da će britanski premijer Blair danas tražiti od Georga Busha pristanak da Irakom nakon svrgavanja Sadama Huseina upravlja međunarodna administracija poput one na Kosovu. Plan priznavanja međunarodnim pitanja Iraka u razdoblju nakon Sadama Huseina je jedan od pokušaja Tonyja Blaira da rješavanje iračkog problema prepusti Ujedinjenim narodima. Blair želi odbaciti optužbe da Britanija i Sjedinjene Države u Iraku žele pokrenuti bezobzirni kolonijalni rat. Isti list saznaje da je britansko ministarstvo odbrane u Zaljev poslalo tenkove s pogrešnom kamuflažom jer je zaboravilo naručiti dovoljno boje. Nije naručeno ni dovoljno rezervnih dijelova za vojna vozila, pa vojska mora skidati mjenjače s vozila u vlasništvu postrojba koje ostaju u Britaniji, rekli su vojni izvori. Vojnici u Zaljev odlaze i bez pustinjskih odora jer ih je ministarstvo naručilo tek prije tjedan dana. Razlog za ovakve propuste je štednja, saznaje list. (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 1. II. 2003. Tisak Brojni komentatori u njemačkim dnevnim novinama pišu o neslozi članica Europske unije u pogledu politike prema Iraku. Frankfurter Rundschau drži da ideja da se organizira posebni sastanak na vrhu Europske unije da bi se izgladila različita stajališta oko iračkog pitanja ima smisla samo ako se postignu neki rezultati. Njezin cilj mora biti ponovna uspostava europskog jedinstva kako bi se uklonio katastrofalni dojam skupine muha bez glave. No teško da je Europska unija sposobna za tako nešto. General-Anzeiger drži da promišljanja grčkog premijera i predsjednika Vijeća EU-a Kostasa Simitisa na žalost ne predstavljaju pomak kakvog treba poželjeti. Odluka osam europskih vlada da se stave na američku stranu nanijela je Uniji štetu koja se neće moći ispraviti na brzinu sazvanim sastankom na vrhu. Die Welt također analizira europsku politiku prema Iraku i Washingtonu. Više od dvadeset europskih nacionalnih država ne može se složiti oko zajedničkog stajališta prema vojnom pohodu na Irak. Je li to iznenađenje? Nije. Tri važne stare i tri važne nove članice Europske unije to ni ne žele. To je prava poruka pisma europske osmorice, a ni izvanredni sastanak na vrhu EU-a to neće promijeniti. Jer tamo bi trebalo priznati: nakon više od 45 godina europskog jedinstva, Europljani više ne znaju tko su. Unutarnjopolitička tema koja se danas nalazi u središtu pozornosti njemačkog dnevnog tiska izbori su za pokrajinski parlament u Donjoj Saskoj i Hessenu na kojima se očekuje pobjeda kršćanskih demokrata. Sueddeutsche Zeitung bilježi da se kancelar nalazi pred dvojbom. Iako velika većina Nijemaca pozdravlja njegovu politiku prema Iraku, on će se u ponedjeljak nakon očekivanog poraza socijaldemokrata u Hessenu i Donjoj Saskoj naći pod još jačim pritiskom. Glasno ne ratu protiv Iraka koje je SPD propagirao birači će smatrati ispravnim, ali će ipak birati CDU. 31. I. 2003. Tisak Tema koja prevladava u komentarima njemačkog dnevnog tiska danas je poziv osmerice predsjednika i šefova vlada europskih država kojim oni pozivaju na pružanje potpore politici Sjedinjenih Američkih Država u Iraku. Sueddeutsche Zeitung uz kritiku europskog nejedinstva paradoksalnim drži da dok europski građani gotovo jednoglasno odbacuju ideju mogućeg rata protiv Sadama, na drugoj strani njihove vođe nesposobne su otkriti minumum političke sličnosti, pa bila ona negdje na pola puta između jeftinog populizma i obveze poštivanja savezništva sa SAD-om. Ta nesposobnost, možda i nedostatak političke volje, za sada obezvrjeđuje i sve pokušaje stvaranja europskog ustava kao okvira neke buduće zajedničke vanjske politike u Bruxellesu. Berliner Zeitung u sličnom tonu bilježi da je u ozbiljnom stanju, a što je ozbiljnije od pitanja rata ili mira, Europa nemoćna. Nema zajedničke politike, nema jednoglasnog stajališta ni u Europskoj uniji, a niti u NATO-u. Otvoreno pismo osmorice europskih čelnika nije ništa drugo nego dokumentacija neuspjeha. Die Welt i dalje kritizira držanje kancelara Schroedera i savezne vlade, odnosno njihovo odlučno ne mogućem ratu. Londonska izjava osmerice je očajnički pokušaj suprotstavljanja polarizaciji koja se provodi u Njemačkoj. To je i dovoljno jasan znak i poziv na zaustavljanje politike koju savezna vlada provodi već zadnjih šest mjeseci, a to je politika koja za svoje unutarnjopolitičke igre zlorabi irački sukob. Schroeder je očekivao da bi polarizacija stajališta mogla stišati spor oko Iraka, no dogodilo se suprotno: sukob se povećao - ali na relaciji Berlin-Washington. Handelsblatt analizira kako je pismo osmorice velika blamaža za kancelara Schroedera u kojem su ga svjesno izolirali. U trenutnom neugodnom stanju kancelara može tješiti samo činjenica da ga Tony Blair i prijatelji nisu samog poslali u kut: društvo mu pravi i francuski predsjednik Chirac. Frankfurter Rundschau nagađa da je pismo, barem od nekih poslano s najboljim namjerama, no šteta koju je ono prouzročilo je golema. Umjesto da se iračkim pitanjem žele pokrpati šavovi popucali na transatlantskoj relaciji, osam šefova država i vlada rade na rušenju europskih temelja i dokazuju koliko je velika podjela unutar Europske unije. Koelner Stadt-Anzeiger u komentaru žestoko osuđuje jučerašnju akciju potpisnika otvorenog pisma. Europljani su se sami i to konačno srozali na razinu vanjskopolitičkog patuljka. Akcija osmerice europskih čelnika i namjera da javnim pismom pokažu solidarnost sa Sjedinjenim Državama je poprilično neukusna mješavina ulizivanja, naivnosti i političke proračunatosti. Hrvatska podnosi zahtjev za članstvom u EU - zašto ne? Prilog Alena Legovića. Zašto ne? Ove dvije riječi odzvanjale su hodnikom Europskog povjerenstva prošlog ponedjeljka. Zašto ne - reakcija je Romana Prodija, predsjednika Europskog povjerenstva, na upit hrvatskog premijera Ivice Račana hoće li Europsko povjerenstvo podržati hrvatski zahtjev za članstvom u Europskoj uniji. Nije se ni slutilo da će jedno Prodijevo protupitanje zapravo otvoriti Hrvatskoj širom vrata za kandidaturu. Zašto ne - riječi su čovjeka koji je prvi državnik koji je posjetio Hrvatsku 2000. godine nakon promjene vlade i jasno dao svoju potporu novoizabranoj koaliciji sastavljenoj od šest stranaka. Prodi je bio uvijek naklonjen Hrvatskoj, uvijek ju je podržavao, prošao dobar dio njezinih zapadnih krajeva biciklom - nezapažen. Stječe se dojam da je ne samo Prodiju itekako stalo do hrvatskog zahtjeva za članstvom. Potporu hrvatskoj kandidaturi dala su još dva ključna čovjeka Europske Unije - Chris Patten, povjerenik Europskog povjerenstva za vanjske poslove i Javier Solana, prvi čovjek EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Petnaestorice. 'Europsko povjerenstvo i Hrvatska kreću se u istom pravcu i postignuli smo potpunu suglasnost oko svih pitanja', ovakve Prodijeve izjave o odnosima EU - Hrvatska dovode do zaključka kako na relaciji Bruxelles - Zagreb zapravo i nema problema. I zaista. Hrvatski premijer Račan je jedini premijer zemlje jugoistočne Europe koji u Bruxelles ne dolazi kao predstavnik zemlje koja je problematična, politički nestabilna ili gospodarski zaostala. Naprotiv, problema u Hrvatskoj je sve manje, zemlja je politički stabilna unatoč trzavicama unutar vladajuće koalicije, a gospodarski pokazatelji daju joj mjesto među pet najboljih novih budućih članica Unije. Ukratko, Hrvatskoj se iz Bruxellesa daje zeleno svjetlo za podnošenje zahtjeva za članstvom. Ipak odgovornost za sljedećih nešto manje od mjesec dana do uručenja zahtjeva, najvjerojatnije u Ateni 18. veljače, ostaje isključivo na Zagrebu. No dobro je i to što Hrvatska vlada već sada lobira u zemljama članicama za što brže usvajanje kandidature. Posebne napore oko uvjeravanja Zagreb će morati uložiti u Londonu i Haagu, a vrlo važno je njegovati dobre odnose s vladama u Ateni, Rimu pa i Dublinu, prijestolnicama zemalja koje predsjedaju ili će predsjedati Europskom unijom do sredine 2004. godine. Hrvatskoj nakon ovog uspješnog tjedna ostaje da još uspješnije, detaljno i u najbržem roku obavi svoje domaće zadatke: nastavak reformi, povratak izbjeglica i uvjerljiva suradnja s haaškim sudom. A da je za uspjeh potrebna i određena atmosfera i okolnosti samo je po sebi razumljivo. Ono što Hrvatskoj sada nikako ne treba su unutarnjopolitički problemi, osobna prepucavanja pojedinih političara i stranka, skupljanje bodova i glasova za sljedeće izbore. Ukoliko Hrvatska želi uskočiti na sljedeći vlak u Europsku Uniju 2007. godine zajedno s Bugarskom i Rumunjskom, svima u Hrvatskoj trebalo bi biti jasno da bi i najmanji incident mogao baciti Hrvatsku korak natrag ili čak zamrznuti proces približavanja. Najbolji negativan primjer je Makedonija. Ono što će Hrvatska dobiti i što će joj se ponuditi kandidaturom i kasnijim članstvom, upravo se o tome ozbiljno razgovara ovih tjedana u Bruxellesu, jer sadašnji okvir programa CARDS za novog kandidata Hrvatsku više nije dostatan. Domaće zadaće se dakle rješavaju i u Bruxellesu, ne samo u Hrvatskoj. Na kraju treba naglasiti da Europa vjeruje u Hrvatsku, a Hrvatska bi trebala vjerovati Europi. I još nešto, ako Hrvatska uspješno preda svoj zahtjev za članstvo i nakon uobičajne procedure dobije status zemlje kandidata, Hrvatska bi u mudrim i samosvjesnim pregovorima s Europskom unijom mogla ostvariti daleko više od vlastitih očekivanja. Zašto ne? (DW) FRANCUSKI RADIO - RFI 2. II. 2003. Tisak Kada je riječ o ishodu iračke krize pariški tjednici nemaju dvojbe. Skoro je sigurno da će kriza biti riješena vojnom intervencijom. Jedino pitanje je hoće li odluku donijeti Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Amerikanci. L'Express piše da mogućnost novog rata protiv Iraka ponovno stavilo Ujedinjene narode u prvi plan iako bi se izlaskom iz sjene mogla pokazati njena nemoć. Washingtonski ratnici i diplomati Ujedinjenih naroda su od 12. rujna 2001. godine uz određene teškoće išli istim putem. Hoće li sada možda doći do njihovog razlaza? Vijeće sigurnosti ne bi bilo toliko važno da Amerikanci nisu odlučili povjeriti im irački dossier. Zbog svega trebaju pokazati da su na visini zadaće. Nouvel Observateur također opširno piše o rješavanju iračke krize. U jednom prilogu iz serije priloga pod naslovom "Politički strateg" piše o pripremama za izbornu kampanju za sljedeće predsjedničke izbore u SAD-u. Postavlja se pitanje politologu Karlu Roveu - što će odlučivati o pobjedniku na sljedećim američkim predsjedničkim izborima. Odgovor je kratak - gospodarstvo. Autor teksta naziva ga političkim genijem . Mnogi drže da je upravo on osigurao pobjedu nekadašnjem guverneru Teksasa na predsjedničkim izborima. Prije nekoliko dana došlo je do preokreta. Rove je predložio predsjedniku Bushu da rješavanje iračke krize stavi na prvo mjesto u političkoj kampanji jer Amerikanci u teškim trenucima daju jedinstvenu potporu predsjedniku države što bi mu moglo osigurati pobjedu na sljedećim izborima, ovoga puta izvan zelenog stola. U komentaru istog lista Jean Daniel piše zašto je protiv rata u Iraku, kao što je i papa Ivan Pavao II., Nelson Mandela, Jacques Chirac i Gerhard Schroeder i mnogi, mnogi drugi. Prirodno da Amerikanci kao i svi imperiji u povijesti izvlače ponos i aroganciju iz svoje hegemonije. Kad je riječ o odmjeravanju snaga SAD-a i Iraka komentator je prilično pesimističan. Kaže da je 90 posto sigurno da će Amerikanci krenuti u rat. Američki vojnici su već spremni za akciju i samo čekaju službenu odluku predsjednika Busha. Francuski mediji ovih se dana natječu tko će što više objasniti o iračkoj krizi. Ponekad se u želji da se što detaljnije objasni krene predaleko. Novinar L'Expressa tako nas podučava da je Kina bila jedna od pobjednica II. svjetskog rata. (...) (RFI) FRANCUSKA LE FIGARO 31.I.2003. Uvreda za Europu "Europska je zamisao jučer doživjela grdnu uvredu. 'Izjava o potpori' Sjedinjenim Državama koju su potpisali Velika Britanija, Španjolska, Italija i još pet zemalja Starog Kontinenta udarac je jedinstvu Unije i uvreda francusko-njemačkom dvojcu. Vrijeme, način, iznenađenje, izgled, kao i sadržaj, sve upućuje da zemlje koje su sudjelovale u stvaranju Unije otvoreno pokazuju želju da izvrgnu ruglu zajednička načela. Naime, moglo se postupiti i drukčije. Naprotiv, izjava koja je objavljena bez znanja Pariza i Berlina pljuska je europskoj savjesti. Ona je, nekoliko tjedana nakon američkog upletanja u tursko pitanje, novi napadaj Washingtona na jedinstvo Europe u izgradnji. Nemojmo se zavaravati. Premda je aferu potaknuo Jose Aznar - čije su osobne ambicije poznate kada je riječ o budućnosti Europe - uz pomoć Silvija Berlusconija - koji je nakon 11. rujna 2001. iznenadio svojim izjavama o nadmoćnosti zapadne uljudbe - veliki dobitnik na europskom tlu ipak je Tony Blair, prvi saveznik Georgea Busha. Afera postavlja nekoliko pitanja. Prvo se tiče prave eurofilije budućih članica. Žele li biti u Europi, ili samo žele pripadati velikom tržištu? Drugo je pitanje upravljeno našim povijesnim partnerima. Žele li doista jaku Europu na vojnom polju, što je uvjet za diplomatsku neovisnost? Bez potvrdnog odgovora uzalud je nadati se stvaranju europske diplomacije koja će svakako biti saveznica SAD-a, ali i to korisnija što se neće automatski okretati za njim. Treće je pitanje za Pariz i Berlin. Nisu li oživljavanjem bilateralnih sveza, zajedničkim stajalištem o budućnosti europskih ustanova i o iračkoj stvari, zaboravili, a možda i povrijedili svoje partnere? Nisu li previše igrali udvoje, makar ih, kada se ne slažu, optužuju da paraliziraju Europu? Sve su to pitanja koja su skopčana s europskim projektom: je li Europa sila ili tržište? Kako god bilo, osovina Bush-Blair uspjela je u svom pothvatu. Francuska razdražuje već nekoliko mjeseci. Sada je na putu da opet bude izolirana kao saveznica neutralističke Njemačke, što nije politika Pariza. Njemački je neutralizam potaknut i činjenicom da je Gerhard Schroeder u rukama saveznika iz stranke Zelenih. O sljedećoj etapi koja počinje 5. veljače teško će se pregovarati. Kakvi će biti dokazi koji moraju potvrditi da je Irak 'lupeška država' spremna da, u svoje ime i uz posredovanje terorističkih mreža, učini najgore? Sada znademo što će o tomu reći Rusija, Kina i naši partneri. Pariz je zacijelo izgubio bitku prije rata. No stvar se završava porazom europske zamisli", u uvodniku lista piše Jean de Belot. LIBERATION 1.II.2003. Križarski rat protivnika EU-a u Poljskoj "Pet mjeseci prije referenduma o ulasku zemlje u Europsku uniju koji će se provesti 8. lipnja, čini se da ništa ne može uplašiti protueropski raspoložene Poljake okupljene u Savezu poljskih obitelji (LPR). Unatoč istraživanjima po kojima su pristaše Europe u većini i unatoč tomu što ih Crkva ne podupire, njihova odlučnost nije ništa manja. 'Riječ je, ni više ni manje, o pravom ratu za budućnost Poljske, jer na referendumu će se odlučiti o sudbini Poljaka, barem u sljedećim desetljećima', kaže vođa te katoličke i ultranacionalističke stranke Roman Giertych. EU ne predviđa izlaz ni za jednu državu članicu, upozorava se u brošurama LPR-a. Savez koji je na općinskim izborima u studenom dobio 1.300 zastupničkih mjesta odlučan je u nakani da pobijedi u novoj bitki i uložio je puno napora u pripremu referendumske kampanje. 'Zaposlit ćemo dvjesto tisuća dragovoljaca koji će ići od vrata do vrata i tumačiti o čemu je zapravo riječ. Nemamo nikakvih izgleda da dobijemo utrku u glasilima koja su pod nadzorom vlasti', kaže Giertych. LPR priprema tridesetak televizijskih spotova. Prvu su kasetu uručili novom ministru za provedbu referenduma Lechu Nikolskom, u nadi da će biti prikazana nakon spotova Državnog ureda za integraciju u EU. U šezdeset sekunda, stručnjak obrazlaže da će cijene skočiti odmah nakon prijama u EU: mlijeko će poskupjeti za 30 posto, kruh 43 posto, jaja 42 posto... Lijekovi, ionako skupi, poskupjet će, tvrdi LPR, za 120 posto. 'Zadaća javne televizije je da dade potpunu informaciju. LPR bi morao imati polovicu vremena predviđenog za emitiranje. Ako vlada ne prihvati naše spotove predložit ćemo našim biračima da dobro razmisle prije nego plate pretplatu', upozorava Giertych koji smjera na javne i na privatne postaje. 'To će nas stajati milijun zlota (250 tisuća eura, op. ur.)', napominje. Njegova stranka koja u parlamentu ima 29 (od 460) zastupnika i dva senatora (od 100) može računati na potporu ultrakatoličkog lista 'Nasz Dziennik' ('Naš dnevnik') i na snažnu nacionalističku postaju Radio Marija. Njegov direktor, velečasni Tadeusz Rydzyk i LPR su se posvadili, ali obojica imaju isti cilj: spasiti Poljsku od šapa Bruxellesa, nedugo pošto se oslobodila od moskovskog jarma. Velečasni Rydzyk trenutno pregovara oko dobivanja televizijske koncesije za osnutak vlastite postaje. No i ako ju dobije, bit će kasno za referendumsku kampanju. Dakle, savez uglavnom mora računati na brošure i na skupove. Već je tiskano milijun apela protiv ulaska u Uniju. Uz skok cijena i nezaposlenost, tu se upozorava na gubitak državnog suvereniteta i na 'moralni relativizam': Poljaci će u EU-u izgubiti kršćanske vrijednosti, jer će im Europski parlament pokušati nametnuti pobačaj, eutanaziju i istospolni brak. Sličnu je zabrinutost očitovala i Crkva, na što je reagirala vlada: Varšava je zatražila da se u dopunu Ugovora o ulasku u EU unese izjava o zaštiti moralnih vrijednosti i ljudskog života. 'Oko 40.000 dragovoljaca već je završilo obuku. Čim okopni snijeg poći će na teren i obići čitavu zemlju', dodaje Giertych, unuk dirigenta koji bio popularan prije rata, glasnika protunjemačke nacionalističke desnice. Roman je njegov nasljednik. 'Francuska je stoljećima bila naša saveznica protiv Njemačke, a danas pridonosi njezinoj moći. Strukture EU-a uređene su tako da Njemačka odlučuje o svemu', kaže. 'Nijemci će navaliti na poljsku zemlju, osobito na zapadu koji je do rata bio njihov. Na tom području, već je 90 posto glasila u rukama njemačkih medijskih koncerna', tvrdi. LPR je osnovao Nacionalni odbor za neovisnost koji je otvoren svim strankama i osobama koje dijele njihovo mišljenje. Među stotinjak prikupljenih potpisa mnogi su nepoznati, ali ima i pokrajinskih čelnika iz sindikata Solidarnost. Sindikat koji se usredotočio na zaštitu korporativističkih interesa, ipak je dao do znanja da se neće očitovati", piše Maja Zoltowska. LE COURRIER INTERNATIONAL 30.I.2003. Imaju li ijedne britanske novine da osuđuju rat "Očitujući se za upletanje u Iraku, britanski tisak odustaje od svake kritike i u službi je, kako se čini, Downing Streeta br. 10. Samo se 'Independent' odvažuje izazivati postojeću jednodušnost i protivi se sukobu u Zaljevu. 'Rat se neizbježno priližava. Američko-britanske oružane snage su u Zaljevu. Diplomati su u završnoj fazi pregovora. Napredovanje prema ratu po sebi je dobar razlog za ratovanje: sada kada su vojne snage u Zaljevu, zašto bi ih povlačili? George Bush i Tony Blair jako su se zauzeli, zašto bi sada uzmicali? Ta si je pitanja postavio 'The Independent' u nedjeljnom broju. Taj list irskog magnata Tonyja O'Reillyja misli da je vrijeme da se 'sve zaustavi'. Pravi je trenutak da se britansku vladu pozove da 'prekine s pripremama za rat, da razmisli o njegovim posljedicama i da se opameti'. Premda se čini da je preporuka razborita, upada u oči u domaćem medijskom krajoliku. 'U nedjeljnom broju, sve novine u zemlji u kojoj tisak ima velik utjecaj, očituju se za rat', žali 'The Independent'. Najžešći je, što se moglo i očekivati, 'The Telegraph'. Taj konzervativni dnevnik, na rubu dezinformiranja, u uvodniku pod nazivom 'Zašto Ujedinjeno Kraljevstvo mora ratovati?' pretjerano hvali rat. Budući da je krajnji cilj američko-britanskog rata uspostava demokracije, 'The Telegraph' ističe da je 'većina zemalja u Zaljevu stabilna, napredna i u prijateljskim je odnošajima sa Zapadom. Kao što je bio Irak. No Sadam Husein se drži na vlasti tako što napada susjedne države i financira terorističke skupine'. Naime, misli desničarski dnevnik, 'režim Sadama Huseina potiče atentate u Izraelu i u Cisjordaniji. Njegov vojni program otvoreno teži za uspostavom prevlasti na tom području na štetu Kuvajta, Jordana i monarhija u Zaljevu koji su britanski saveznici. Otvoreno možemo reći da nikome nije u interesu da jedan od najvećih izvora nafte u svijetu bude u rukama nepredvidljivog diktatora'. Sukob će, piše 'The Telegraph', ujedno omogućiti da se utvrdi 'tko je šef na tom području. Ne trebamo se sramiti toga: englesko- američka pobjeda u Zaljevu bit će pobjeda iračkog puka, regionalne sigurnosti, dobre vladavine i slobodne trgovine'. Dnevnik nerado priznaje da bi 'rat mogao usavršiti međunarodno pravo', ali to nije najvažnije. Glavno je zapravo 'pobijediti britanske neprijatelje', jer 'poraz bi značio da slobodni svijet uzmiče pred nasiljem'. Manje patetičan, ali i puno čudniji, 'The Observer' se u nedjeljnom broju očitovao za vojni sukob iznoseći nedovoljno uvjerljive dokaze. 'Da bi bio opravdan, napadaj na Irak mora imati pristanak međunarodne zajednice. No ta se međunarodna zajednica ne može svesti na UN-ovo Vijeće sigurnosti. Što, primjerice, zapravo znači možebitni veto autokrata iz Pekinga protiv operacije koje je jedini cilj uspostaviti demokraciju u nekoj zemlji'? Ukratko, kako zaobići UN i imati čistu savjest... Međutim, takvo je stajalište izazvalo pobunu čitatelja koji su bili bijesni što njihov najdraži list piše da 'svjesni goleme odgovornosti britanske vlade, osjećamo obvezu da podupremo moguću uporabu sile protiv Sadama Huseina'. (...) Puno manje ratnički raspoložen od 'The Telegrapha' i manje 'podmukao' od 'The Observera', konzervativni dnevnik 'The Times' zagovara vojnu operaciju iznoseći svoje dokaze. 'Nijedan razuman čovjek ne može poreći da je Sadam Husein htio proizvesti oružje za masovno uništavanje. Gotovo nitko ne vjeruje da će dopustiti inspektorima da otkriju što je pripremao zadnjih deset godina. Većina promatrača podupire tezu da UN-ovi inspektori ne bi ni bili u Iraku da George Bush nije povisio ton'. Ustvari, analizira 'The Times', premda je iračka prijetnja stvarna, široj je publici ona odveć apstraktna. No 'na sreću', Tony Blair i George Bush znaju da Irak i terorističke organizacije brane istu stvar... 'Tony Blair je u pravu, ali njegova poruka još nije svima jasna'. Dakle, rat je pravedan, samo je još potreban mali napor u komuniciranju. Upravo zbog toga žali 'The Independent'. Britanske novine više komuniciraju, preuzimajući stajalište Downing Streeta br. 10, nego što izvješćuju. Jer, 'razlozi zbog kojih SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo napadaju Sadama Huseina nisu dobri. Dvije sile zapravo ističu da bi bagdadski gazda 'u budućnosti' mogao terorističkim skupinama prodati oružje za masovno uništavanje. Taj dokaz, površan koliko i apstraktan, jedini svjedoči o povezanosti Iraka i 'rata protiv međunarodnog terorizma'. No nastavlja list, 'umjesto da provode vrijeme tražeći neobične razloge u prilog ratu, George Bush i Tony Blair trebali bi misliti na posljedice svojih odluka. Rat bi mogao izazvati nove terorističke napadaje, a Ujedinjeno Kraljevstvo moguća je meta. Ako se i završi uspješno, rat protiv Iraka mogao bi destabilizirati to nesigurno područje, napose u času kada pokušaji obnove mirovnog procesa na Bliskom istoku doživljavaju neuspjeh'. U ime rata i 'državnih probitaka', u Ujedinjenom Kraljevstvu raspada se četvrti stup vlasti. Samo je 'The Independent', kako se čini, zadržao donekle... neovisan duh", piše Philippe Jacque. ITALIJA AVVENIRE 31. I. 2003. Najrevniji novaci u bivšem Varšavskom paktu "(...)Istočni čelnici nisu gubili vrijeme; prošlo je manje od dva mjeseca od njihova primanja u EU, ratificiranog na skupu na vrhu u Kopenhagenu, i već se svrstavaju... uz prekooceansku silu. A mnogi su se pribojavali da će širenjem Europske Unije na istok proširiti njemačka hegemonija preko Odre. No, umjesto toga, novopridošli gledaju preko oceana. Ne treba čuditi što se bivše komunističke zemlje utrkuju u sklapanju veza s Amerikom. Iz istog razloga prije su primljeni u NATO nego u EU. Nakon pedeset godina sovjetske vladavine države središnje Europe, vampirizirane komunizmom prema poznatoj definiciji Milana Kundere, zabrinute su za stabilnost svoje neovisnosti. A tko bolje od Sjedinjenih Država, svjetskog bedema demokracije, može bolje jamčiti njihovu slobodu? Stari neprijatelj nametnut od SSSR-a nagonski postaje novi i najveći prijatelj. Ono što čudi, i na kraju se pokazuje pomalo uznemirujućim, jest da su upravo bivši dužnosnici komunističke stranke ti koji su se skupili oko američkog kipa slobode. 'Ja to vidim upravo kao i Bush', nedavno je izjavio poljski predsjednik Kwasniewski (nekada najdraži učenik Jaruzelskog) u vezi rata protiv Iraka. A čelnik mađarske vlade Peter Medgyessy (bivši agent tajne komunističke službe, po svom vlastitom priznanju), otišao je još dalje, stavljajući na raspolaganje vojnu bazu Taszar za tri tisuće iračkih političkih izbjeglica. Tu protusaddamovske dragovoljce obučavaju američki agenti iz tvrtke Kellog, Brown&Roots, privatne tvrtke koja novači plaćenike i radi za Halliburton, energetskog diva čiji je predsjednik do 2000. bio Dick Cheney, sadašnji broj dva Bijele kuće. Trebao je to biti tajni sporazum između Budimpešte i Washingtona, no stvar je završila u novinama. 'Promijenio se sustav, a ne mentalitet naših upravljača', napisao je jedan mađarski list, 'nekad nismo znali da Crvena armija drži nuklearne glave na našem teritoriju, sada nam žele prikriti što Amerikanci čine u našoj kući'. Kako se čini, bivši komunistički birokrati, pretvoreni u socijaldemokrate, uvijek osjećaju potrebu baciti se pred noge Velikom Šefu", piše Luigi Geninazzi. LA REPUBBLICA 1. II. 2003. Kolonije - Crna knjiga "Kada je 1997. u Francuskoj izašla 'Crna knjiga komunizma', polemike su bile žestoke i produžile su se mjesecima. U tom vatrenom ozračju urednik Robert Laffont odlučio je ponoviti operaciju, primjenjujući je, međutim, na kolonijalizam, širu i složeniju povijesnu stvarnost, čiji zločini sigurno nisu bili manji od onih koji se spočitavaju komunizmu. Za provođenje osjetljivog pothvata pozvan je Marc Ferro, strog povjesničar i autor brojnih knjiga, među kojima se najviše cijeni 'Histoire des colonisations'. Pet godina kasnije, uz suradnju velikog broja stručnjaka s raznih područja, u knjižnice šalje knjigu 'Le livre noir du colonialisme', djelo izrazito bogato podacima i povijesnim rekonstrukcijama, koja iznosi globalnu bilancu jedne pustolovine koja je trajala stoljećima, a čije posljedice se nastavljaju osjećati do naših dana. 'Mi zapadnjaci smo uvijek bili vrlo suzdržani u ocjenama kolonijalizma', objašnjava Ferro u svojem uredu u Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales'.(...) - Vi pravite razliku između prve faze kolonijalizacije od one u 19. i 20. stoljeću imperijalizma? Možete li objasniti razliku? = Prva je kolonijalizacija bila organizirana i vođena od strane kraljeva i plemstva, gotovo privatno, dok u fazi kolonijalnog imperijalizma cijela državna struktura stavljena je u službu kolonijalnog projekta. Uz to je imperijalizam podržavalo cijelo javno mišljenje, u ime krivo shvaćenog domoljublja. Prije toga su europska stanovništva bila sasvim izvan i ravnodušna spram kolonijalnih osvajanja. U 19. i 20. stoljeću stanje se promijenilo i londonski taksisti mogu s ponosom govoriti o 'njihovom' carstvu.(...) - Postoje li druga obilježja imperijalizma 19. stoljeća? = Drugi aspekt te druge faze kolonijalizma je masovno intervencija banaka i velikih tvrtki, koje izravno počinju nadzirati kolonijalno izrabljivanje. Od tuda će se kasnije roditi kolonijalizam bez kolona, onaj koji omogućava nadziranje teritorija kroz gospodarsku dominaciju, bez slanja vojnika. Otomansko carstvo tako prelazi pod financijski i gospodarski nadzor Engleza, ali bez stvaranja pravih kolonija. Isto su mogle učiniti Sjedinjene Države u Južnoj Americi. Danas, u gospodarskoj vladavini multinacionalnih tvrtki nad gospodarstvom određenih zemalja reproducira se ista shema. - To je ono što govore antiglobalisti... = Multinacionalni imperijalizam kapitalističkih tvrtki i velikih banaka, nadzire gospodarstva cijelih država, stvarajući novi oblik neokolonijalizma. Razlika je što konce više ne vuku nacionalni entiteti koje se može identificirati, već anonimni i neuhvatljivi kolonizatori. Posljedično se žrtve tih stanja ne mogu okomiti na prepoznatljivog invazora. Pobuna protiv anonimnih kapitala je mnogo teža. Bilo je mnogo lakše boriti se protiv kolonijalnih postrojbi došlih iz Europe.", razgovarao Fabio Gambaro. CORRIERE DELLA SERA 31. I. 2003. Madrid priznaje očinstvo nad tekstom: sanjajući G9 "Nije došlo do nadmetanja u prisvajanju zasluga za otvoreno pismo koje je potpisalo osam europskih čelnika kako bi podržali tvrdi pravac Sjedinjenih Država protiv Iraka.(...) Čija je bila inicijativa za pismo predodređeno stvoriti kakofoniju u Europi, a zadovoljstvo u Bijeloj kući? Downing Street, s Timesom i Financial Timesom, odmah inicijativu pripisuje, izgleda bez zlonamjernosti, čelniku španjolske vlade Aznaru. (...) Čelnik španjolske vlade izabrao je biti, zajedno s Blairom, najvjerniji među vjernim podržavateljima Bijele Kuće, izazivajući nezadovoljstvo Njemačke i Francuske čiju će potporu trebati u trenutku kada će se birati prvi europski predsjednik. Osim ako ambicije za veću ulogu svoje zemlje ne nadilaze osobne ambicije. Američka potpora zajamčila bi ulazak Španjolske u skupinu G-8, koja bi tako postala G-9, što je dugo gajen san. Za Aznara bi to bio povijesni uspjeh. A izbor za europskog predsjednika nije baš odmah iza ugla.", piše Mino Vignolo. SJEDINJENE DRŽAVE ASSOCIATED PRESS * 31. I. 2003. Oživljavanje iračkog naftnog carstva je prvi cilj SAD-a za razdoblje poslije Saddama "Ako je hvatanje Saddama Husseina prvi prioritet u ratu s Irakom, zaštita naftnih polja nije daleko iza toga. Posebna skupina SAD-a se savjetuje sa stručnjacima za energiju, čelnicima industrija i čelnicima iračke oporbe o tome kako oživjeti i proširiti iračko multimilijardsko naftno carstvo nakon što se Saddam svrgne. (...) U Pentagonu su planeri potrošili mnoge sate na strategiju zaštite naftnih polja, bojeći se da bi Saddam mogao zapaliti veliki broj od 1500 bušotina, kao što je učinio kuvajtskim naftnim poljima 1991.. Iako odbijaju dati pojedinosti, jedan viši dužnosnik, govoreći pod uvjetom da ostane neimenovan, kazao je da planeri namjeravaju osigurati i zaštiti polja što je brže moguće. (...) 'Jedna je stvar zapaliti bušotine druge zemlje, a druge zapaliti svoje vlastite', kazao je Robert Ebel, stručnjak za energiju u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS). CSIS je proučio moguće scenarije iračkog rata te kako bi oni mogli utjecati na buduću proizvodnju nafte. No Ebel se ne usuđuje dati nikakvo čvrsto predviđanje jer, kazao je: 'Ne znamo kakav ćemo Irak imati dan poslije'. Ono što je sigurno, kazao je, 'jest da će doći do golemog programa ulaganja kako bi se prvo (iračku naftnu) industriju ponovno postavilo na noge i onda proširilo'.(...) Tvrtke koje se bave energetikom poput Halliburtona i Bechtela, koje su nadgledale popravljanje kuvajtskih polja, mogle bi zaraditi milijarde u poslovima za unaprjeđivanje bušotina, naftovoda, crpki i izvoznih terminala u Iraku. A svjetski naftni divovi, od Exxon Mobila Corp.-a i Chevron Texaca do ruskog Lukoila nadaju se prigodi za sklapanje unosnih razvojnih poslova s Irakom i uzimanju dijela onoga što neki vjeruju da bi mogao biti dnevni protok nafte od 6 milijuna barela. Prošle je godine Irak izvozio trećinu tog iznosa u programu UN-a 'nafta za hranu'. To što mnoge od tih tvrtki imaju bliske veze s dužnosnicima Bushove administracije, uključujući i dopredsjednika Dicka Cheneya, koji je nekada vodio Halliburton, i samog predsjednika, dodatno je potaknulo nagađanje među nekim kritičarima da se u napadu na Irak radi više o nafti i imperijalizmu nego o oružjima za masovno uništavanje. Administracija snažno odbacuje takve namjere. 'Naftna su polja vlasništvo iračkog naroda', i ona će biti zaštićena i razvijena u korist budućnosti Iraka, kazao je državni tajnik Colin Powell odgovarajući na takva gledišta.(...)", piše Josef Hebert. VELIKA BRITANIJA REUTERS * 31. I. 2003. Razgovor - Učite iz povijesti, kaže izaslanik SAD-a Vatikanu glede Iraka "Veleposlanik SAD-a u Vatikanu kritizirao je u petak opću protimbu Svete Stolice ratu u Iraku, kazavši da je povijest pokazala da je, da se Hitleru nije popuštalo tridesetih godina, svijet mogao biti pošteđen tragedije. U razgovoru za Reuters, veleposlanik Jim Nicholson je isto tako kazao da je bio 'zapanjen' nedavnim komentarima kritičnim spram Sjedinjenih Država a od strane vatikanskog državnog tajnika, te da će pokušati promijeniti gledište Vatikana. 'Nije li nas povijest naučila? U Europi tridesetih godina ljudi su popuštali Hitleru i govorili 'mir pod svaku cijenu', sigurno smo naučili posljedice nedonošenja teških odluka ranije', kazao je Nicholson. Početkom tjedna, vatikanski državni tajnik kardinal Angelo Sodano kazao je izvjestiteljima da Sjedinjene Države ne bi trebale napasti Irak jer bi to 'iritiralo' milijardu muslimana. Isto tako je kazao da izgleda da Amerikanci nisu ništa naučili iz Vijetnama. Nicholson je kazao da je bio 'zapanjen' Sodanovim komentarima jer nije bilo takve kritike u njihovim osobnim razgovorima, a Vatikan je prethodno kazao da svaku odluku glede Iraka trebaju donijeti Ujedinjeni narodi. 'Ako vjerujete u UN... čini se obveznim pustiti da se proces sam odvije i vidite što kaže međunarodna zajednica', kazao je Nicholson. Vatikan je išao prema sukobljavanju s Bushovom administracijom glede mogućnosti rata s Irakom, jasno se očitovavši da napad na Irak neće smatrati 'pravednim ratom'. U kršćanskom učenju to znači da uporaba vojne sile mora zadovoljiti stroge uvjete moralne opravdanosti. Da bi se nešto smatralo 'pravednim ratom', sva druga sredstva moraju biti iscrpljena i pokazati se neučinkovitim, a vrsta uporabljene sile mora biti srazmjerna nepravdi koju se pokušava ispraviti. Nicholson je kazao da suvremeno ratovanje i prijašnja uporaba oružja masovnog uništavanja od strane iračkog predsjednika Saddama Husseina znače da se kriteriji 'pravednog rata' trebaju gledati kroz drukčiju, suvremenu optiku. 'Ne znam trebaju li se promijeniti kriteriji, no činjenice su se mnogo promijenile. Raščlambe, mislim, trebaju uzeti u obzir izmijenjene uvjete brzine i goleme razorne snage. Definicija provokacija ili agresije mora uzeti u obzir posljedice čekanja', kazao je. 'One (suvremene prijetnje) navode svaki razboriti, ozbiljan um da se zapita: 'Mogu li se primijeniti ti stoljećima stari kriteriji? Trebate li čekati da budete prvi napadnuti kada prvi udar može ubiti milijune ljude?', kazao je Nicholson. 'Papa je kazao da rat treba biti tek posljednje sredstvo, što je potpuno u skladu sa stajalištem Sjedinjenih Država. Mi ne želimo rat, no naučili smo da se ne može zanemariti takva neposredna stanja'. Vatikan je smatrao Drugi svjetski rat 'pravednim ratom', i snažno je radio na sprječavanju sukoba, iako se kasnije suočio s optužbama radi nedjelovanja tijekom Holokausta, u kojemu su nacisti ubili milijune Židova. Stajalište Vatikana jest da tada nije glasnije istupao iz straha pogoršavanje sudbine katolika, kao i Židova, u Njemačkoj i zemljama okupiranim od nacista. Nicholson je kazao da nema 'potpunog zastoja' s Vatikanom glede Iraka i izrazio je nadu da će se stajalište promijeniti nakon što državni tajnik SAD-a Colin Powell slijedećeg tjedna otkrije ono što se očekuje da će biti novi dokazi Saddamovog neispunjavanja rezolucija UN-a. 'Mi, Sjedinjen Države, znamo da on posjeduje oružja za masovno uništavanje, znamo za njegovu sklonost da ih iskoristi... on ima ekspanzionističke sklonosti, napao je svoje susjede. On je surovi diktator. On je prijetnja, mi smatramo, međunarodnom miru i stabilnosti i treba ga se riješiti', kazao je Nicholson. UN-ovi inspektori za oružje koji pretražuju Irak još nisu iskopali ikakvo kemijsko, biološko ili nuklearno oružje i zatražili su još vremena za nastavak svoje istrage", piše Philip Pullella. NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 1. II. 2003. Mir u jatu "Priča pomaže. U većini slučajeva. Ali ne uvijek. Zamisao o okupljanju šefova država i vlada članica Europske unije na izvanrednom sastanku na vrhu radi izglađivanja ozbiljnih razlika u mišljenjima kada je u pitanju Irak ima smisla samo ako poluči određene rezultate. Najvažniji pak rezultat mora biti obnova europskog zajedništva u toj mjeri da se ukloni katastrofalan dojam o bezglavom jatu. No, EU će teško ostvariti tako nešto. Naime, nije problem u tome da se ne govori dovoljno. Schroeder govori, Chirac i Blair govore gotovo bez prekida a ni Aznar ne šuti. Ne, problem nije ni u nedovoljnoj priči ni u nejasnoći oko zajedničkog nastupa i onoga što Europljane razdvaja kada je u pitanju Irak. Problem je u tome što su London i Madrid svojim transatlantskim priopćenjem, kojem se priključilo još šest zemalja, prenijeli američki napad na tvrdoglave 'stare' Europljane - nasuprot dobrim 'novima' - u unutrašnjost Europske unije. O tome se, naravno, mora razgovarati jer takvo ponašanje dira u same temelje EU-a. No, molimo da se o tome ne razgovara na posebnim sastancima na vrhu, koji su po svojoj prirodi izloženi pritisku za postizanjem brzih rezultata. I molimo da se to ne čini usred krize. Naime, EU bi se u toj krizi trebala usredotočiti na to da optimalnim internim konzultacijama osigura još moguću maksimalnu dozu europskog zajedništva u pitanju Iraka. Trenutno nije moguće postići ništa više. Tek kada kriza oko Iraka bude završena, osmoricu treba u miru pozvati na odgovornost", smatra Martin Winter. DPA * 31. I. 2003. Mamurnost na Seini nakon priopćenja o Iraku "Duboki procijep u Europi čini francuski raskorak u diplomaciji prema Iraku još škakljivijim. Pariz nastoji umanjiti značenje pisma potpore europskih šefova država i vlada predsjedniku Georgeu W. Bushu kao puki 'doprinos raspravi'. No, i na Seini je jasno da je to priopćenje o Iraku usmjereno ponajprije protiv Francuske. Proteklih se tjedana ta stalna članica Vijeća sigurnosti s pravom na veto profilirala potpirivanjem raspoloženja protiv rata čija je meta Bagdad - istodobno opetovano izjavljujući da je spremna za svaki mogući ishod. Predsjednik Jacques Chirac i ministar vanjskih poslova Dominique de Villepin ističu u svakoj prilici da pridržavaju pravo na 'sve opcije', dakle, u krajnju ruku, i na onu vezanu koja obuhvaća sudjelovanje u ratu. No, nakon sveobuhvatnog savezništva s Berlinom i usprkos antiiračkoj osovini Londona i Madrida, Francuska je i dalje svjesna da ima moralnu potporu: ankete pokazuju da se javnost u cijeloj Europi protivi ratu. Usprkos tome, na Seini je zavladala mamurnost. Mediji jadikuju zbog 'izolacije Francuske i Chiracove prilagodbe njemačkom pacifizmu'. Strahuju da je Francuska potisnuta na rub zbivanja. 'Pariz je nesumnjivo izgubio bitku prije no što je rat i započeo', konstatirao je razborito konzervativni Figaro. 'Opasno je osloniti se na pretpostavku da rata neće biti', izjavljuje Domninique Mousi s političkog instituta IFRI. 'Ne bude li rata, Francuska će biti na dobitku. Bude li rata, morat će se preorijentirati a to će biti teško', dodaje on. No, Villepin još uvijek ne smatra da je izazvan sukob između dva dijela Europe. Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, zakazanoj za 5. veljače, naglasit će 'zajedničke momente'. Među njih spada čvrst nastup prema Sadamu Huseinu kao i opetovano potkrjepljivan zahtjev Pariza da se kriza rješava samo preko Ujedinjenih naroda. U priopćenju osmerice istaknuta je i rečenica, koja na kraju krajeva vrijedi i za Francuze: 'Transatlantski odnos ne smije pasti žrtvom neprekinutom ugrožavanju Vijeća sigurnosti, koje izvire iz iračkog režima'. Ta svi teže razoružanju Iraka, požurilo je još konstatirati francusko ministarstvo vanjskih poslova na Quai d'Orsayu. 'Kao što smo u više navrata izjavljivali, u tom je kontekstu važno proslijediti sve dodatne informacije (o nastojanju Bagdada da se domogne oružja za masovno uništenje) Vijeću sigurnosti UN-a i kontrolorima UN-a', napominju u ministarstvu. Ove će srijede američki ministar vanjskih poslova Colin Powell to i učiniti - je li to prilika za Pariz da se prikloni Amerikancima? Čini se da su se Francuzi pretjerano oslonili na najuspješniju dosadašnju diplomatsku igru na kartu vremena. Prilikom blitz- posjeta Ujedinjenim narodima u New Yorku, Villepin je još 20. siječnja nadugo i naširoko isticao da njegova zemlja ne želi prenagljeni rat. Neki su mediji iz tih riječi iščitali prijetnju vetom. 'Antiratni klan pronašao je svog poklisara: Francusku', pohvalio je potom konzervativnog ministra čak lijevo-liberalni pariški list Le Nouvel Observateur. Francuska je sada glavna meta poruke osmorice, upućene Bijeloj kući, zaključio je Wall Street Journal. Naime, Pariz odlučuje hoće li američki rat protiv Iraka dobiti odobravajući žig UN-a. Pritom valja napomenuti da i Francuska ima konkretne interese u tom kriznom području, bogatom naftom. Istodobno se smatra pouzdanim i dobro naoružanim saveznikom u slučaju krize. Pitanje je, dakle, neće li Francuzi ipak pokleknuti pred uvjeravanjima Sjedinjenih Država", ističe na kraju priloga Hanns-Jochen Kaffsack. DPA * 2. II. 2003. Novi pokušaj izbora crnogorskog predsjednika "Favorit u novom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori očituje optimizam. Izbori neće ponovno biti poništeni zbog nedostatnog odaziva birača ispod granice od 50 posto, izjavljuje Filip Vujanović iz redova vladajuće Demokrtske stranke socijalista (DPS). Vujanović ukazuje na najnovije političke neuspjehe koji bi sljedeće nedjelje trebali motivirati 450 tisuća birača u malenoj republici na Jadranu. 'Prijeći ćemo taj prag bez problema jer smo u međuvremenu formirali vladu, regulirali odnose u koaliciji, pridobili potporu manjih stranaka i prihvatili ustavnu povelju (nove države Srbije i Crne Gore)', ističe Vujanović, predsjedatelj parlamenta, koji već na temelju te funkcije obavlja dužnost predsjednika republike Crne Gore, povezane sa Srbijom. Vujanović je sljedbenik crnogorskog 'moćnika' Mile Đukanovića, koji je nakon parlamentarnih izbora prešao s pozicije predsjednika na dužnost novog premijera. Obojica priželjkuju nezavisnost Crne Gore nakon isteka tri godine. No, poziv prosrpske oporbe na bojkot u prosincu prošle godine osujetio je izbor Vujanovića na predsjedničku dužnost. Naime, u prosincu je glasalo samo 46 posto registriranih birača. Sada se u glavnom gradu Crne Gore Podgodici traga za metodom koja će osigurati glasove, potrebne u prvom izbornom krugu. Novinari izvješćuju o kampanjama i pritisku na pojedince u državnim poduzećima kako bi još najmanje 30 tisuća birača izišlo na izbore. Nije važno za koga će glasati. Vujanović je s 84 posto osvojenih glasova ostvario ogromnu prednost te će odlučujuću ulogu zapravo odigrati oni koji neće izaći na izbore. Već nakon neuspjeha prvog kruga stručnjaci Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) upozorili su na mogućnost takvih negativnih popratnih pojava u formiranju demokratske volje. Kako bi se izbjeglo ponavljanje nevažećih izbora, trebalo bi odustati od obveznog minimalnog 50-postotnog odaziva birača, priopćila je misija OESS-a. 'Mogućnost beskonačnog ponavljanja izbora poziva na bojkot i donosi sa sobom rizik dugotrajne političke nestabilnosti', izjavio je voditelj promatračke misije OESS-a Nikolaj Vulkanov. Andreas Gross, voditelj izaslanstva Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, izjavio je: 'Jako brinemo da će duboka politička podjela, koja je ponovno došla do izražaja na nedavnim izborima, ozbiljno ugroziti nastavak procesa reformi u Crnoj Gori'", prenosi na kraju priloga Carsten Hoffmann. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 1. II. 2003. Europa - stara i nova "Je li američki ministar obrane prizvao zle duhove kojih se Europa više ne uspijeva riješiti? Izjavom da Francuska i Njemačka spadaju u staru Europu jako je uzrujao u prvom redu crveno-zelenu vladu u Berlinu. Reakcija Pariza bila je nešto smirenija. Sada se pak čini da događaji potvrđuju pretpostavku zagovornika starog načina razmišljanja u Pentagonu o razlici između starih i novih Europljana. Naime, na starom kontinentu ponovno se nakon 11. rujna 2001. otvaraju rasjedi, koji nagovješćuju prve obrise takve konfiguracije. Priopćenje osam europskih premijera i češkog predsjednika još je jedna potvrda te spoznaje. Gotovo još i više bode oči što nitko nije ni zatražio potpis Francuske i Njemačke. Ocijenjeno je da takav zahtjev ne bi vrijedio truda; izostala je čak i borba za jedinstven nastup. Prevario se tkogod je pomislio da se cijela Europa buni protiv Amerike. Pobuna protiv Washingtona odnosno nada u takvu pobunu predstavlja - ne samo u Njemačkoj - crveno-zeleni projekt, koji u nekim zemljama dopunjavaju i desničarsko-nacionalistički dodaci. Chirac, čiji su motivi drukčiji, taktizira i ionako mijenja boju ovisno o situaciji. Danas je europska vanjska politika u lošijem stanju no što je donedavno bila. Karakteristično je da je EU pokazivala veću odlučnost pri šikaniranju Austrije, članice EU-a koja ne spada u krug velikih. U to se vrijeme 14 gladijatora s više ili manje uvjerenja latilo zadaće sređivanja stvari u Beču. Danas rasjedi prolaze kroz cijelu Europu. Zanimljivo je da se među potpisnicima nalaze četiri kandidata s istoka za pristup Europskoj uniji - tri zemlje koje su već postale članicama NATO-a i Slovačka - dakle, Rumsfeldova nova Europa već je na pomolu a u nju vjerojatno ne polažu nade samo Amerikanci. Presudni element u takvom razvoju događaja nije samo nedostatak konkretne europske volje za jedinstvenom vanjskom politikom, koju nije moguće prizvati pukim riječima ni prisilom. U tom se kontekstu nazire sama bit pitanja suvereniteta i nacionalnih osjećaja. Važnije je da potpisnici imaju i da zastupaju realniju predodžbu o situaciji, prijetnjama i odgovorima no što je slučaj s ostalima. No, središnju poziciju nesumnjivo zauzima srozavanje Njemačke i njezino istupanje iz transatlantske zajednice u proteklim godinama. Jasno je također tko je u prvom redu odgovoran za takav razvoj događaja. Njemački kancelar žanje više no što je posijao. Hoće li njemački birači to uvidjeti? Naknadni prikaz kancelarove politike kao svjesne strategije, utemeljene na jakoj poziciji i usmjerene na odavno potrebno presijecanje pupčane vrpce između Europe i Amerike, pokazuje u kojoj se mjeri rasprava u međuvremenu udaljila od stvarnosti. Nažalost, takva nastojanja očigledno negativno utječu na proces ujedinjenja Europe. Ujedinjena ili integrirana Europa može dobro funkcionirati samo ako je Njemačka u potpunosti svjesna vlastite važne uloge te ako se smatra snagom ujedinjenja i ravnoteže. Još prije deset godina tako je i bilo. Uz Schroederovu kratkovidnu samoizolaciju u Europi i u odnosu prema transatlatnskim partnerima, određenu ulogu igraju i drugi čimbenici. Njemački kancelar iz redova SPD-a nije ni ranije bio pretjerano gorljiv zagovornik europskih integracijskih nastojanja. Pokušavao je koješta, prtljao oko eura i njemačkih doprinosa u zajedničku blagajnu i isprobavao razne stvari kako bi se oslobodio jednostrane orijentacije na Francusku. U međuvremenu je otišao tako daleko da danas prvo mora pokucati na francuska vrata da bi itko u svijetu poslušao njegove riječi. Teško je zamisliti na koji način Berlin namjerava u tom okviru dati svoj doprinos Europskoj uniji koja se širi na istok. Korijeni aktualne boljke leže u dalekoj prošlosti. Dugogodišnje zanemarivanje vojne komponente sigurnosne politike tijekom mandata kancelara Kohla, nastavljeno u zaoštrenom obliku nakon što je 1998. g. vlast preuzela crveno-zelena koalicija, također utječe na slabljenje utjecaja Njemačke. U tom bi se kontekstu mogao istaknuti argument da je teret ujedinjenja Njemačke spriječio primjerenu nadogradnju obrambenih kapaciteta. No, valja istaknuti da je u Njemačkoj posebno bila izražena sklonost kojekakvim maglovitim teorijama o širenju pojma 'sigurnosti' i nesumnjivo je postojala mogućnost drugačijeg odabira i bolje opreme Bundeswehra. Tome valja dodati i činjenicu da je novcem za vojsku moguće pridobiti tek malen broj glasova, što vrijedi i danas. Navedeni je trend otišao jako daleko ako se prisjetimo da danas i CDU/CSU poseže za pacifističkim tonovima kada je u pitanju politika prema Iraku. Usprkos tome i usprkos navedenim propustima, Kohl je - u ulozi predstavnika Njemačke - za razliku od Schroedera oduvijek bio ugledan i pouzdan suigrač i za Istok i za Zapad. Smatrali su ga kancelarom njemačkog jedinstva ali i političarem koji je u završnoj fazi Hladnog rata, u procesu dodatnog jačanja NATO-a, pokazao hrabrost i dalekovidnost na strani saveznika i Amerike. Za njegova je mandata utjecaj Njemačke bio osjetan i na Istoku i na Zapadu a Njemačka je funkcionirala kao motor europske integracije, koji je u pojedinim etapama tog procesa radio kao podmazan i nije dopuštao ni tračak sumnje u vlastiti cilj ili orijentaciju. Ta su vremena danas prošlost a obećanje iz Kohlove ere ostalo je neispunjeno. Njemačka više nije čak ni vodeća sila u europskim okvirima, pa ni 'partner in leadershig', kao što je najavio Bush stariji. Francuska je također propustila priliku. Tijekom predsjedanja EU 2000. g. zakazala je u ulozi vođe u procesu formiranja budućih mehanizama integracije i čak je pridonijela povećavanju razlika među pojedinim članicama. Aktualno taktičko krivudanje u politici prema Americi možda je odraz dobre škole ali neizbježno vodi u zabludu. Chirac mora s jedne strane uzeti u obzir da utjecaj Francuske u svijetu samo po sebi jača njezino članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a te da je time moguće bolje zaštititi francuske interese. Ako pak Vijeće sigurnosti - između ostalog i zahvaljujući francuskoj sklonosti dovitljivim manevrima do posljednjeg trenutka - samo gubi na značenju - u tome je kontekstu model sudbina Lige naroda - Pariz će također biti među gubitnicima. Preostaje neodređena vjera u francuski pragmatizam, zahvaljujući kojem bi Pariz na kraju mogao ipak učiniti ispravnu stvar. Europska unija - još - ne čini Europu. Opetovano prizivani transatlantski jazovi, koje dugotrajna rasprava o ratu u Iraku naizgled sve više produbljuje odnosno proširuje, skiciraju pogrešnu sliku. Raznolikost starog kontinenta, koja i dalje predstavlja njegovu prednost, opire se ljevičarskim i desničarskim pokušajima pojednostavljivanja za pisaćim stolom. Nesumnjivo je postojala mogućnost da članice EU-a izvuku pouku iz debakla uoči intervencija na Balkanu. I u tom je slučaju prilikom važnog odabira vanjskopolitičke orijentacije uslijedio sukob interesa koje nije bilo svesti na zajednički nazivnik. Priopćenje devetorice izravno otkriva da je nakon svih navedenih ipak gorkih iskustava u temeljnim pitanjima ponovno posrijedi razlika u stavovima među europskim državama. Premijer Blair, inicijator priopćenja, prvi je istinski uočio novu ravnotežu snaga koja je na pomolu u proširenoj EU. Kao što je nedavno konstatirao Le Monde, koji je iskazao počast Amerikancu pod naslovom 'Ce vieux Rumsfeld', dosadašnje francuske i njemačke predodžbe o budućem obliku EU vjerojatno će - uslijed širenja europske zajednice na istok - postati stav manjine. Duga rasprava o ratu koji još nije ni počeo vrlo polako fokusira duhove. Slijedi li preustrojavanje saveza, partnerstava i pozicija na fronti? Hoće li Rusija, Indija, Izrael biti na strani Amerike - bar kada je riječ o vitalnim sigurnosnim pitanjima? I gdje će na kraju završiti Europa - ona stara i ona nova?", pita na kraju komentara Hansrudolf Kamerer. SLOVENIJA DELO 1. II. 2003. Kao SAD bez Kalifornije "Joško Joras i njegovo zalaganje za granicu južno od Dragonje; neobična bitka Božidara Vukasovića za hrvatske štediše Ljubljanske banke; izjave šefa slovenske diplomacije Dimitrija Rupela bijesnim hrvatskim zastupnicima da je hrvatsko more u biti još uvijek jugoslavensko; uhvaćeni slovenski špijunski kombi s kojim se Ivica Račan htio dovesti na sastanak s Janezom Drnovšekom u Otočcu; vruće želje Franje Tuđmana da vojskom otjera slovenske jedinice sa Svete Gere; incidenti u Piranskom zaljevu s glasovitim izjavama kolovođe hrvatskih ribara poslije sastanka s hrvatskim predsjednikom vlade - arbitraža ili rat. To je tek pet neuobičajenih elemenata koji simboliziraju slovensko-hrvatske odnose posljednjih godina. Oni su poslije nove godine nadograđeni bizarnostima iz hrvatske unutarnjopolitičke bitke zbog prodaje hotelskog lanca Sunčani Hvar u kojoj su Terme Čatež postale žrtveno janje koalicijskog sukoba Ivice Račana i Zlatka Tomčića. Argument da propali dalmatinski turistički 'biser' kupuje poduzeće iz Slovenije, države koju u medijima južnih susjeda tretiraju gotovo kao neprijateljsku, bila je točka na i. Račanu je za koalicijski mir lakše žrtvovati slovensko poduzeće kao ulagača iz države koja bi na Hrvatsku mogla obaviti diplomatski pritisak. U hrvatskoj predizbornoj godini Slovenija će se morati pomiriti da je očekivanje da će se poslije smrti Franje Tuđmana i pada nacionalističkog hadezeovskog režima lakše riješiti sporovi, velika iluzija. Napetosti na Kupi postale su promjenjivost neovisna o nomenklaturi koja je vlast u Ljubljani i Zagrebu. Drnovšek i Račan su u Rijeci lipnja 2001. bili pred povijesnim sporazumom kojim bi jednim korakom uklonili ključna neriješena pitanja. Bilo je to jedino doba kad su u Zagrebu u skladu s najavama poslije izborne pobjede bili spremni prihvatiti kompromise. Kad je postao cilj kritike zbog sporazuma o razgraničenju, Račan je počeo uzmicati, čime je nanio veliku štetu povjerenju među državama i svojoj vjerodostojnosti u očima slovenskih partnera. Zadaće državnika i vođe koji pred javnošću zagovara rješenja s kojima se dio birača ne slaže, nije želio preuzeti. Iako je zadnja četvrtina njegova mandata tek počela, može se najaviti da će u odnosima sa Slovenijom Račanov rezultat biti negativan. Glavni razlog za negativnu ocjenu nije samo zamrzavanje rješavanja glasovitih sporova, nego nepovjerenje među državama i negativno raspoloženje hrvatske javnosti prema Sloveniji. Ako je u Tuđmanovo doba vrijedilo da se Zagreb neće posebno baviti bilateralnim odnosima sa Slovenijom jer ima većih poteškoća na jugoistoku, poslije 2000. godine dogodio se obrat. Dok se Slovenija u vanjskoj politici bavi dvojbama kakve su EU i ulazak u NATO, kod južnih susjeda Slovenija je tema koja nikada ne nestaje s novinskih stranica. Osim toga je hrvatski interes za uređenje odnosa sa Slovenijom postao većim, jer je suradnja sa susjedima među glavnim uvjetima za njihov put s političkog Balkana na Zapad. Ulaskom u EU i možda u NATO, slovenski će položaj u odnosima s Hrvatskom doduše ojačati, ali poželjno partnerstvo neće zaživjeti ako će se neriješena pitanja instrumentalizirati za poticanje nepovjerenja. U slučaju Sunčanoga Hvara ponovno su se pokazale sve slabosti Račanove vlade zbog kojih je postala najslabija poslije dolaska na vlast 3. siječnja 2000. Sudbina vlade nesigurna je zbog prodaje deset hotela s najviše tri zvjezdice za 10 milijuna eura!? Proračunati i politički strašljivi Račan našao se u pat položaju, morao je pristati na ultimatume Zlatka Tomčića koji je zaprijetio raspadom koalicije. Budući da je Račan poslije dolaska Dražena Budiše i njegova HSLS-a na vlasti slabiji, bez Tomčićevih glasova ne može si osigurati ostanak u Banskim dvorima. Prvaci nipošto ne žele izvanredne izbore, jer bi na gubitku bili i Račan i Tomčić koji ne želi da u javnosti dobije lik razvrgavatelja koalicijskih zaruka. Osim toga je predsjednik vlade na vrhu diplomatske turneje kojom pokušava uvjeriti europske države i Bruxelles da je Hrvatska daleko bolja od svojih balkanskih susjeda i da je zrela za status kandidata za EU. Vanjskopolitički bi uspjesi Račana ojačali. Budući da crkva ima velik utjecaj na politička događanja u Hrvatskoj, među čimbenicima je i treći Papin posjet koji će se dogoditi u lipnju i od kojega premijer očekuje pozitivne točke. Zato bi za Račanov SDP najpovoljnije vrijeme za izbore bila jesen, poslije uspješne turističke sezone i izgradnje odsječaka autoceste do Splita, iako će se njegov plan za novu izbornu pobjedu teško ostvariti. Kad su prije tri godine potkopali HDZ, okolnosti poslije Tuđmanove smrti bile su specifične, jer je koaliciju šestorice u Banske dvore doveo val očekivanja obračuna s negativnim nasljeđem. Nova je vlast birače razočarala i omogućila da se HDZ opet uspne na prvo mjesto. Zbog apatije i nezadovoljstva najviše će koristi imati HDZ koji ima disciplinirano biračko tijelo i najbolju mrežu na terenu. Za sve računice o novom sastavu vlade, presudan će biti Tomčićev HSS koji je po političkim vrijednostima svojih birača doduše bliži hadezeovcima, iako je Tomčić svjestan da bi se u koaliciji s desnicom izgubio i da bi mogao više istržiti ako se pogađa s ljevicom. Svakako se Hrvatska neće osloboditi političke usitnjenosti, jer će se održati i snage krajnje desnice s pravašima i preporoditeljima Miroslava Tuđmana na čelu, te blok lijevo od SDP-a u kojemu su najjači IDS, HNS Vesne Pusić i liberalna stranka u kojoj je uzde od Zlatka Kramarića preuzeo Ivo Banac i to oštrim napadima na Račana. Najteže za Račana je socijalno nezadovoljstvo koje se unatoč pozitivnim makroekonomskim pokazateljima ne smanjuje. Državu su počeli potresati prosvjedi učitelja, liječnika, metalaca... Osim toga sindikati (uz čiju je pomoć šestorka pobijedila na izborima) prijete općim štrajkom ako se prihvati strože radno zakonodavstvo. Među glavnim prigovorima s kojima se Račan mora boriti, je to da nisu napravili dubok rez s nasljeđem tuđmanizma, zbog čega Hrvatska ne može uspješnije stupati u EU. Niti krajnje nacionalističke skupine nisu izgubile utjecaj u javnosti. Posebno poglavlje je nezadovoljavajuća suradnja s haaškim sudom i izručenje hrvatskih 'vitezova' a la Janko Bobetko zbog kojega je ugrožen hrvatski međunarodni položaj. Hrvatska je u Bruxellesu upozorena da put u uniju vodi preko Haaga, iako hrvatski ministar za europske integracije Neven Mimica tvrdi da je EU bez Hrvatske kao SAD bez Kalifornije. Kao dokaz za krizu državnih institucija pojavilo se nezadovoljstvo u vojsci koja je u doba Franje Tuđmana i ministra Gojka Šuška bila nedodirljiv sustav, država u državi i stup režima. Za štrajk (!) su se odlučili vojni piloti, umirovljeni zapovjednici pišu državnom vrhu o katastrofalnom stanju u vojsci, glavni tajnik NATO-a George Robertson u pismu predsjedniku vlade Račanu upozorava da se Hrvatska udaljava od savezništva. Kako prosuđuje poznata kolumnistica Jelena Lovrić, nova vlast u tri godine nije uspostavila nadzor nad oružanim snagama, bivši je ministar Jozo Radoš dopuštao da ostanu latentni protivnik Banskih dvora, pričuvna sila za njihovo rušenje. U godini prije izbora oslabljena Račanova vlast nema više legitimnosti za krajnje mjere protiv hadezeovskoga kadra. Isto kako su mu zavezane ruke za sve druge strategijske odluke", zaključuje Peter Žerjavič. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk