FR LE MONDE OD 29.1.02. AM.STRUČNJACI ZA MEĐ.ODNOSE PROTIV RATA U IRAKU

FRANCUSKA LE MONDE 29. I. 2003. Da, Saddama je moguće zaustaviti... "Treba li svrgnuti Saddama Huseina i tako ga staviti pod nadzor, pa i po cijenu skupe američke vojne operacije, ili ga pak treba obuzdati politikom stalne budnosti? U času kada Bushova uprava čini sve da provede ovo prvo, dva poznata stručnjaka za međunarodne odnošaje pružaju u najnovijem broju časopisa 'Foreign Policy', koji objavljuje washingtonski istraživački institut Carnegie Endowment for International Peace, ozbiljne dokaze u obranu druge mogućnosti. Pod nazivom 'Nepotrebni rat', John Mearsheimer, profesor političkih znanosti na sveučilištu u Chicagu i Stephen Walt, profesor međunarodne politike na Kennedy School of Government na Harvardu, odbacuju načelo prema kojemu 'odvraćanje ne djeluje na Sadama'. Temeljito istraživanje ponašanja iračkog vođe od njegova dolaska na vlast pokazuje zapravo da 'Sjedinjene Države mogu djelotvorno obuzdati Irak - iako Saddam ima nuklearno oružje - isto kao što su obuzdavale Sovjetski Savez u doba Hladnog rata': to je glasovita doktrina 'containmenta' (suzbijanja). Dva Saddamova rata, protiv Irana od 1980. do 1988. i Zaljevski rat od 1990. do 1991., ne govore o osobito nepromišljenoj i nagloj naravi iračkog diktatora, ističu autori. 'Rat protiv Irana nije bio neodgovorna pustolovina: bio je to primjeren odgovor na nemalu prijetnju', prijetnju koja je za bagdadski režim bila vlast ajatolaha Homeinija koji je kurdski i šijitski puk u Iraku poticao na pobunu protiv Sadama Huseina. Irak je uz to dobio znatnu potporu SAD-a, Francuske, Kuvajta i Saudijske Arabije u tom ratu. Kada je riječ o odluci o zauzimanju Kuvajta u kolovozu 1990., 'to je uglavnom bio pokušaj da se pronađe rješenje za slabost iračkog gospodarstva' kojemu je prijetilo uskraćivanje zajma susjednog emirata u vrijednosti od deset milijarda dolara i poništenja duga iz doba rata s Iranom. Uostalom, irački je vođa, prije nego je s riječi prešao na djelo, ispitao Amerikance, podsjećaju profesori Mearsheimer i Walt, ali je krnji odgovor američkog veleposlanika u Bagdadu Aprila Glaspiea protumačio kao zeleno svjetlo. 'Napadaj na Kuvajt bio je očita povreda međunarodnog prava, ali Sadamova odluka nije bila ni nerazumna ni neodgovorna. Odvraćanje tada nije doživjelo poraz jer se nije ni primijenilo'. U napisu u 'Foreign Policyju' navode se druga dva primjera koja govore da je odvraćanje dobro djelovalo na Sadama Huseina: premda je u Zaljevskom ratu ispalio rakete Scud na Saudijsku Arabiju i na Izrael, nije rabio biološko i kemijsko oružje protiv koalicijskih snaga koje su desetkovale njegovu vojsku. A kada je Irak 1994. počeo gomilati snage na kuvajtskoj granici, odlučna reakcija UN-a i SAD natjerala ga je da uzmakne. Napokon, ističe 'Foreign Policy', Sadamova ludost i neodgovornost nisu prije dvadeset godina, čini se, jako zabrinjavali ministra obrane Donalda Rumsfelda, tada izaslanika predsjednika Reagana za Bliski istok, kada je došao u Bagdad kako bi pokušao normalizirati američko-iračke veze. 'Glavno je pitanje dakle: zašto američki dužnosnici misle da ga je danas nemoguće odvratiti?', pitaju se sveučilišni profesori. A najgori scenarij po kojemu Sadam Husein šalje nuklearno oružje Al Qaidi teško može odoljeti nedostatku konkretnih dokaza o povezanosti Iraka i terorističke mreže. 'Dakle, zdrav razum, kao i povijesno istraživanje upućuju, zaključuje časopis, da oprezan 'containment' može biti djelotvoran, kako danas, tako i u slučaju da Irak nabavi nuklearno oružje. Zašto? Zato što su SAD i njegovi saveznici na tom području puno moćniji od Iraka'", piše Sylvie Kauffmann.