AU 29. I. DS: ŠTO NAKON IRAKA?

AUSTRIJA DER STANDARD 29. I. 2003. Slabi argumenti "O glavnom će inspektoru Hansu Blixu ljubazniji kritičari u Sjedinjenim Državama rado reći da preferira 'volvo mode': sigurnost na prvom mjestu. No, ovog ponedjeljka, prilikom podnošenja izvješća pred Vijećem sigurnosti UN, 74-godišnji Šveđanin uključio je turbo pogon i otvoreno artikulirao ljutnju zbog iračkog odnosa prema razoružavateljima iz Ujedinjenih naroda. U tom kontekstu nisu toliko iznenadila u Blixovu izvješću navedena otvorena pitanja o biološkom i kemijskom oružju i iračkim raketama kao ni njegova frustriranost iračkim optužbama za špijunažu, organiziranim prosvjedima i nedostatnom suradnjom u pitanju nadzornih letova zrakoplova tipa U-2. Više je iznenadio njegov paušalni sud da Irak očito još nije istinski prihvatio vlastito razoružanje. Oduzmemo li riječ 'očito', preostaje ono što će Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji omogućiti da djetetu dadu ime koje bi moglo rezultirati ratom: opetovano iračko 'značajno kršenje' rezolucija UN, vezanih za razoružanje te zemlje. Čak i bez 'nepobitnog dokaza'. A to zvuči poznato. Ostale članice Vijeća sigurnosti drugačije gledaju na te stvari - i to iz u najmanju ruku podjenako valjanih razloga. Naime, Blixovo izvješće nimalo ne mijenja određene činjenice: inspektori su u Iraku i nesmetano obavljaju svoj posao. Blix je izričito rekao da ne optužuje Irak za posjedovanje oružja za masovno uništenje. Otvorena pitanja koja je Blix citira ni u kom slučaju nisu dovoljna da Irak bude proglašen akutnom opasnošću za mir u svijetu. Irak je u velikoj mjeri razoružan i pod nadzorom. Argumentaciju protivnika rata u Vijeću sigurnosti podupire i govor glavnog ravnatelja Međunarodne agencije za atomsku energiju Mohameda El Baradeia. Iz čisto tehničkih razoga - aktivnosti u nuklearnom području ostavljaju iza sebe radioaktivne tragove - njemu je lakše reći: nema nikakvih naznaka o zabranjenim iračkim atomskim programima. To je težak udarac za najmoćniji američki argument o iračkoj prijetnji, zgusnut u upozorenju Bushove savjetnice Condoleezze Rice o mogućoj 'atomskoj gljivi' nad Sjedinjenim Državama. U usporedbi s njim, argument po kojem bi oružje za masovno uništenje moglo dospjeti u ruke terorista oduvijek je bio slabiji: u svijetu postoje režimi kojima su islamski fanatici daleko bliži nego onom iračkom. Suprotstavljenost pozicija u Vijeću sigurnosti UN-a nije zapravo moguće razriješiti. S jedne strane na načelnoj razini: zemlju poput Iraka - veliku površinom, s ljudskim resursima i pristupom financijskim sredstvima, koja nije moguće u potpunosti kontrolirati čak ni najstrožim režimom sankcija - nije moguće razoružati protiv njezine volje niti samo kroz pasivnu suradnju kao što nije moguće ni osigurati da takva i ostane. Gledano iz te perspektive, glavni problem inspekcija u Iraku zaista nije vrijeme već njihova bit. I ozbiljno je pitanje kako će međunarodna zajednica pristupiti toj aporiji. S druge pak strane valja sasvim konkretno napomenuti: opasnosti koje rat protiv Iraka donosi cijeloj regiji ali i Zapadu - u vidu vjerojatne posljedice, vala terorizma - te svjetskom gospodarstvu, i opasnost koju predstavlja Irak sam po sebi potpuno su nesrazmjerne. Tome valja odati nejasnošću i upitnost nekih motiva, koji nemaju nikakve veze s onim artikuliranima - riječ je o oružju za masovno uništenje. U tom kontekstu više vremena za inspektore znači veću vjerodostojnost argumenta o razoružanju. Usprkos tome, taj argument ostaje slab: naime, čak i ako bi rat uistinu mogao riješiti problem neširenja atomskog oružja u Iraku - što ni u kom slučaju nije sigurno, budući da sljedeći režim nije poznat - time još nije riješen taj problem u regiji, a kamo li u svijetu. I što dalje?", pita na kraju komentara Gudrun Harrer.