CSM 28. I. BUSHOVA TEORIJA O DOMINO EFEKTU

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 28. I. 2003. Bushova teorija o domino efektu "Bivši sastavljač političkih govora u Bijeloj kući, koji je skovao frazu 'osovina zla', predsjednikovu bliskoistočnu strategiju naziva, ni manje ni više, nego vanjskopolitičkom 'revolucijom'. Je li to tek poetičniji izraz čovjeka vještog u korištenju rječi? Ne, njegov izbor rječi nije dovoljno poetičan ako je uvođenje demokracije u taj problematični dio svijeta zaista cilj predsjednika, kao što to David Frum tvrdi. Naravno, jastrebovi iz Bushove vlade nadaju se da će pad iračkog diktatora Sadama Huseina biti prvi domino koji će potaknuti pad drugih autokratskih država u regiji i rezultirati uvođenjem demokracije. Nakon što je uklonila talibane u Afganistanu, i ustrajala na novim palestinskim izborima, posvećenost ove Bijele kuće uvođenju demokracije u Irak - kao i oduzimanje kemijskog i biološkog oružja toj zemlji, te okončavanje njene podrške terorizmu, uklapaju se u strategiju Sjedinjenih Država u nastajanju - uvođenje demokracije u zemlje koje njeguju ili podržavaju teroriste i terorističko oružje. No da Bush sada počne govoriti ili djelovati energičnije u pogledu promicanja demokracije na Bliskom Istoku, to bi moglo umanjiti podršku za provođenje iračkog rata među drugim arapskim zemljama, posebice u Saudijskoj Arabiji. Stoga je bolje da vlada ovu novu teoriju o domino efektu primjenjuje postupno i da jednostavno pričeka da demokratski, poslijeratni Irak postane model za svoje susjede. Bushova namjera, ako ne i detalji, ispisani su, crno na bijelom, u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji objavljenoj proteklog rujna. Taj dokument obznanjuje kako američki primjer slobode, demokracije i slobodnog poduzetništva predstavlja 'jedini održivi model za međunarodni uspjeh' i da 'odgovara svim ljudima, u svim društvima.' Bez sumnje, većina arapskih zemalja treba demokratski izabrane vlade, slobodne medije i jednaka prava za sve stanovnike, što bi stabiliziralo regiju. UN je prošlog ljeta obznanio niz izravnih preporuka u pogledu toga kako bi regija trebala ostvariti reformu vlade, obrazovanja i uloge žena. Zanimljivo je da su izvješće napisali Arapi. Uz najsporiji rast osobnog dohotka po glavi stanovnika u svijetu, osim subsaharske Afrike, i uz pola mladog stanovništva koje se u ispitivanju UN-a izjasnilo kako želi imigrirati, arapska močvara političkog i gospodarskog nezadovoljstva prirodno je stanište za razvoj terorizma- posebice kada pod autoritarnom vlasti nema načina za izražavanje frustracija. Kako bi se spriječilo to da još više Arapa postanu teroristi, arapske države moraju postati održive demokracije. Znaci takvih promjena su u zraku. Saudijska Arabija je predložila 'Arapsku povelju' kao temelj za političku i gospodarsku reformu u arapskim državama. Ključno pitanje je kako ostvariti te promjene. Većina američkih predsjednika od Woodrowa Wilsona shvaćala je, barem u određenoj mjeri, kako promicanje demokracije diljem svijeta ide u prilog američkim interesima. Kako je planet sve manji- pa je teroristima stoga lakše putovati- taj idealistički ali i sve praktičniji cilj danas je važniji nego ikada. Veliki ratovi 20. stoljeća (svjetski ratovi i hladni rat) vodili su se u jednakoj mjeri za demokraciju koliko iz obrambenih razloga. Njemačka, Japan i Rusija danas su uspješne demokracije, djelimice zbog duge vojno- političke prisutnosti SAD-a. Pomažući drugim demokracijama, SAD je često koristio gospodarski i demokratski utjecaj. Najuspješnije su misije bile u zemljama u kojima je trebalo potaknuti demokratsku iskru koja je već postojala, kao što je to bio slučaj na Tajvanu, u Južnoj Koreji ili na Filipinima. Manje su uspješne bile misije u zemljama u kojima su postojale izrazite etničke napetosti (Bosna i Kosovo). Stvaranje demokracije uz pomoć vojne invazije, kao što će se to možda učiniti u Iraku, riskantan je poduhvat. Irak ne ispunjava niti jedan od uobičajenih kriterija za uspjeh. Može se kazati kako predstavlja jednu vrstu bliskoistočne Jugoslavije jer ga čine tri etničke skupine koje je britanski kolonijalizam okupio u jednoj zemlji, bez ikakve demokratske tradicije. Utvrđivanje Iraka kao primjera demokracije jest nužno, no bit će potrebna predanost misiji izgradnje nacije- što nije jača strana ni Amerike niti ovog predsjednika. Međutim, ako bude djelotvorna, mogla bi unijeti nadu u živote milijuna Arapa, povećati šanse za izraelsko- palestinski mir i izmijeniti geopolitičku dinamiku bliskoistočne nafte. Jesu li Amerikanci spremni obvezati se dugoročno? Sa ili bez rata, to bi, prema Bushovoj doktrini, bilo nužno. SAD bi na to trebao biti spreman", stoji u uvodniku lista.