NJ 28. I. WELT: EUROPA SANJA O KRAJU POVIJESTI

NJEMAČKA DIE WELT 28. I. 2003. Europa, ah, Europa "Kriza je okrutna prema iluzijama i slabosti. Europska Zajednička vanjska i sigurnosna politika našla se među žrtvama prije no što je rat protiv Iraka uopće započeo. Dok se na papiru mašte skiciraju osnovne crte zajedničkog europskog ministra vanjskih poslova, dva predsjednika i čitavog ustava, svjetska politika ne postupa in extremis pretjerano obzirno prema zajedničkoj analizi i strategiji Europljana. I da Donald Rumsfeld nije izrekao poznate grube riječi, njemačko- francuski sklad, netom svečano obilježen u Berlinu i Parizu, iskazao bi se tek ispraznom nadom, vjerojatno poželjnom i korisnom za obje strane. Jučer je Chiracova ministrica obrane Michele Alliot-Marie najavila angažman francuskih postrojbi na strani SAD u slučaju Sadamove nepokolebljive tvrdoglavosti. Schroeder pak nastavlja borbu na hessensko-donjosaskoj bojišnici za mir u svijetu i za crveno-zelenu koaliciju, ne mareći previše za Pariz ni za ostatak svijeta. Suprotno njemačkima, francuski satovi uvijek na isti način mjere vrijeme kada je u pitanju sigurnosna politika. Kako Schroeder i njegovi savjetnici mogu zaboraviti kako su se stvari odvijale prije 12 godina?! Tadašnji francuski predsjednik Mitterrand nije do posljednjeg trenutka štedio oštrih riječi na račun Amerike i rata u Zaljevu da bi potom - bez ikakvog prijelaza i uz prizvuke osude njemačkog mudrovanja - uslijedio preokret: 'Francuska ne može stajati po strani' kada sloboda i pravda trpe, isticao je Mitterand. Nijedan francuski predsjednik neće prekršiti vječna načela gaullističke politike velikih sila - 'valja sačuvati rang' i 'valja zauzeti mjesto u društvu velikih' - posebno ne zbog lijepih crveno-zelenih očiju u Berlinu. Jučer se ministar vanjskih poslova Joschka Fischer vratio s Bliskog Istoka kako bi podnio izvješće kolegama iz EU-a. Ne čini se baš da će Europa ubuduće nastupati jedinstveno - Schroeder se obvezao baš kao i Tony Blair - a među njima dvojicom vlada nerazrješivo proturječje. Negdje između ta dva pola smjestilo se preostalih 13 europskih pozicija i pozicijica. Fischer je junački poručio Bagdadu da više nema prostora za 'taktičke manevre'. Nažalost, sudeći po registru dosadašnjih kazni, valja sumnjati u to da će oštre riječi potaknuti otvrdnulog Iračana na popuštanje. Njemački put od bezuvjetne solidarnosti sa SAD do nepromišljene samoizolacije više zabrinjava prijatelje nego što straši neprijatelje. Možda Fischer nije izvijestio samo o pukom strahu bliskoistočnih regenata od rata, već i o njihovoj tihoj opomeni da ako već padne odluka o ratu, ne treba posustajati sve do gorkog kraja Sadama Huseina - od kojeg strahuju već više od jednog desetljeća. Politički čimbenici u rasponu od New Yorka, gdje Ujedinjeni narodi slušaju Blixovo izvješće, do Bruxlellesa, gdje Vijeće ministara vanjskih poslova članica EU traga za odgodom kroz formalni kompromis, vjerojatno će postići dogovor o novom ciklusu inspekcija. Budući da rat ionako neće započeti prije sljedećeg mladog mjeseca - što je noć mračnija, to su razvijenom tehnologijom opremljene legije nadmoćnije - to ionako neće biti presudno. Europa će odahnuti. No, trenutak istine samo je odgođen. Naime, ili će se dogoditi čudo i Sadam će odustati, ili će Amerikanci prionuti na posao - s novom rezolucijom ili bez nje. No, u tom će se slučaju Pariz i ostale stalne članice Vijeća sigurnosti suočiti s pitanjem trebaju li progutati knedlu i poduprijeti Amerikance ili čekati dokaz o vlastitoj nemoći. Valja se potužiti utemeljiteljima Europe da će najmoćniji gospodarski blok na svijetu zauzeti različite stavove prema zbivanjima ali s neće na njih utjecati - kasnije će na leđa Europske unije biti prebačen posao čišćenja. Različitost povijesnih tradicija i političkih interesa sastavni je dio europskog šarma. No, ona istodobno funkcionira kao izvor slabosti kada je u pitanju povlačenje konkretnih poteza, kao što bespoštedno pokazuje i kriza na Bliskom Istoku. Gotovo nesposobni za obranu, većina Europljana njeguje predodžbu o vremenu i prostoru po kojoj je kraj povijesti zapravo zajamčen. U stvarnosti se između novih jahača apokalipse, čiji su instrumenti teror i oružje za masovno uništenje, i europskog raja luda ispriječila samo velesila Amerika", smatra Michael Stuermer.