AU 27. I. PR: POIGRAVANJE KURDIMA

AUSTRIJA DIE PRESSE 27. I. 2003. Kurdi na vjetrometini "U zboru moćnih nemaju pravo glasa. Kada se u Vijeću sigurnosti raspravlja o ratu i miru a u Washingtonu se donose odluke, nitko ih ništa ne pita. O sudbini Kurda, po mnogim statistikama najvećeg naroda bez vlastite države, ponovno odlučuju drugi. Hoće li se i ovaj put ti drugi loše ponijeti prema njima kao što je često bio slučaj u prošlosti? Masud Barzani i Jalal Talabani, dvojica suparničkih kurdskih vođa na sjeveru Iraka, tek su uz veliko oklijevanje pristali da ih Amerikanci upregnu u svoje ratne planove. Kurdi znaju što znači biti žrtvovan na oltaru politike koja se temelji na moći. Kad god bi se odvažili krenuti u borbu protiv svojih ugnjetača, bili bi ostavljeni na cjedilu. Loših su iskustava u izobilju prikupili i u odnosu s Amerikancima. Primjerice, 1991., neposredno nakon završetka rata u Zaljevu, kada su američke postrojbe gotovo prekriženih ruku gledale kako oslabljena Sadamova vojska guši pobunu Kurda i šiita. Bush stariji želio je tada spriječiti raspad Iraka - pa je despotu dopustio nesmetano haranje. Tek su kasnije - prekasno - Amerikanci, Englezi a u prvoj fazi i Francuzi odlučili formirati na sjeveru Iraka (i na šiitskom jugu) zaštićenu zonu. Usprkos tome, Kurdi ponovno polažu nade u Sjedinjene Države. No, na sjeveru Iraka nema traga euforiji. Mnogi strahuju od Sadamove osvete. Ako ugroženi diktator uistinu još uvijek raspolaže oružjem za masovno uništenje, strahuje se da će ga u slučaju rata prvo upotrijebiti protiv 'izdajnika' na sjeveru Iraka. Kao i 1988. g., kada se u napadu otrovnim plinom na kurdski grad Halabdžu mučno ugušilo najmanje 5000 ljudi. No, Kurdi ne strahuju od toga. Sirija, Iran i ponajprije Turska oduvijek su Argusovim očima pratili razvoj događaja na sjeveru Iraka. Sve tri zemlje imaju unutar svojih granica manje ili više brojnu kurdsku manjinu. Čim se na sjeveru Iraka pojavi makar samo naznaka zametka kurdske države, u Ankari, Damasku i Teheranu zazvone zvona na uzbunu. U posljednje su se vrijeme razdražljivim reakcijama posebno isticali Turci. U imperijalističkom stilu 19. stoljeća najavili su teritorijalne zahtjeve prema sjeveru Iraka ali i otvoreno zaprijetili da će poslati svoju vojsku u Irak budu li kurdske težnje autonomiji otišle predaleko. U tom je kontekstu za Sjedinjene Države delikatno što će im u slučaju rata protiv Iraka u ulozi saveznika biti potrebni i Turci i Kurdi. No, na temelju sadašnjeg odnosa snaga nije teško izračunati koji će od dva saveznika na kraju bolje nametnuti svoje interese. U posljednje su vrijeme sjevernoirački čelnici Barzani i Talabani pomno pazili da ni ne izgovore sintagmu 'kurdska država'. Službeno teže federalnoj strukturi Iraka. No, tko im jamči da će nakon Sadamova pada vlast u Bagdadu prijeći u ruke 'prijatelja Kurda'? Tko će ih zaštititi od duge turske ruke? Da - i tko može isključiti mogućnost ponovnog izbijanja nesretnih unutarkurdskih sukoba nakon nestanka zajedničkog neprijatelja? Trenutno bar - ali samo zbog zaštićene zone - Kurdi uglavnom imaju samoupravu na sjeveru Iraka. Ako stvari ponovno pođu po zlu, njihova bi pozicija nakon rata mogla biti lošija no što je sada. Ovaj puta međunarodna zajednica - a posebno Washington - ne smije izmigoljiti odgovornosti. U prošlosti je bilo dovoljno kurdskih tragedija", upozorava na kraju komentara Christian Ultsch.