MOŽE LI SE FRANCUSKA DO KRAJA PROTIVITI RATU PROTIV IRAKA ?

piše: Frano Cetinić PARIZ, 26. siječnja (Hina) - I dok se u Francuskoj polako stišava verbalni rat s Amerikom oko "legitimnosti" rata protiv Iraka, pitanje - može li Francuska ići do kraja u svom protivljenju, uz rizik trajnijeg pogoršanja odnosa s Washingtonom? - ostaje bez odgovora.#L# Na kompliment o "staroj Europi" koji je izgovorio šef Pentagona Donald Rumsfeld, uzvratili su brojni predstavnici francuske političke klase - s lijeva ili s desna, iz vlade ili oporbe podjednako - kolajnom od pridjeva i imenica kao što su: "arogantno", "totalitarni duh", "neokolonijalizam", "prethistorijska toljaga", pa do slavnog generala Cambronnea i njegova "izmeta". Da Rumsfeldova izjava nije rezultat fizičkog zamora zbog dugog stajanja na radnom mjestu (šef Pentagona, naime, u svom uredu ne drži fotelje i stolice), potvrdio je i utjecajni republikanski senator Richard Lugar kad je, dan kasnije, zaprijetio: "Ako Francuzi i Rusi žele imati pristupa iračkoj nafti, onda moraju sudjelovati u vojnim naporima". Nijemci su, dakle, unaprijed otpisani. Predsjednik Chirac je iz Berlina pozvao na smirivanje strasti. Poziv je upućen francuskim ministrima ali i američkoj administraciji i sada se oči javnosti okreću New Yorku, gdje će u ponedjeljak Vijeće sigurnosti saslušati izvješće međunarodnih inspektora za razoružanje i Washingtonu, gdje u utorak američki predsjednik George Bush drži "govor o stanju nacije". Francuska, kako voli reći predsjednik Chirac, zadržava "pravo samostalne procjene", pa se čuje stoga i pitanje hoće li u New Yorku "Francuska ići do kraja", kao što je obećao šef diplomacije Dominique de Villepin. U komentarima - uglavnom Le Figaro i Liberation, dok se Le Monde napadno bavi drugim pitanjima - ističe se značenje francusko- njemačke suradnje kao trajne osovine europske integracije, a uzrok prekoatlantske krize vidi se u američkom odbijanju Europe kao autonomne političke i obrambene sile, te u želji Bushove administracije, prvi put tako jasno očitovane, da izjednači Europu - ako ne može "staru" ono bar "mladu" - sa Sjevernoatlantskim savezom, s kojim se upravlja putem neprekinutog američkog zapovjednog lanca što od Ovalnog ureda Bijele kuće vodi do Glavnog stožera NATO-a u Belgijskom gradiću Monsu. Izražava se i strah da će Washington pokušati sve kako bi razdvojio Francusku i Njemačku, i u tome se ponajprije računa na skorašnje izbore u Njemačkoj, početkom veljače, u pokrajinama Hessen i Donja Saska, gdje bi poraz SDP mogao ugroziti položaj kancelara Schroedera i zaprijetiti marginalizacijom Francuske zbog zastoja ili kvara na jednom od dva euromotora, i na obećanja Francuskoj o podjeli "iračkog kolača" kao nadoknadi za promjenu stava. Ipak, "kuvajtsko iskustvo" kad je Francuska dobila samo tri posto od ukupnih vrlo unosnih poslova na obnovi ratom opustošena emirata, nije toliko privlačno, čini se, u usporedbi s onim što Francuska dobiva, ne samo u Europi, nego i u mnogim dijelovima svijeta, ako ustraje u protivljenju "američkome ratu" i uopće "američkoj hegemoniji". Suprotna računica - s pretpostavkom promjene stava - skopčana je s brojnim rizicima, od unutarnjopolitičkih do europskih (na tragu trajnog pogoršanja upravo u pompi obnovljene suradnje s Njemačkom) i međunarodnih (obezvrjeđivanje francuskih kritika američkog unilateralizma) koji bi tako priželjkivanom zalogaju iračkoga kolača mogli dati previše gorak okus. Uspjeh najnovijeg francuskog posredovanja oko krize u Obali Bjelokosti također ide u prilog "ambicioznijeg" francuskog vanjskopolitičkog nastupa u "svim azimutima" kako je govorio Chriracov veliki prethodnik, general De Gaulle, s kojim ga danas mnogi žele usporediti - sam on, vjerojatno, najviše - i ne samo iz razloga njemačko-francuskog jubileja. I dok se tako odgonetava francuska pozicija u idućim danima i tjednima, Pariz iznenada upućuje poziv predsjedniku Zimbabvea Robertu Mugabeu - kojemu je na inicijativu Londona od prošle godine zabranjen boravak u Europskoj uniji, za sudjelovanjem na idućim francusko-njemačkom summitu koji se od 19. do 21. veljače održava u Parizu, što je još jedan novi dokaz žalosnoga stanja, ovoga puta britansko-francuskih odnosa, u usporedbi s versajskim glamurom i sjajem koji vladaju nad obalama Rajne. (Hina) fcet dh