WP 23. I. RAT PO JOHNU LE CARRE-U

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 23. I. 2003. Rat po Johnu le Carre-u "John le Carre, autor nekih briljantnih špijunskih romana, u londonskom The Timesu piše kako je 'Amerika ušla u jedan od svojih razdoblja povijesnog bezumlja.' Ovaj put to je 'gore nego McCarthy-zam' i još gore od 'Zaljeva svinja'. Možda le Carre misli na kubansku nuklearnu krizu. Moguće. Napokon, griješi u toliko drugih stvari. Jedna od njegovih grešaka, za početak, njegova je tvrdnja da '88 posto američkog naroda želi' rat s Irakom. Nemam pojma od kud mu taj podatak. Ta brojka sada iznosi 57 posto, dok je u prosincu iznosila 62 posto. Kako je le Carreov članak objavljen 15. siječnja, očito je da je pisao brže nego je razmišljao. Le Carre je, naravno, čuveni pisac - autor brojnih bestselera, od kojih su neki prerađeni u filmske scenarije po kojima su snimljeni filmovi. Moguće je da je i najpoznatiji i, uz mogući izuzetak J.K. Rowling, najbogatiji od svih britanskih pisaca. Kada piše, posebice o mračnim temama koje su povezane s dojavnim službama, dugujemo mu određenu dozu poštovanja. Napokon, trebao bi ponešto znati o tim temama. Stoga je razumljivo da je le Carre-ov članak počeo kružiti Internetom pa tako stigao i na moju e-mail adresu. Smatram da je fascinantan - ne zbog sadržaja, koji je najobičnija glupost - nego zbog onoga što govori o slici koju u inozemstvu imaju o Americi i, što je jednako važno, intelektualnom kolapsu onoga tzv. antiratnog pokreta. Prema le Carreovoj formulaciji, Sjedinjenim Državama upravlja 'Bushova hunta' a pravi razlog rata protiv Iraka bila bi nafta, kolonijalistički porivi ili jednostavno kako bi SAD još jednom odigrao ulogu najvećeg svjetskog silnika. Žrtvom smatra čak i 'jadnu, malu, poludjelu Sjevernu Koreju', što je rezultat, pretpostavljam, le Carreove maštovitosti. Međutim, ono što u njegovom članku najviše uznemiruje nije samo činjenica da je le Carreova Amerika meni neprepoznatljiva, nego to da ništa - apsolutno ništa - ne govori o tome što bi trebalo učiniti u pogledu Sadama Huseina. Činjenica da bi 'nešto' trebalo učiniti prijedlog je koji ne izbjegava čak ni le Carre. 'Volio bih biti svjedokom Sadamovog svrgavanja', piše - a zatim znakovito dodaje - 'samo ne pod za koje se zalaže Bush.' Pod čijim onda uvjetima - i kako? Le Carre na ovo nema odgovora. Čini se da je važnije protiviti se Bushu nego Sadamu. Čitajući le Carreov članak mogli biste pomisliti kako je Bush u više navrata ratovao sa susjednim zemljama, da je koristio kemijsko oružje protiv vlastitog naroda i da ubija svoje protivnike - i umjerene republikance i demokrate. Treba se bojati Bushove Amerike, ne Huseinovog Iraka. Ovo je pogubnije bezumlje od onoga za kojeg le Carre tvrdi da je zahvatilo SAD. Busha prikazuje kao karikaturu. Ne objašnjava ništa i, što je još gore, ne nudi nikakve alternative. Ako postoje razlozi protiv rata u Iraku, koji su? Le Carre o tome ne govori ništa. Ljevica općenito o tome ne govori ništa. Umjesto toga, drže nam lekcije protiv rata za naftu ili 'kolinijalističke avanture'. Kao i u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, jedan dio ljevice jednostavno je prestao razmišljati. Toliko se zalaže za mir da je zamijenio puke želje za racionalnu analizu: što nam je činiti? Kako da riješimo problem 'jadne, poludjele, male Koreje' s njenim jadnim, poludjelim, malim nuklearnim oružjem i njenim balističkim raketama srednjeg dometa? I što da učinimo u pogledu Iraka? Ovo me podsjeća na dokumentarac koji sam vidio prije par dana, o pokojnom vođi pokreta za građanska prava, Bayardu Rustinu. Uhićen je u vrijeme Drugog svjetskog rata zbog svog pacifizma. Poštujem pacifizam, ali ne i u slučaju kada me netko napada bajunetom - što je Hitler tada činio. Rustin, crnac i homoseksualac, prvi bi završio u plinskoj komori. Isto je i s Irakom. Prezirem rat i strahujem zbog posljedica eventualnog rata protiv Iraka. No koja je alternativa - realna alternativa koja bi svijet učinila sigurnim, a ne puka želja da se, u slučaju da se Amerika povuče, Huseinovi znanstvenici ipak neće vratiti u svoje laboratorije. Le Carre, kao i mnogi drugi, ne nudi ništa. U iskušenju sam da zaključim kako Busha mrzi više nego Sadama, no to možda nije istina. Čini se da su njega zahvatili 'povijesno bezumlje' i odvratni antiamerikanizam", piše Richard Cohen.