FR-US-medicina-Farmaceutska industrija-Trgovina-Diplomacija franc-le monde od 23.1.03. lamy o pristupu zemalja u razvoju lijekovima FRANCUSKALE MONDE23.I.2003.Pristup lijekovima: Europa na prvoj crti"Pristup lijekovima nije tema
pregovora. To je pitanje života i smrti. Od side boluju 42 milijuna ljudi u svijetu. Više od tri milijuna su djeca. Malarija svake godine ubija milijun ljudi u Africi, ili tri tisuće na dan. Osim ovih dvaju primjera, epidemije i pandemije koje haraju najviše pogađaju siromašne zemlje.Zato Europska unija ne može prihvatiti neuspjeh pregovora koji su započeli u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji s ciljem da se tim zemljama omogući pristup glavnim lijekovima.No premda su napredovali, pregovori koji su se vodili ujesen 2002. nisu imali uspjeha. Sto četrdeset tri od sto četrdeset četiri zemlje koliko ih ima u WTO-u, prihvatile su nagodbu koja je uglavnom preuzela europske teze. Dana 20. prosinca SAD se nije pridružio konsenzusu.Kako je do toga došlo?Iz jednog razloga: moramo pronaći rješenje koje će istodobno omogućiti da se liječe žurni slučajevi i da se financiraju medicinska istraživanja. Te su dvije zadaće nerazdvojive:
FRANCUSKA
LE MONDE
23.I.2003.
Pristup lijekovima: Europa na prvoj crti
"Pristup lijekovima nije tema pregovora. To je pitanje života i
smrti. Od side boluju 42 milijuna ljudi u svijetu. Više od tri
milijuna su djeca. Malarija svake godine ubija milijun ljudi u
Africi, ili tri tisuće na dan. Osim ovih dvaju primjera, epidemije i
pandemije koje haraju najviše pogađaju siromašne zemlje.
Zato Europska unija ne može prihvatiti neuspjeh pregovora koji su
započeli u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji s ciljem da se tim
zemljama omogući pristup glavnim lijekovima.
No premda su napredovali, pregovori koji su se vodili ujesen 2002.
nisu imali uspjeha. Sto četrdeset tri od sto četrdeset četiri
zemlje koliko ih ima u WTO-u, prihvatile su nagodbu koja je uglavnom
preuzela europske teze. Dana 20. prosinca SAD se nije pridružio
konsenzusu.
Kako je do toga došlo?
Iz jednog razloga: moramo pronaći rješenje koje će istodobno
omogućiti da se liječe žurni slučajevi i da se financiraju
medicinska istraživanja. Te su dvije zadaće nerazdvojive:
istraživanja omogućuju da se proizvedu potrebni lijekovi koji se,
nakon proizvodnje, moraju moći distribuirati. Činjenica da se
prodaju po visokim cijenama koje pokrivaju troškove istraživanja i
pripremu budućnosti, nije problem u razvijenim zemljama. No ne
možemo isto reći za zemlje u razvoju.
U tu su svrhu zemlje članice WTO-a zaključile sporazum u Dohi, u
studenom 2001. Na poticaj Europske unije priznale su težinu i
razmjere problema u javnom zdravstvu zemalja u razvoju, napose u
svezi sa sidom, tuberkulozom, malarijom i drugim epidemijama. Ta
izjava potvrđuje pravo svake zemlje na izdavanje, kako mi to u
žargonu zovemo, 'obveznih licenci', tj. pravo da zemlje u razvoju
proizvode lijekove bez odobrenja laboratorija koji posjeduje
patent. Bio je to prvi uspjeh koji nije doveden u pitanje.
No on je ograničen na zemlje koje imaju farmaceutsku industriju.
Još treba riješiti pitanje zemalja bez proizvodnih kapaciteta, što
koje planiramo učiniti do konca 2002. Budući da je vrag u
potankostima, pregovori su bili i još uvijek su teški.
Glavne točke neslaganja jesu bolesti koje su obuhvaćene sporazumom
i broj zainteresiranih zemalja. U oba slučaja Europska unija se
uvijek očitovala za širi, a ne za ograničen pristup.
Farmaceutska se industrija zabrinula zbog takvih smjernica, držeći
da bi mogle štetiti znanstvenom i medicinskom istraživanju. Ne
mislim tako: danas je u pitanju prodaja lijekova u zemljama koje ih
danas ne troše...
Nažalost, SAD se nije složio, već je mislio da je nagodbom obuhvaćen
prevelik broj bolesti. Ta zapreka nije omela Europsku uniju.
WTO i međunarodni sustav u cjelini moraju odgovorno zadovoljiti
zakonitu potrebu. To je pitanje legitimnosti i djelotvornosti:
čemu služi međunarodni demokratski sustav, u kojemu svaka država
ima jedan glas, ako ne može utvrditi uvjerljiva pravila na području
javnog zdravstva?
Zato smo ovog tjedna pokrenuli inicijativu koja uključuje
posredovanje Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Što to
znači? Da ćemo, polazeći od sporazuma iz Dohe iz 2001., moći
distribuirati lijekove za suzbijanje epidemija velikih razmjera -
side, tuberkuloze, malarije i dvadesetak drugih bolesti -
zadržavajući mogućnost da rješavamo i druge probleme u javnom
zdravstvu. U potonjem slučaju, članice WTO-a moći će se obratiti
WHO-u kako bi dobile potrebno stručno mišljenje. Suradnja između
WHO-a i WTO-a omogućit će, siguran sam, da se pokrenu stvari i da se
postigne konačni dogovor.
U očekivanju trajnog rješenja koje nikoga neće isključiti, jasno je
da nećemo izazvati prijepor sa zemljama u razvoju budemo li
postupali na temelju prijedloga sporazuma iz prosinca 2002. No taj
moratorij koji neki smatraju lijekom za sve, samo je prijelazno
rješenje bez pravne sigurnosti koje ne omogućuje liječenje žurnih
stanja na dulje vrijeme.
U svezi s tim pitanjima Europa ne provodi politiku 'lako ćemo, treba
samo...', ili politiku učinka poluge. Ona nastoji da konkretno
poboljša stanje u zdravstvu u zemljama u razvoju, zadržavajući
mogućnost financiranja medicinskih istraživanja. Pokazujući
tako, nadam se, kako treba postupati unutar svjetske vlade koja je u
nastanku", piše Pascal Lamy, povjerenik za trgovinu.