IT - 22. I. LA STAMPA- FRANCUSKA, NJEMAČKA I ITALIJA

ITALIJA LA STAMPA 22. I. 2003. Jedan prijatelj Parizu i Berlinu "Godišnjica sporazuma o njemačko-francuskom prijateljstvu danas će biti svečano proslavljena u versailleskim salonima sa zrcalima. Zrcalima? Da, dolazi poneka spontana ironija spram ceremonije izložene iluzijama i retorikama. Pa ipak su prije 40 godina De Gaulle i Adenauer doista pomogli rastu Europe. U sjećanjima kancelara, koji je razmišljao o francusko-njemačkom sporazumu još od 1923., i u samim riječima sporazuma, pronalaze se ambicije (i problemi) koji su još živi u europskim dokumentima: zajednička vanjska politika, podjela suvereniteta u odlukama od uzajamnog interesa, različit i složen odnos s Londonom i Amerikom, pa čak i poneka intuitivna naznake Europe kao korisnog uporišta za odluke unutarnje politike. Godišnjica se podudara s francusko-njemačkim prijedlogom za institucionalnu reformu Europske Unije i završnima radovima bruxelleske Konvencije. Chiracov i Schroederov prijedlog dvostrukog predsjedništva na vrhu EU-a (predsjednik komisije, uz predsjednika vijeća) je međutim rijetka zbrka, koju je čak i jedan francuski diplomat nazvao 'kompromisom, a ne sintezom' između mnogih različitih stajališta Pariza i Berlina. Zapravo: popudbinom za škripac i sukobe u EU-u, dovoljno zbrkanom da naiđe na malo otpora, no tehnički toliko slabom da izokreće politički legitimitet i tehničku ulogu dva predsjednika. Može li Europa tako funkcionirati? Može li donositi učinkovite odluke i dobiti privolu građana? Teško. Nije, dakle, bez posljedica činjenica da politički 'motor' EU-a predstavljaju dvije zemlje koji su mu gospodarska 'kočnica'. Upravo je jučer Bruxelles prekorio Pariz i Berlin radi njihovih javnih proračuna. Pariz čini najveći broj kršenja jedinstvenog tržišta a Berlin postaje neugodan slučaj socijalne skleroze. Paraliza reformi u dvije zemlje odnosi se i na pokretljivost rada i kapitala koji su potrebni za integriranje Europe. Podcijeniti to sredstvo za podmazivanje učinkovitosti (gospodarske) u procesu ujedinjavanja Europe je rizik prema kojemu opasno ide i Konvencija. Teško da će retorika i zrcala, ceremonije i zastave, zbližiti građane Europe više od razvoja i dobrog upravljanja. Pariz i Berlin bi trebali potporu koja nije pasivna. Partnere koji bi im nastojanja usmjerili prema učinkovitjiim institucijama i politikama vođenim u interesu građana. Vanjska politika koja ne bi bila retorička, koja bi pazila na rezultate, ne pripada talijanskoj tradiciji. No ovo nije trenutak za nelagodu: Rim bi mogao igrati odlučujuću ulogu u deaktiviranju dvostrukog predsjedništva kojega predlažu Chirac i Schroeder, te u naglašavanju uloge Europe u reformama socijalnog tržišnog gospodarstva. Traženje reformi korisnih za Europu možda će primorati i da se vidi što je potrebno Italiji", piše Carlo Bastasin.