RU IZVESTIJA 22. I. 2003. TURSKA I SAD

RUSIJA IZVESTIJA 23. I. 2003. Druga turska fronta Ankara nastavlja trgovati s Amerikom oko ustupanja svojih vojnih baza, piše Georgij Stepanov U srijedu je šef Ministarstva vanjskih poslova Turske Jasar Jakis opovrgnuo informaciju iz 'New York Timesa' o tome da je, navodno, njegova zemlja pristala na ustupanje Sjedinjenim Državama svojih baza u slučaju operacije u Iraku. Zanimljivo je da se list pozivao na istog Jakisa koji joj je dao intervju. 'Nikakve odluke o tome nema', rekao je ministar, 'samo sam dogovorio da je ministarstvo dopustilo višim vojnim strukturama da razmotre tu temu na tehničkoj razini'. Međutim, promatrači su uvjereni: u konačnom rezultatu Ankara neće odbiti Washington. Amerikanci će dobiti pod svoje turske baze i luke - pitanje je samo gdje i za koliki broj vojske, koja će se u njima smjestiti. Ovih je dana Ankaru posjetio američki general, predsjednik Ujedinjenog odbora načelnika stožera Richard Myers. Svojega kolegu šefa Glavnog stožera turske vojske Hilmija Ozkoka on je zamolio za potporu ističući važnost 'druge fronte' za SAD, koja bi se mogla otvoriti na jugoistočnoj granici Turske s Irakom, što će značajno olakšati zadaću američkim napadačima na Bagdad s juga i umanjiti im gubitke. Mjesne novine se munjevito reagirale na Myersov posjet iznoseći razne pretpostavke i zamisli: 'General je iznio Ozkoku molbu za dopuštenje razmještaja 80 tisuća vojnika i pristup osmerim bazama i trima morskim lukama. Turska se suglasila za 40 tisuća vojnika, četiri baze i tri luke', navodi na primjer list 'Akšam'. Većina pak prijestolničkih tiskovina, koje se pozivaju na anonimne vojne izvore, slažu se da SAD mogu smjestiti u Turskoj samo 15 tisuća vojnika u tri baze na jugoistoku. (Među njima je najpoznatija baza Indžirlik, otkuda duže od pet godina uzlijeću američki i britanski zrakoplovi, koji nadziru sjeverno nebo Iraka). Postoji dapače i nedovršen plan prema kojemu dva bataljuna od po pet tisuća ljudi počinju napad na Irak iz dviju točaka u Turskoj, dok će treći, s također pet tisuća 'bajuneta', ostati u pričuvi. 'Želimo izbjeći rat i za to ćemo poduzeti sve moguće' - to je službeno stajalište Turske, kako se izrazio premijer Abdulla Gul. Ankara se boji da se stanovništvo, koje odbija rat sa 80-postotnim rezultatom u anketama, može još više uzbuniti. Boje se novih separatističkih navala svojih Kurda. Boje se da će nastradati i tako razdrmano gospodarstvo. Ali ima okolnosti koje će najvjerojatnije prevagnuti nad tim strahovanjima i diplomatskim ustupkom svojim susjedima. Turska je članica NATO-a i ključni američki saveznik u regiji. Uskratiti u ovom trenutku podršku Washingtonu - značilo bi končano pokapanje gospodarstva koje se jadno drži na splavi zahvaljujući financijskim dotocima iz SAD-a."