IHT 22. I. OSOVINA NAFTE

i SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 22. I. 2003. Osovina nafte "Uz svo dužno poštovanje prema predsjedniku Georgeu W. Bushu i njegovim kongresnim demokratima, najistaknutiji plan za poticaj američkom gospdoarstvu ovoga mjeseca nije stigao iz Washingtona nego iz Beča. Nedavna odluka Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) da osiguraju 1.5 milijuna barela nafte dnevno za svjetsko tržište trebala bi nadomjestiti deficit nafte koji je nastao blokadom naftne industrije u Venezueli, zemlji koja osigurava 13 posto američke uvezene nafte. Ova odluka signalizira i voljnost Saudijske Arabije da osigura dovoljno sirove nafte po prihvatljivim cijenama u slučaju rata s Irakom. Osim očitih koristi, odluka Saudijaca još jednom podsjeća na to koliko je Amerika još uvijek ovisna o najvećim proizvođačima nafte, tri desetljeća nakon naftnog šoka, 1970-tih. Činjenica da su Saudijci i drugi bliskoistočni proizvođači morali priteći u pomoć Americi tijekom političke krize u Venezueli veoma je ironična. Računalo se da će Venezuela odigrati ulogu amortizera u slučaju da dođe do prekida opskrbe naftom iz Zaljeva. Američki sadašnji problem- suočena je s mogućnosti da istovremeno izgubi i venezuelansku i iračku naftu- stoga je dvostruko poučan. Prvo, predstavlja još jedan uvjerljivi poticaj, ako su novi poticaji uopće potrebni, da se ojačaju standardi za učinkovitost i da se agresivnije radi na dugoročnom razvoju alternativnih goriva. Kako Sjedinjene Države imaju manje od 3 posto svjetskih rezervi nafte, jedini siguran put do veće samodostatnosti u pogledu goriva jesu smanjenje potrošnje i nove tehnologije. Druga lekcija je ta da se važnost velikih proizvođača nafte iz Zaljeva, posebice Saudijaca, nije smanjila, koliko god Amerikanci vole smatrati da su 'osigurani' meksičkom, venezuelanskom ili čak naftom Rusije i drugih sovjetskih republika. Sviđalo se to nama ili ne, Saudijci imaju jednaki utjecaj na globalna tržišta nafte. Njihova se proizvodnja trenutno smanjila, no zemlje Zaljeva još uvijek posjeduju dvije trećine svih svjetskih rezervi. A kako posjeduje najveće zalihe, Saudijska Arabija ima ulogu središnjeg bankara kada je posrijedi nafta, i tako određuje likvidnost tržišta. Za sada, OPEC pokušava zadržati cijenu nafte između 22 i 28 dolara po barelu. Zna da bi cijene koje bi premašile 30 dolara kočile globalni gospodarski rast. No, s obzirom na potrebe Amerike, čak ni kartel ne može u potpunosti osigurati gospodarski oporavak Amerike zbog velike neizvjesnosti koju Venezuela i iračka kriza unose na tržišta goriva. Cijene goriva utječu na najveći segment gospodarstva, tako da u razdoblju kada nitko sa sigurnošću ne može ustvrditi hoće li za šest mjeseci cijena barela iznositi 20 ili 60 dolara, previše tvrtki jednostavno odgađa odluke o potrošnji i ulaganju. Ako rat bude izbjegnut, cijena nafte će sigurno pasti, možda čak i dramatično, kada se riješi venezuelanska kriza. Brzi rat koji će iračkih 2 milijuna barela nafte dnevno na neko vrijeme ukloniti sa tržišta mogao bi rezultirati kratkoročnim dramatičnim povećanjem cijena, nakon čega bi cijene jednako dramatično pale kada Irak, u kojem se nalaze druge po redu najveće svjetske rezerve nafte, poveća svoju proizvodnju nakon rata. Dulji sukob u kojem bi Irak vjerojatno napao naftna polja svojih susjednih zemalja vjerojatno bi potaknuo još jednu gospodarsku recesiju, a cijena nafte premašila bi 50 dolara po barelu. Ovo nije problem samo za Zapad. Kina, koja ima sve veće potrebe za bliskoistočnom naftom koja pokreće njen gospodarski rast, mogla bi izgubiti jednako mnogo kao i Zapad. Činjenica da će ova zemlja, koja je nekoć sama podmirivala svoje potrebe za gorivom, uskoro postati drugi najveći uvoznik nafte na svijetu interese Washingtona i Pekinga, kao i Moskve i Pekinga čini sličnijima nego ikad. Jedan pozitivni aspekt postojeće neizvjesnosti jest taj da jača potrebu da Washington i njegovi hladnoratovski neprijatelji, Rusija i Kina, blisko surađuju u pogledu energetske politike. Kod kuće, ovo bi trebalo potaknuti Bushovu vladu da počne krojiti razumne političke mjere koje bi za cilj trebale imati poticanje učinkovitosti", stoji u uvodniku lista.