WP 19. I. NAVIKE SAVEZA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 19. I. 2003. Navike saveza "Slobodno tražite pomoć, ali ne govorite o tome ništa u javnosti. Činjenica da su Amerikanci zatražili pomoć od NATO-a u ratu protiv Iraka prošlog je tjedna potaknula gore navedenu reakciju nekih ključnih Američkih saveznika u Europi. Europljani nisu bili iznenađeni zahtjevima da NATO pomogne štititi američke brodove u Mediteranu, niti da Turskoj pošalju izvidničke zrakoplove i raketnu obranu. Pentagon je u prosincu najavio da će im poslati listu onoga što im treba. Ipak, Europljani nisu željeli da činjenica kako razmatraju mogućnost ispunjavanja tih zahtjeva bude obznanjena u javnosti dok inspektori UN-a još uvijek obavljaju svoj zadatak. To bi njihove političke čelnike dovelo u središte zanimanja. Za sada je bolje odgoditi javno iznošenje detaljnih planova. Taj je savjet očito ignoriran jer su vijesti o američkim zahtjevima u Washingtonu procurile gotovo odmah. Napokon, prijedlozi da se Europa priključi vojnoj kampanji dijelom su za cilj imali i umiriti Tursku i ojačati pritisak na Irak. Da su ostali tajni, ne bi imali niti jedan od ta dva učinka. Želja za tajnošću u pogledu transatlantske solidarnosti pokazuje koliko Europljani iračko pitanje smatraju osjetljivim. No činjenica da Amerikanci traže pomoć pa zatim to obznanjuju pokazuje nešto još važnije: američki partneri iz NATO-a bit će voljni pomoći više nego što to sada priznaju. (Opetovane obznane Njemačke o tome kako ni u kom slučaju neće pomoći SAD-u čine ju očitim izuzetkom.) Većina Europljana zapravo je sumnjičava prema posljedicama, čak i motivima američkog napada na Irak. No njihove vlade znaju da bi američka vojna katastrofa, u kojoj bi stajali po strani, bila katastrofa i za NATO i za njih. Pariz i druge prijestolnice brinu i zbog mogućnosti da bi Washington i London mogli uspjeti zauzeti Irak bez njih. U tom bi slučaju bili izostavljeni iz Iraka, a možda i bliskoistočnog mirovnog rješenja koje bi uslijedilo. Najintrigantniji aspekt svega bio je američki prijedlog da NATO obnaša mirotvornu ulogu u poslijeratnom Iraku. Ovaj neodređeni prijedlog nije dodatno pojašnjen. No on odražava situaciju koja se razvija: Sjedinjene Države i Europa redefiniraju prirodu i obveze saveza svojom uključenosti u nedovršenim sukobima Balkana, Afganistana, a vjerojatno i Iraka. Razmatranje mogućnosti u pogledu mirotvorstva u Iraku uslijedilo je nakon odluke da europski vojnici preuzmu punu vojnu odgovornost za Bosnu u slijedećoj godini, kako bi omogućili američkim vojnicima da se povuku. Rasprave o mirotvornoj iračkoj misiji dolaze i nakon početnih pregovora u Bruxellesu o mogućnosti da NATO upravlja međunarodnim mirotvornim snagama u Afganistanu, počevši od ovog ljeta. NATO već neformalno sudjeluje u afganistanskoj mirotvornoj misiji, pomažući u logistici i u zapovjednim strukturama postojećih multinacionalnih snaga koje u Afganistanu surađuju s američkim snagama. 'NATO je prešao Rubikon', kazao je George Robertson, glavni tajnik saveza, govoreći o odluci da se pomogne koaliciji van uobičajenog područja operacija. 'Svima je danas jasno da je NATO jedina organizacija koja je sposobna oformiti učinkovite multinacionalne snage i rasporediti ih na terenu u veoma kratkom roku." Robertson, koji uskoro mora donijeti odluku o tome hoće li se složiti sa zahtjevom zemalja članica NATO-a da na vlasti ostane još godinu dana, pomogao je Bushovoj vladi i njenim europskim partnerima da svladaju početne neizvjesnosti korištenja sile nakon razdoblja hladnog rata. Ministar obrane, Donald Rumsfeld, među europskim je dužnosnicima ostavio utisak kako se zalaže za brzo povlačenje, u razgovorima koji su vođeni nedugo nakon 11. rujna. No kao što je to učinio na Balkanu, Rumsfeld je američkim vojnicima u Afganistanu dozvolio da sudjeluju u rekonstrukciji zemlje i civilnim zadatcima- u sklopu misije 'izgradnje države' koje je Bushova vlada prethodno bila prezrela. Ovo ne znači da je Rumsfeld postao graditelj imperija u inozemstvu. Zapovjednici su ga mjesecima molili da odobri povećanje broja američkih vojnika u Afganistanu, kojih sada ima približno 9.000. Međutim, ovo znači uspostavu nove ravnoteže unutar saveza i umanjuje vjerodostojnost onih koji tvrde kako je NATO u egzistencijalnoj krizi, dok napušta hladnoratovsku izvjesnost i ulazi u neizvjesno razdoblje misija u zemljama Trećeg svijeta i pomaganja američkom ratu protiv terorizma. Transatlantska sumnjičavost i nesporazumi opstaju i dalje, zbog neizvjesnosti početka rata. Napetosti koje su se razbuktale zbog Balkana i Afganistana, posebice kada je Pentagon odbacio ponude pomoći NATO-a tijekom afganistanske krize, za sobom su ostavile ožiljke. No njihovo postupno jenjavanje upućuje na to da će ukorijenjene navike unutar saveza prevladati kada u Iraku počne rat i, što je možda još važnije, u nepredvidljivoj situaciji koja će nastati nakon rata", piše Jim Hoagland.