NJ 15.I.-DPA-NJEMAČKA I FRANCUSKA

NJEMAČKA DPA 15. I. 2003. 40 godina poslije Elizejskog ugovora, tandem traži novi polet "Konrad Adenauer i Charles de Gaulle prije četiri su desetljeća svojim potpisom pod Elizejski ugovor postavili temeljni kamen njemačko-francuskoj pomirbi i partnerstvu. Gotovo stoljeće krvavih ratova i 'zakletog neprijateljstva' trebalo je pripasti povijesti. No i najuže usklađivanje Berlina i Pariza, koje se otad razvijalo, već je 40 godina kasnije povijesna samorazumljivost. Njemačku i Francusku nazivaju 'tandemom', 'motorom' pa i 'sudbinskom zajednicom'. Često uspoređivan s brakom u kojemu ima i uzleta i padova, tandem je u Europi ponekad presudan pokretač, ponekad kočnica. Onomu što se odavno normaliziralo tada zatreba novi polet - primjerice kao sada željeno umreženje vanjske i sigurnosne politike. 'Kemija' mora odgovarati. Budući da je odgovarala, Valery Giscard d'Estaing i Helmut Schmidt nisu samo donijeli napredak u prijateljstvu obaju naroda, nego ponajprije Europi. I led se morao otapati: konzervativac Helmut Kohl i socijalist Francoise Mitterrand pružili su si 1984. ruke nad vojničkim grobovima Verduna. Ružna riječ 'zakleto neprijateljstvo' konačno je izbrisana. Brojni sporazumi u EU-u povezani su s njemačko-francuskim inicijativama: primjerice sporazum iz Maastrichta ili stvaranje Eurokorpsa utemeljili su Kohl i Mitterrand. Govorilo se da između socijaldemokrata Gerharda Schroedera i konzervativca Jacquesa Chiraca stvari nisu kako treba. Tandem je ponajprije bio paraliziran prošle godine kad su se dvojica državnika borila za ponovni izbor a Chirac još imao posla s lijevim predsjednikom vlade, što je sužavalo njegovu slobodu djelovanja. Mjesecima su se 'Michel' i 'Marijana' sporili zbog budućnosti EU- ovih agrarnih subvencija. U listopadu 2002. - poslije izbora i u Njemačkoj - napokon su Schroeder i Chirac na EU-ovom vrhu u Bruxellesu pronašli kompromis o ograničavanju agrarnih izdataka, pomalo bolan za Berlin. No na posljetku je i on bio još jedan temelj više za ujedinjenje cijele unije. Za Pariz je uvijek važno stvoriti paritet s rajnskim susjedom. Jer ponovnim se ujedinjenjem pomaknulo težište Europe. Mitterrand se vrlo dobro sjeća prvotnih razmišljanja svoje zemlje da Njemačku nepovratno veže pomirbom. Navodno je najprije bio za to da se ponovno ujedinjenje barem odgodi. Nepovjerljivo su mediji u Parizu pratili premještaj glavnoga grada u Berlin - jer je to moglo težište pomaknuti prema Istoku. Ujedinjena je Njemačka po stanovništvu i ekonomski najveća država EU-a. Lom je nastao na vrhu u Nici u prosincu 2000. - ponajprije se radilo o težini njemačkih glasova u EU-u. Pravodobno za 40. obljetnicu, čini se da je motor sada ponovno proradio. Tomu pripadaju sporazumi u agrarnom području, zajedničke predodžbe o približavanju Turske EU-u i o produbljenoj suradnji u Europi. Pariz i Berlin poslali su i ministre vanjskih poslova u Konvent EU-a za reforme i time pokazali da žele jačati težinu Europe. Zajednički dokument o diobi vlasti u proširenom EU-u je u izradi. Polazna su stajališta doduše različita, ali do 22. bi siječnja trebalo pronaći zajednički nazivnik. I zajedničko osiguravanje mira ima svojih granica, ako - kao u iračkom sukobu - ima poteškoća sa smjerom. Berlin se glasnim izbornim 'ne' ratu protiv Bagdada doveo u vanjskopolitičku nevolju. Francuska je naprotiv postala silovit glas u Europi protiv rata pa ipak oštroumnom diplomacijom i dalje drži otvorenima sve opcije. U njemačkim vladinim krugovima vježba se skromnost prema Francuskoj. Njemačka kao europska 'srednja sila' ne bi poput Francuske ili Velike Britanije mogla voditi svjetsku politiku. Ali Berlin i Pariz žele blisko uskladiti svoja stajališta u UN-ovom Vijeću sigurnosti. Iračko bi pitanje moglo postati ispitom kušnje za dvojac. 22. siječnja, na dan slavljene obljetnice, Chirac želi 'velikim govorom' pokazati da je doajen među europski vođama i da se njegova zemlja opet jače upleće. I da je njegova njemačko-francuska 'nova orijentacija' u izgradnji. Ako Pariz i Berlin raščiste razlike 'njihovo će zajedničko stajalište imati neodoljivu probojnu snagu', rečeno je u Bruxellesu", pišu Dorothea Hulsmeier i Hanns- Jochen Kaffsack.