FRANC-LE FIGARO OD 14.1.03. IRAČKI RAT

FRANCUSKA LE FIGARO 14.I.2003. Uoči rata s Eskimima "Ima jedna Salingerova novela pod nazivom 'Uoči rata s Eskimima'. Tako bih mogao nazvati vrijeme koje nas dijeli od američkog rata u Iraku. (...) Ipak, to nije prvi put da smo svjedoci priprema za američki rat i u tom smislu možemo čak reći da je stanje bolje. Cenzura koja je vladala uoči Zaljevskog rata bila je sveopća, dojmljiva i vrlo djelotvorna. Onaj tko je bio suzdržan, kritičan i protivnik rata bio je pod utjecajem nekadašnjih francusko-iračkih veza, ili je bio neprijatelj izraelske države. Novine su vrlo brzo onemogućile pristup onima koji nisu vjerovali da Sadam ima treću po snazi vojsku u svijetu (gdjekad se govorilo četvrtu, kako se Francuska i Velika Britanija ne bi uvrijedile), da je poguban za planet i da je Kuvajt zaštićeno područje demokracije. Promidžba je bila masovna, premda je bila bez streljiva, napadaji su bili česti, a televizija u bojnoj odori. Na političkom planu bilo je očito da će Francuska stati uz Sjedinjene Države, što je bio potpuno moralni čin zbog kojeg nismo morali ispaliti nijednu raketu. Francois Mitterrand nije htio taj rat, kao što nije htio ni njemačko ujedinjenje, ali kada je shvatio da ne može spriječiti ujedinjenje Njemačke, znao je da će rata biti, pa je odlučio pratiti Amerikance tamo gdje su imali interesa, jer je htio da ostanu u Europi u času kada se rušio istočni blok. Kasnije se nije puno doznalo o ratu i o njegovim posljedicama u Iraku, a svijet se vratio svojim brigama. Dvanaest godina kasnije ne znamo ništa više, ali cenzura je nestala. Nema više popisa s imenima izdajnika i sumnjivaca. Političari se međusobno sumnjiče, ali se i sučeljavaju. Novine se ponašaju kao i svi ostali: čekaju. To je zacijelo skopčano s činjenicom da je Francuska na istoj crti kao i 91: idemo zato što ne možemo drukčije (dakako, riječ je simboličnoj nazočnosti, kao i prošli put). Možda i s činjenicom da se u suvremenoj demokraciji kao što je naša, ratu više ne gleda u oči. Čovjek XIX. i XX. stoljeća, ako je bio imalo obaviješten, ako je razmišljao i dobro poznavao povijest i zemljopis, mogao je vidjeti da njegova zemlja ide u susret ratu. Znao je njegove uzroke, znao je da su na djelu. Iznenadne događaje nije mogao shvatiti, ali prije Sarajeva nije bio začuđen, nakon Sarajeva nije bio iznenađen. Mogao je vidjeti kako rat teče i unatoč zatupljivanju, imao je stvarnu predodžbu o ratu. Danas je ono što se znade puno manje od onog što je skriveno. To vrijedi za sve. Francuski čelnici tako malo znaju o američkim odlukama! Što mogu reći Francuzima? I premda slute istinu, što mogu reći? Neće se početi približavati istini, a onda je zanijekati kada se budemo pretvarali da ratujemo. U Velikoj Britaniji, stanje je potpuno drukčije. Raspra je svakodnevna, jer će Velika Britanija doista ratovati zajedno s SAD-om. Ima onih koji su za i koji su protiv, ministara koji su za i ministara koji su protiv, novina koje su za i novina koje su protiv. Tu više nismo u 91. G. 91. u svijetu su, gledano iz SAD-a i iz Izraela, postojale izdajničke i pouzdane zemlje, mlake i nepopustljive zemlje. Danas imamo Sjedinjene Države, Veliku Britaniju i ostale. Moskva, Njemačka, Arabija jesu tajna diplomacija, tajnoviti odnošaji i prikriveni interesi. Tako smo se našli u neobičnom položaju da smo unaprijed riješili sve probleme koje bi nam mogao donijeti rat za koji nam kažu da će i sam biti preventivan. I sigurni smo da ćemo u njemu sudjelovati, premda nećemo biti tamo, dok ga većina Francuza, njihove elite i čelnici ne odobravaju, pače ga osuđuju. To je doista neobičan osjećaj, jer ni tu više nismo u 91., kada je bila povrijeđena granica, iako nije bila na Rajni. (...)", piše Stephane Denis.