DNEVNI PREGLED BR.8 14. SIJEČNJA 2003.

DEUTSCHE WELLE - DW 13. I. 2003. Svaka kap nafte nam je vrijedna kapljice naše krvi "Nafta je previše važna a da bi je prepustili Arapima" jednom je izjavio bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger - a sadašnja američka administracija veoma dobro zna o čemu Kissinger govori: jer mnogi od najviših američkih dužnosnika ili dolaze iz naftne industrije ili su neposredno s njom povezani. Povezanost američkog predsjednika Busha s naftnom industrijom nije nepoznanica - od 1978. do 1984. radio je za "Arbusto/Bush Exploration" da bi 1986. prešao u "Harken". Njegov podpredsjednik Dick Cheney predsjedavao je kompanijom "Halliburton" ali ni to nije kraj popisa najužih suradnika američkog predsjednika koji imaju veze s naftom: savjetnica za sigurnost, Condolezza Rice od 1991. do 2000. bila je članica nadzornog odbora "Chevrona" - štoviše, "Chevron" je po njoj nazvao i jedan svoj tanker. Ministar trgovine Donald Evans bio je do svog imenovanja predsjednik naftne kompanije "Tom Brown", a ministrica unutrašnjih poslova, Gale Norton bila je odvjetnica i savjetnica energetskih koncerna. Ministar energetike, Spencer Abraham je pak osoba koju podupire loby koji je neposredno zainteresiran da nafte bude dovoljno i da bude jeftina: loby automobilske industrije. Vlada predsjednika Busha mlađega praktično je od početka željela pomoći domaćoj naftnoj industriji. Američki predsjednik George Bush, najavljujući novi energetski koncept u svibnju 2001: "Amerika danas uvozi 52% nafte koliko je treba. Ako ne poduzmemo nešto, taj uvoz će samo rasti. Sve dok automobili i kamioni trebaju benzin, trebat ćemo naftu i trebamo je proizvoditi više kod kuće." Cilj te zakonske inicijative bilo je dopustiti naftnim kompanijama da počnu eksploataciju u netaknutim rezervatima prirode Aljaske - ali niti to Sjedinjenim Državama nije dovoljno: eksploatacija nafte u Americi premašila je svoj zenit i trenutno je proizvodnja na razini kakva je bila 1940. godine. Čak i da je sva nafta s Aljaske dostupna, to bi bilo samo 4% američkih potreba - isto onoliko koliko stiže iz Iraka. Istodobno, glad za energijom i dalje raste: Amerika je u proteklih 10 godina povećala potrošnju nafte za 20%. Europa u kojoj su naftni derivati neusporedivo skuplji povećala je za tek 10%. Autor sada često u proturatnim demonstracijama spominjane fraze "krv za naftu" nije niti jedan Amerikanac - nego francuski predsjednik Clemenceau 1918. godine, ali svjetsko tržište nafte itekako zna što znači za politiku: i pohod na Afganistan jedva da se može odvojiti od interesa za goleme naftne zalihe Kaspijskog mora a malo koga može iznenaditi da golem posao u Kazahstanu provodi upravo stara tvrtka američkog podpredsjednika Cheneya, "Halliburton" . No napad 11. rujna i nacionalnost gotovo dvije trećine od svih umiješanih terorista pokazao je Sjedinjenim Državama da se ne mogu slijepo pouzdati niti u najvećeg isporučitelja nafte Sjedinjenim Državama - u Saudijsku Arabiju. Jer i tamo bi fundamentalisti mogli svrgnuti razmjerno veoma malenu kliku oko vladajuće dinastije koliko-toliko naklonjene zapadu tako da su se čula sasvim ozbiljna razmišljanja okupacije bogatih saudijskih nalazišta na zapadu zemlje. Ali glavni cilj bio je i ostao Irak: ta zemlja, desetljećima potresana pučevima, revolucijama i vojnim udarima još uvijek ima naftnih nalazišta na kojima još nema niti jedne bušotine. Isprva su i Sjedinjene Države pokušavale surađivati s Bagdadom - ostale su snimke iz 1983. srdačnog brbljanja diktatora Saddama Husseina s tadašnjim američkim izaslanikom koji se zvao Donald Rumsfeld dok su Sjedinjene Države podupirale Irak u ratu protiv Irana. No čak i američki predsjednik Bush zna da kada je riječ o nafti u Iraku, ne smije misliti samo na sebe: koncesiju na jedno od važnih nalazišta u Iraku - Madšnun - trenutno drži francuski "Total-Fina-Elf" i ako koliko-toliko želi Francusku u Vijeću sigurnosti na svojoj strani, to bi trebalo tako ostati i u nekom - usprkos nebrojenim vojnicima i tenkovima, za sada posve imaginarnom razdoblju nakon Saddama Husseina u Bagdadu. I Turska je plaćena za svoju suradnju naftovodom iz Bakua i koji jedva da ima ikakvog ekonomskog razloga: ne samo da je kapacitet prevelik, nego i prolazi kroz pobunjenička područja dok bi južni krak bio neusporedivo jeftiniji. Ali on bi prolazio kroz - Iran. I Rusija treba dobiti svoj dio - ali s plaćanjem Moskvi je stvar složenija: Irak je nedavno otkazao ugovor s ruskim "Lukoilom" za potencijalno najunosnije nalazište Kurna- Zapad. Obrazloženje glasi - Rusi nisu ispunili obavezu ulaganja 6 milijardi dolara u nalazište iz kojeg jedva da mogu uopće crpiti naftu jer je, zbog sankcija, ne smiju niti prodavati. Ali Rusiju brine i nešto drugo: ako Irak, s tko zna kime na čelu samo ako se on ne zove Saddam Hussein, doista preplavi tržište svojom naftom onda jedva da će se ikad isplatiti čitav niz projekata - na primjer Sibirskog naftovoda do Murmanska kojim se Rusija nadala na američkom tržištu zauzeti položaj kojeg do sada drži - ni manje ni više, nego Saudijska Arabija. A nafta koja bi bila mnogo jeftinija nego što je sada - sa sirovinama je to mnogo složenije nego s na primjer dionicama: već i mala ponuda koja je iznad potražnje može uzrokovati i drastičan pad cijene, štoviše, opet možda i ispod 15 dolara po barelu. Sjedinjenim Državama i Zapadu se takav scenarij možda čini privlačnim - ali to krije itekakve opasnosti: ne samo da bi to bacilo u još dublji kaos zemlje kao što je Venezuela, nego bi onda doista veoma brzo moglo doći do socijalnih nemira i u Saudijskoj Arabiji. A bez 8 milijuna barela na dan iz Saudijske Arabije što je trećina svjetskog tržišta onda više niti najgori scenariji, s cijenom od 100 dolara po barelu, više nisu baš tako nemogući. (DW) GLAS AMERIKE - VOA 13. I. 2003. Tisak Listajući današnje američke novine, pažnju privlači najnovija anketa o raspoloženju javnosti prema ratu u Iraku. Prema pisanju Philadelphia Inquirera, ispitivanje agencije Knight Ridder je pokazalo da se većina Amerikanaca protivi vojnoj intervenciji u kojoj bi sudjelovale samo Sjedinjene Države. Istina, čak 83 posto ispitanika bi poduprlo rat koji bi ? uz odobrenje Ujedinjenih naroda - pokrenula međunarodna koalicija, ali tek oko trećine ispitanika podupire unilateralnu američku intervenciju. Svaki peti Amerikanac kaže da još uvijek ne vjeruje da Irak predstavlja tako veliku opasnost po Sjedinjene Države da bi se trebalo pokretati rat. Philadelphijski list navodi da se većini Amerikanaca ne žuri u rat: 68 posto ih smatra da treba nastaviti s pokušajima miroljubivog rješavanja problema, dok ih se 27 posto zalaže za brzu vojnu akciju. A na pitanje ? koja opasnost najviše prijeti Sjedinjenim Državama? ? dva puta više ispitanika je u prvi plan istaknulo al-Qaidu, nego Irak. New York Times danas piše da su obavještajne službe došle do informacija o mogućim terorističkim napadima na postrojbe i vojnu opremu koji se razmještaju u Perzijskom zaljevu. Obavještajci su, naime, došli do ? kako piše list ? ?vjerodostojnih podataka? o planiranju bombaškog napada na putničke zrakoplove unajmljene za transport američkih postrojbi. Čak 90 posto američkih vojnika bit će prevezeno u regiju putničkim zrakoplovima. O opasnostima od terorističkih napada piše i današnji Christian Science Monitor. Pod naslovom ?Najnoviji novaci al-Qaide ? Afganistanci koji se žele osvetiti?, list navodi da bin Ladenova mreža popunjava samoubilačke postrojbe civilima čiji su najbliži poginuli u američkim napadima na Afganistan. Pozivajući se na načelo retribucije - ?oko za oko? - al Qaida organizira nove samoubilačke odrede po uzoru na palestinske bombaše-samoubojice ? tvrde afganistanski obavještajni izvori. Prema pisanju Christian Science Monitora, mete tih novoformiranih skupina bili bi vlast u Kabulu, djelatnici američkih humanitarnih organizacija i pripadnici američkih oružanih snaga u Afganistanu. Tko će zamijeniti Steve Casea? Nakon što je predsjednik najveće medijske kompanije na svijetu AOL- Time Warner, Steve Case dao ostavku započele su spekulacije tko će doći na njegovo mjesto. Gospodin Case je bio suosnivač tvrtke America Online, najveće kompanije na svijetu koja pruža uslugu pristupa internetu, a sudjelovao je i u kupovini korporacije Time Warner prije tri godine. Međutim, spajanjem te dvije kompanije nije postignut željeni cilj. Jedna dionica AOL-Time Warnera vrijedila je na kraju burzovnog dana u petak 14 dolara i 88 centi što predstavlja 60 posto manju vrijednost u odnosu na radzoblje prije ujedinjenja navedene dvije tvrtke. 12. I. 2003. Uvoz medicinskih sestara. Pripremila Kim Green U Sjedinjenim Državama vlada sve veća nestašica medicinskih sestara. Stanje je posebno zabrinjavajuće u saveznoj državi Tennessee, gdje se procjenjuje da će 2020. godine nedostajati od 10 i 30 tisuća medicinskih sestara. Jedan lokalni poduzetnik planira naći kratkoročno rješenje za ovaj dugoročni problem. Kim Green izvješćuje o njegovom planu dovođenja medicinskih sestara iz inozemstva. Vrijeme je jutarnjeg obilaska pacijenata na odjelu za opekotine u bolnici Vanderbilt. Medicinska sestra Michelle Wise kaže da je ovo jedan miran dan. "Danas je zaista mirno i to mi se sviđa, ponekad sam toliko zauzeta da nemam vremena ni za odlazak u zahod," kaže gospođa Wise. Iako je u njenom odjelu pun sastav medicinskih sestara, gospođa Wise kaže da se često osjeća prezauzeto i premoreno. Zbog takvog stanja mnoge njene kolegice napuštaju svoje zanimanje. Bilo je i ranije nestašica medicinskih sestara, međutim stručnjaci za zdravstvo tvrde da je ova posebna i po veličini i po trajanju. Ann Duncan vodi istraživački centar u Tennessiju koji se bavi tim problemom. "Prava kriza još nije nastupila, ali će se pojaviti. Na osnovu naše studije u najboljem slučaju nedostajat će preko 9 tisuća sestara. U najgorem slučaju manjak će biti preko 30 tisuća,? kaže gospođa Duncan Ron Marston je poduzetnik iz Nashvillea koji tvrdi da može pomoći ne samo bolnicama u Tennessiju već i ostalim američkim bolnicama u kojima postoji kronični manjak osoblja. Njegova tvrtka, HCCA, preko 30 godina je upravljala zdravstvenim objektima u Perzijskom zaljevu. HCCA planira dovesti kvalificirane medicinske sestre iz Britanije, Kanade, Indije i Filipina na dvogodišnje ugovore s ovdašnjim bolnicama. Tvrtka već posluje s bolnicama u Arizoni, Sjevernoj Karolini i Kentuckyju. U narednih pet godina gospodin Marston se nada dovesti dvije i po do tri tisuće medicinskih sestara za rad u akademskim centrima, lancima bolnica i samostalnim ustanovama. Colleen Conway-Welch je ravnateljica Škole za medicinske sestre pri sveučilištu Vanderbilt i spada u one stručnjake koji upošljavanje iz inozemstva vide kao kratkoročno rješenje koje bi moglo donijeti više štete nego koristi te tvrdi da postoji svjetska kriza nedostatka medicinskih sestara. "Uvoz medicinskih sestara neće dovesti do dugoročnog rješenja. Problem je u manjku takvog osoblja na svjetskoj razini, i ne želimo se naći u situaciji da otimamo osoblje drugim zemljama.? Gospođa Conway-Welch nadalje ističe da je upošljavanje iz inozemstva samo prebacivanje manjka s jednog mjesta na drugo te da neće riješiti problem sve manjeg broja novih medicinskih sestara. Ron Marston iz tvrtke HCCA s time se slaže i tvrdi da upošljavanje iz inozemstva nije ni zamišljeno kao rješenje problema. "To neće imati veliki utjecaj. Postoji 126 tisuća otvorenih radnih mjesta za medicinske sestre. Tri tisuće iz inozemstva ne mijenja situaciju ali je korak u pravcu povećanja broja medicinskog osoblja kojeg imamo ovdje na raspolaganju," kaže gospodin Marston. On dodaje da će se smanjiti ovisnost o putujućim medicinskim sestrama koje popunjavaju radna mjesta na nekoliko tjedana ili mjeseci. Obzirom da su obično po satu plaćene više od stalno zaposlenih, to može izazvati negodovanje i visoke troškove za bolnice. Becky Keck, upraviteljica bolnice Vanderbilt, kaže da je težak posao kontrolirati bolničke troškove i u isto vrijeme održavati zadovoljnim preuposleno bolničko osoblje. Premda je 10 posto radnih mjesta nepopunjeno, gospođa Keck kaže da Vanderbilt ne planira uposliti medicinske sestre iz inozemstva. "Morate zaista voditi računa o jezičnim preprekama posebno zbog medicinskog rječnika, nadalje, pisane upute su dosta komplicirane.? Gospođa Keck radije zapošljava medicinske sestre iz mnogih medicinskih škola u Nashvilleu, te nastoji zadržati one koje već tu rade. Međutim, sa smanjenim upisom u tim školama i stalnim bijegom mladih iz tog zanimanja, ona priznaje da će možda na kraju morati potražiti pomoć iz inozemstva. (VOA) ITALIJA AVVENIRE 12. I. 2003. Washington na Rubikonu "Hoće li američko carstvo pasti kao, i iz istih razloga, rimsko carstvo? Sugerira to Harold James, profesor povijesti na sveučilištu Princeton. 'Jedina preostala supersila' na zemlji, Sjedinjene Države, vole se uspoređivati (nalazimo se u anglosaksonskom svijetu) s britanskim carstvom od prije dva stoljeća. No ono je, upozorava povjesničar, bilo carstvo kojemu su se suprotstavljale gotovo jednake sile, poput Njemačke. Jedini primjer 'unipolarne sile' kojega se može rabiti je Rim.(...) Tako dolazi pomalo anakron savjet docenta s Princetona Bushu: pazi se Germana. Ili točnije kancelara Schroedera. Kako je upozoravao Gibbon, 'germanske šume i močvare bila su nastanjena čvrstom rasom barbara, koji su, iako je izgledalo da se pri prvom napadu povijaju pod silom Rima, ubrzo ponovno osvajali svoju neovisnost, podsjećajući Augusta na obrate sudbine'. No je li ikako moguće da će neki budući Bush, kao August nakon katastrofe u Teutonskoj šumi, noću vikati 'Schroeder, Schroeder, vrati mi moje legije'? Mnogo je vode prošlo pod rajnskim mostovima, no princetonski docent ustrajava. Rim, uvjerava, se temeljio na 'multikulturalizmu' američkog tipa, no rodila 'se pobuna protiv rimskog univerzalizma, izazvana kršćanskim prosvjedom protiv neravnopravne podjele bogatstva'. Eto nas dakle na kršćanima 'rušiteljima' Rima. Prema Haroldu Jamesu oni su bili 'primitivna verzija antiglobalističkog pokreta', no još je Gibbon znao da su kršćani u tisućama služili po legijama. No James nastavlja: nadmoćna oružana sila SAD-a stabilizira svijet sa svojom 'benignom snagom' poput rimske vlasti pod Augustom. To je sigurno bilo istina do jučer. Je li to istina i danas? Zna se da je Rim 'zapovijedao' poznatim svijetom vojskom od samo 80.000 ljudi. No prava je snaga Rima bila okvir određenih prava koji je nudio pobijeđenim narodima: čineći iz njih saveznike, i na kraju šireći na njih rimsko građanstvo. Biti pobijeđen od Rimljana značilo je sudjelovati u sudbini Rima, u njegovim odgovornostima i civilizaciji: a za mnoge je narode to bio koristan sporazum. Ono što je Amerika učinila, na određeni način, s pobijeđenima u Drugom svjetskom ratu. Danas je uzbunjujuće očito da Washington ne predlaže sličan sporazum, slično sudjelovanje, islamskom svijetu: i to je možda politička greška koja će ga prisiliti na 'beskonačni' rat kojega je navijestio Bush. No James ne otkriva tu činjenicu. Što o tome misliti? Profesor James je stručnjak za 'povijesne analogije'. Prije više godina je usporedio Jeljcinovu Rusiju s Weimarskom republikom: pripisujući ruski nered 'pretjeranoj demokraciji' umjesto oligarhiji bivših članova KGB-a koji su se obogatili. Posljednje je napisao jednu uspješnu knjigu. Kraj globalizacije, stavljajući globalizam u odnos s Velikom krizom 1929. Metoda povijesnih analogija je simpatična i privlačna, i proizlazi iz načina na koji se povijest uči u anglosaksonskm zemljama: oni zanemaruju suvremeni historicizam (onaj Hegela i Marxa) i koriste metode stare skolastike, ili još starije grčko- rimske historiografije, Povijest kao magistra vitae, 'usporedni životi' dragi Plutarhu. Dirljiva metoda. No pomalo zastarjela", piše Maurizio Blondet. LA REPUBBLICA 13. I. 2003. Wojtylla između rata i Amerike - Kada je Papa glasnogovornik Europe "Kome govori Papa Wojtylla? Katolicima naravno, kršćanima, ljudima dobre volje, onima koji vjeruju u Boga i koji su vjerni učenjima bratstva i pravde i odbacuju one koji koriste njegovo sveto ime kako bi činili nasilje. Svima njima. Dok ovih dana stari kontinent počinje sramežljivo iznositi prigovore na preventivni imperijalni rat, ne može se zaboraviti da u Europi postoji jedan čelnik koji mjesecima odbija ideju neizbježnosti rata i tvrdi da je 'mir nužan i moguć': Ivan Pavao II. (...) Danas će se Ivan Pavao II. obratiti diplomatskom zboru, ponavljajući svoju misao, i znamo da osim ovog njegovog novog istupa razmišlja i o posebnoj inicijativi kako bi njegovoj mirovnoj ofenzivi dao još veću težinu. Iza njegovih poziva ocrtava se jedna precizna strategija: Europa treba uskratiti postrojbe, potporu, financiranje i osoblje (što je nužno u slučaju okupacije Iraka nakon rata) za svaku usamljenu ratnu pustolovinu. Neka Europa na vagu stavi svoju 'težinu inercije', ne kako bi se apstraktno suprotstavila vodstvu Sjedinjenih Država, već da Washington uvjeri da se bilo kakva njegov uloga ne može obavljati bez potpore međunarodne zajednice. Kao što je kazao Papin ministar vanjskih poslova, monsinjor Louis Tauran, nije moguće da jedna država za svoj račun objavi 'idem uspostaviti red' u svijetu. Nije paradoks već samo realnost da stari poljski Papa u ovoj fazi izražava onaj 'glas Europe' koji tako teško istupa. Još od izbijanja balkanske krize Karol Wojtylla je ukazao na potrebu da stari kontinent, koji je počinio samoubojstvo u Sarajevu 1914., i potom se razorio u Drugom svjetskom ratu, ponovno u ruke uzme svoju sudbinu. I kada se nakon sloma SSSR-a pokazalo očitim da SAD, umjesto da gradi novi svjetski poredak, samo ide za širenjem svoje moći, Papa nije oklijevao glasno izjaviti: 'Ne znam je li dobro ili nije da su Sjedinjene Države ostale jedina supersila'. Činjenica je da Ivan Pavao II., sigurno antikomunist, uopće nije obuzet onim a priori proamerikanizmom koji pokreće dobar dio istočnoeuropskih upravljačkih klasa, koje su moskovskog velikog brata zamijenile velikim bratom s rijeke Potomac. Wojtylla je uvijek gajio nepovjerenje spram masovne kulture Sjedinjenih Država s njezinim neograničenim individualizmom, potrošačkim materijalizmom, liberalizmom bez kočnica. Profesor Hendrik Houthhaker, suprug profesorice Ann-Terese Tymienicke, poljske filozofkinje koja se preselila u Ameriku, sjeća se da je krakovski biskup iskazivao 'nerazumijevanje za zapad... on je pokazivao sklonost smatrati zapadne zemlje, a posebice SAD, nemoralnim, možda i amoralnim'. Toliko da su mu morali sugerirati, radi dojma, da tijekom svog boravka u Sjedinjenim Državama ne otkriva previše 'svoj prezir i svoju uzbunjenost radi dekadencije zapada i Amerike'. Prirodno je stoga da, makar sretan radi pada Sovjetskog Saveza, Ivan Pavao II. nije pokazivao naklonost za jedinstveno razmišljanje i hiperhegemoniju Washingtona. I tako je još 1999. u St. Louisu, opominjao SAD da ne zaboravi da je 'moć odgovornost i služba, a ne povlastica, a uporaba moći je moralno opravdana kada se koristi za dobro sviju'. Radi toga u Vatikanu s nevjericom čitaju američke nacrte za upravljanje Irakom kao Filipinima krajem 19. stoljeća, i slične namjere tumače kao znak neograničene umišljenosti. Opisati Papu kao unilateralnog pacifista, kako se katkada događa, je ipak patetična greška. Wojtylla nikada nije bio pacifist, on to nije po nacionalnom odgoju, on to nije po kulturi. Nije slučajno do slave uzdigao žestokog poljskog borca, Jozefa Kalinowskog, vojnog zapovjednika u protucarističkoj pobuni 1863., koji je potom postao Karmelićanin. Wojtylla prije svega upozorava da je međunarodna politika na raskrižju. Ili će se učiniti jedan napor kako bi se došlo do kolektivnog odgovora, kojeg svi dijele, na novi terorizam, suočavajući se s njegovim korijenima i intervenirajući i na međunarodnoj razini kako bi se okončao bliskoistočni sukob, 'majka svih sukoba', ili svijet riskira krenuti prema skliskom putu nenadziranih akcija i reakcija. I šerife, podsjećaju u apostolskoj palači, bira zajednica", piše Marco Politi. LA STAMPA 13. I. 2003. EU nakon Prodija s Fischerom za strojem "Hoće li njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer biti nasljednik Romana Prodija za godinu ili nešto malo više, kada će se birati novi predsjednik europske komisije? Ustvrdio je to jučer Welt am Sonntag, no kandidatura je bila već dugo u zraku, poglavito u okviru stranke zelenih, koje je Fischer doveo do velikog uspjeha na posljednjim saveznim izborima, praktički spašavajući Gerharda Schroedera i njegovu mogućnost da ostane kancelar. Fischer je osoba u usponu, koja se štoviše očito već uspela, i mnogi su mislili da neće moći dugo ostati broj dva u vladi pod socijaldemokratskim vodstvom. Kažimo odmah da je to odlična kandidatura za one kojima je pri srcu jedna određena budućnost Europe, ne samo pragmatična, 'realistična', u osnovi slabo primjetne, već otvorene pravim inovacijama, koje će konkretno približiti Uniju cilju konkretne i samostalne nazočnosti na međunarodnoj pozornici. Prirodno, to nije jedina moguća kandidatura (pod uvjetom da će biti potvrđena). Osim sadašnjeg predsjednika, od kojega se može tražiti drugi mandat, unatoč snažnog traženja talijanskih političkih sektora da ga ponovno imaju u domovini, kruže i druga ugledna imena, od Španjolca Jose Marie Aznara do Britanca Tonyija Blaira, koji su obojica već dugo predsjednici vlada, i predugo drže nacionalne vlasti te su stoga (možda) skloni politički djelovati na novoj i široj pozornici. No u odnosu na njih Fischer bi mogao imati, s 'europeističke' točke gledanja, jednu brzinu više. Aznar i Blair nisu baš 'euroskeptici'. Blair je štoviše britanski premijer koji je uvjerljivo najviše, posljednjih desetljeća, istupao u korist europske integracije. No ipak, unatoč njegovih dobrih namjera, Ujedinjeno kraljevstvo, još je uvijek izvan zajedničke valute, i bilo bi pomalo čudno kada bi izvršnim tijelom EU-a, koji u euru ima svoj najveći simbol, upravljao predstavnik zemlje koja ga ne još ne bi prihvatila. Osim toga, europskoj kandidaturi izvanrednog značaja ne koristi prebliski, gotovo automatski, savez sa Sjedinjenim državama, često bez obzira na mišljenja partnera iz EU- a. Što se tiče Aznara, povijest Španjolske je drugačija, sadrži snažni europeistički impuls socijalističkih vlada Felipea Gonzaleza, koje su Europu poistovjetile s ponovnim postizanjem demokracije, no ipak unatoč toj povijesti, vlade Aznarovog desnog centra su napravile određenu distancu, zadovaljavajući se pragmatičnim europeizmom, da ne kažemo manje sjajnim, lišenim 'federalnih' poleta. Fischer je drugačiji. Makar osobno ima složenu povijest, obilježenu u počecima mladenačkim prosvjedima, znao je u Europi naći, u 'kreativnoj' viziji njene budućnosti, pristanišnu točku i polaznu točku, pa i radi nekadašnjih nemira. Njegov govor u svibnju 2000. na sveučilištu Humboldt u Berlinu, glede možebitne federalne arhitekture EU-a, ostaje jedna od glavnih točaka u intereuropskoj raspravi, pa i u ovoj zaključnoj fazi bruxelleske konvencije u kojoj on sada predstavlja njemačku vladu. Tu je i posljednje važno opažanje. Predsjednici komisije, mada je ona nadnacionalna, toliko su utjecajniji koliko više imaju potpore velikih nacionalnih država. Tako je bilo za Jacquesa Delorsa, kojega su podržavali Kohl i Mitterand, tako nije bilo za Romana Prodija, unatoč njegovih napora i zasluga, tako bi ponovno moglo biti za Fischera, dok se Njemačka i Francuska spremaju proslaviti, i ponovno potvrditi, na četrdesetu godišnjicu , njihov povijesni sporazum o prijateljstvu i suradnji", piše Aldo Rizzo. VELIKA BRITANIJA REUTERS * 13. I. 2003. Sarajevo ponovno postavlja spomenik ubojstvu iz 1914. "Sarajevo se priprema povijest staviti ispred etničkih podjela i ponovno postaviti spomenik ubojstvu koje je ime ovog grada pronijelo svijetom, dugo prije njegovog stradanja u bosanskom ratu 1990-tih. Urezani otisci stopa na mjestu na kojem je student i radikal, Gavrilo Princip, ubio austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda, potaknuvši tako početak Prvog svjetskog rata, ponovno će biti izloženi. Spomenik će biti vraćen 10 godina nakon što su pločnik na kojem su bili urezani otisci raketiranjem uništili bosanski Srbi. Ubojstvo iz 1914. Sarajevo je učinilo poznatim u cijelom svijetu, dugo prije Zimskih olimpijskih igara 1984. i opsade koju je grad pretrpio između 1992. i 1995. godine, kazao je dužnosnik gradske uprave, Ramiz Kadić. 'Dugujemo ovaj spomenik svijetu', dodao je. Ipak, s njim se ne slažu svi Sarajlije. Za neke, Princip je bio srbijanski patriot. No drugi smatraju da je bio terorist koji ne zaslužuje da ga se pamti - a pogotovo ne sada kada je Zapad obznanio 'rat protiv terorizma' pojedincima koji ubijaju zbog svojih ideala. Prisjećajući se bosanskog rata, koji je trajao od 1992. do 1995., i terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001., kritičari tvrde kako Sarajevu ne treba spomenik 'srbijanskom teroristu'. 'Ako 11. rujan smatramo terorističkim činom, kako drugačije promatrati čin Principa, koji ne samo da je ubio neprijatelja nego i njegovu trudnu suprugu?', kazao je Edo Arnautović, predsjednik Zelenih beretki, udruge veterana bosanskog rata. No Kadić i drugi tvrde kako otisci ne slave osobu nego globalni povijesni događaj. 'Sarajevo je poznato u čitavom svijetu po ovom događaju... a mi smatramo kako je krajnje vrijeme da se ovaj spomenik, zbog kojeg su ovdje dolazili turisti, vrati na mjesto na kojem je stajao prije', rekao je, dodajući kako bi lokalne vlasti uskoro mogle odobriti ovaj projekt. Otisci, urezani u betonu, ponovno će biti vraćeni na mjesto na kojem je Princip ispalio sudbonosne hitce, odmah pored muzeja posvećenog ovom ubojstvu. Memorijalna ploča već je postavljena na vanjski zid muzeja. Bajro Gec, dugogodišnji kustos muzeja, kazao je kako će nova izložba nepristrano prezentirati ubojstvo i kako neće ponavljati pokušaje iz razdoblja komunizma, da se ubojstvo prikaže kao patriotski čin a Princip kao srbijanski nacionalni heroj. 'Takvoj je interpretaciji nedostajala valjana potvrda povijesti', kazao je Gec. 'Na novoj izložbi predstavit ćemo samo činjenice. Posjetitelji zaključke mogu donositi sami.' Princip je imao samo 19 godina kada je zajedno s druga dva Srbina 'Mlade Bosne', pokreta koji se zalagao za stvaranje neovisne države za Slavene Južne Europe, odlučio ubiti nasljednika austrijske krune, 28. lipnja 1914. Radikali su bili pod utjecajem ideja prema kojima ubojstvo predstavlja sredstvo oslobađanja zemlje od okupacije. Mnogi Bosanci osjećali su odbojnost prema austrougarskom imperiju, koji je Bosnu okupirao 1878. a njen teritorij anektirao 1908. Monarhija je optužila Srbiju za organizaciju ubojstva i obznanila je rat toj balkanskoj državi mjesec dana kasnije, što je potaknulo Prvi svjetski rat. Princip i njegovi suučesnici u ubojstvu uhićeni su nakon što se nisu uspjeli otrovati. Princip je umro četiri godine kasnije u zatvoru na teritoriju današnje Češke Republike. Sedam uglavnom muslimanskih udruga ratnih veterana prosvjedovalo je protiv vraćanja Principovih otisaka stopa i zatražili su da se vrati spomenik Franji Ferdinandu i njegovoj supruzi, koji je uklonjen s obližnjeg mosta 1918. 'Gavrilo Princip za neke je bio heroj, no za nas Muslimane nije. Ne želimo da naša djeca i unuci uče iskrivljenu verziju povijesti koja glorificira osobu koja je počinila teroristički čin', kazao je Nedžad Numić, član Zelenih beretki. 'Ne želimo nove Gavrile Principe, nove ubojice. Želimo pravu istinu', kazao je Numić. Povijesni udžbenici u dvije autonomne regije Bosne, muslimansko- hrvatskoj federaciji i Republici Srpskoj, ne interpretiraju ovaj događaj i iznose samo to da je on doveo do globalnog sukoba. No Gec je obznanio kako percepcija tog događaja i njegovih sudionika uvelike ovisi o etničkom porijeklu pojedinaca. 'Postoji jasan sukob između ova dva stajališta - sarajevsko ubojstvo kao patriotski čin i sarajevsko ubojstvo kao teroristički čin; Gavrilo Princip terorist i Gavrilo Princip srbijanski nacionalni heroj.' Goran Kapor, član Demokratske Incijative sarajevskih Srba, nevladine organizacije, kazao je kako svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na mijenjanje povijesnih činjenica. 'Moje je mišljenje da je Gavrilo Princip bio rođeni Bosanac a Franjo Ferdinand stranac koji je došao dovršiti ilegalnu aneksiju Bosne i Hercegovine na dan najvećeg pravoslavnog praznika', kazao je Kapor. 'Prirodno je da je mladić kao što je bio Princip imao potrebu djelovati patriotski', dodao je. Kapor je kazao kako bi sve spomenike iz tog razdoblja trebalo izložiti tako da nove generacije znaju što se zaista dogodilo. Povukao je paralelu sa Slobodanom Miloševićem, bivšim jugoslavenskim predsjednikom kojeg su Muslimani prezreli kao jednog od glavnih krivaca za bosanski rat. Time je želio kazati kako je mnogim ljudima bilo teško objektivno sagledati postupke kao što je Principov. 'Da su Slobodan Milošević i njegova supruga Mira stigli u Sarajevo 1992. i da ih je ubio Musliman, bi li ga Zelene beretke smatrale teroristom? Ili bi ga smatrali herojem', pita se Kapor", prenosi Daria Dito - Sučić. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 13. I. 2003. Svjetsko gospodarstvo treba pomoć "Bushova vlada ne ostavlja mjesta sumnji da namjerava upotrijebiti enormnu vojnu silu SAD-a kako bi svijet učinila sigurnijim. No, da bi u tome uspjela, istovremeno mora razviti i snažniju gospodarsku politiku. Ako vojni sukobi ne rezultiraju nečim mnogo boljim za milijune ljudi koji će stradati, Amerika će dobiti ratove ali izgubiti mir. Istina je da vlada agresivno promiče liberalizaciju trgovine zalažući se za nove trgovačke sporazume s Južnom Amerikom, što je nedavno ostvarila s Čileom, a sada radi na realiziranju istog u Srednjoj Americi. Vlada SAD-a vrši pritisak i za smanjivanje carina i kvota u cijelom svijetu, u sklopu pregovora koje se nada zaključiti u roku od dvije godine, pod pokroviteljstvom Svjetske trgovačke organizacije. Ti su napori odličan početak. No postoje barem još četiri općenitija izazova s kojima se SAD sada mora suočiti, i to hitno. Prvi je oživljavanje svjetskog gospodarskog rasta. Svjetsko gospodarstvo je u krizi. Korporacijsko ulaganje i trgovina se usporavaju, tvornice proizvode više robe nego mogu prodati a deflacija prijeti mnogim regijama. Gospodarstva Njemačke i Japana stagniraju. Velika tržišta u nastajanju, od Indonezije do Brazila, imaju velikih poteškoća. Američko gospodarstvo uvjerljivo je najsnažnije u svijetu, i podmiruje barem trećinu globalne potražnje. No čak i ako ove godine nastavi rasti zdravim tempom, Sjedinjene Države ne mogu same stvoriti održivi međunarodni gospodarski oporavak. Američko oživljavanje svjetskog gospodarstva ovisi o zdravlju američkih tvrtki, a ono, pak, djelomice ovisi o širenju stranih tržišta. Prodaja američke robe i usluga u inozemstvu sačinjavala je barem 25 posto američkog gospodarskog rasta 1990-tih. A kako mnoge najuspješnije američke tvrtke- Intel, Coca-Cola, Johnson & Jonson, npr.- na europskim, japanskim i tržištima zemalja u razvoju zarađuju više od 30 posto svog profita, snažnija inozemna gospodarstva važna su za zdravlje američkih tržišta dionica, koje je glavni izvor financija za širenje američkih korporacija. Washington mora okupiti svoje gospodarske partnere- zemlje Skupine sedmorice koje čine Kanada, Japan i četiri zemlje EU-a- da bi zajedno ponovno pokrenule svjetsko gospodarstvo. Kako SAD već ima ogromne proračunske deficite a Amerika je već smanjila kamate na nezapamćeno niske stope, Sjedinjene Države nemaju mnogo prostora za manevre. No mogu potaknuti Europsku središnju banku da snizi svoje iznimno visoke kamate, jer inflacija u Europi ne predstavlja ni približno veliku prijetnju kao stagnacija. Europska Unija mora ublažiti i svoje zahtjeve koji ograničavaju rast- da Njemačka, Italija i Francuska ograniče svoju potrošnju i, u nekim slučajevima, povećaju poreze. Sjedinjene Države i Europa mogu potaknuti Japan da restrukturira svoje bankovne dugove koji koče rast. Drugo, uskoro će se pojaviti akutna potreba za ponovnom izgradnjom poraženih zemalja. Procjene za rekonstrukciju Iraka variraju između 120 milijardi dolara, u 10 godina, u slučaju veoma kratkog rata, do 1.2 trilijuna dolara, nakon duljeg sukoba, prema procjeni ekonomista s Yalea, Williama Nordhausa. Ova suma ne uključuje troškove realizacije vizije vlade - širenja demokratskih institucija slobodnog tržišta u područje Zaljeva. Zadatak gospodarske pomoći i rekonstrukcije najvjerojatnije će voditi Ujedinjeni narodi, no velika financijska pomoć Amerike bit će od ključne važnosti. S obzirom na proračunske deficite kod kuće, ovo neće biti lagan posao. Hoće li ovaj novac biti osiguran iz domaćih programa ili u sklopu strane pomoći koja je već obećana drugima? Bushova vlada morat će surađivati s Kongresom kako bi zajednički stvarali planove- što Mitchell E. Daniels Jr., direktor Ureda za management i proračun, do sada nije bio voljan učiniti. Jedan od problema je taj da u Washingtonu ne postoji jedinstvena agencija koja bi bila sposobna nadgledati opsežni zadatak Ujedinjenih Naroda koji će se morati početi realizirati. Takvu agenciju bi trebalo stvoriti, baš kao što je 1948. osnovana Uprava za gospodarsku suradnju, koja je nadgledala realizaciju Marshallovog plana. Sviđalo se to nama ili ne, ulazimo u desetljeće političkih i vojnih napetosti, a misije izgradnje nacija činit će važan dio američke vanjske politike. Treće, Washington se mora pripremiti za sasvim moguće međunarodne gospodarske krize. Veliki porast cijene nafte kao reakcija na previranja u Venezueli i Iraku već je počeo i mogao bi uzrokovati veliku recesiju globalnog gospodarstva. Amerika bi trebala surađivati s Europskom Unijom i Japanom kako bi deblokirali rezerve nafte u slučaju da porast cijene nafte izmakne kontroli. SAD bi trebao poticati Rusiju da poveća proizvodnju obećavajući kako će u budućnosti kupovati moskovske zalihe nafte tijekom duljeg razdoblja. Druga kriza mogla bi se ticati dolara, čija se vrijednost u odnosu na euro smanjila za 15 posto, tijekom čitave prošle godine. Ako trgovački deficit SAD nastavi rasti a stranci zbog toga postanu nervozni, mogli bi se odreći dolara. Washington bi mogao pomoći tako da uvjeri Europsku središnju banku da snizi svoje kamate- što bi ionako trebao učiniti kako bi potaknuo gospodarski rast- i tako euro učini manje atraktivnim kao alternativu dolaru. Osim toga, Washington, Bruxelles i Tokio morat će biti spremni usklađeno kupovati dolar ako njegova cijena počne nekontrolirano padati. Južna Amerika bi mogla pokrenuti globalni financijski debakl. Napokon, Argentina i Venezuela imaju velikih problema a gospodarstvo Brazila je u najboljem slučaju klimavo. 1997. godine, kolaps valute na Tajlandu je potaknuo globalnu financijsku krizu. Washington i njegovi gospodarski partneri trebali bi se usredotočiti na ono što se događa južno od Rio Grandea. Konačno, Sjedinjene Države još uvijek se trebaju mnogo više posvetiti pomaganju zemljama u razvoju, zemljama koje danas razdiru previranja, da više profitiraju od globalizacije, od koje su za sada bogate zemlje imale mnogo više koristi. Ovo znači da se, osim ugovaranja trgovačkih sporazuma, treba poboljšati i sposobnost Svjetske trgovačke organizacije da rješava trgovačke nesporazume i daje tehničku pomoć zemljama koje u posljednjih deset godina imaju problema s lavinom novih trgovačkih zakona. Znači i to da treba pomoći Svjetskoj banci, kao i regionalnim bankama, da se učinkovitije bore protiv siromaštva, umjesto da se samo kritizira njihova učinkovitost, što Washington često čini. Bushova vlada nikada nije pokazala veliku zainteresiranost za multilateralnu diplomaciju osim kada ju druge zemlje stjeraju u kut, kao u slučaju Iraka. No u gospodarskoj sferi, nema drugog izbora nego tražiti partnere. Nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su se zalagale za osnivanje MMF-a i Svjetske banke, i usklađivale Marshallov plan s europskim zemljama. Washington je shvatio kako su gospodarska stabilnost i napredak ključni za sigurnost. I danas vrijedi isto", piše Jeffrey E. Garten, dekan Škole za management pri Yaleu, i autor knjige 'Politika sreće: novi plan za poslovne čelnike' (The Politics of Fortune: A New Agenda for Business Leaders). Obnašao je gospodarske i vanjskopolitičke funkcije u vladama Nixona, Forda, Cartera i Clintona. NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 13. I. 2003. Pogrješke prošlosti "O sudbini Iraka suodlučivat će dvije države koje još za njegovu prošlost snose odgovornost: Turska i Velika Britanija. Osmansko carstvo je od 1514. do 1918. vladalo Irakom, Britanci su ga naprotiv zaposjeli u Prvom svjetskom ratu. Njihova je vojna vladavina 1920. pretvorena u mandat. I poslije neovisnosti 1932. britanski utjecaj na Irak nije prekinut, sve dok 1958. nacionalistički časnici nisu svrgnuli monarhiju krvavim pučem. Političko nasilje u zemlji na dvije rijeke ima tradiciju. Od 92 abazidskih kalifa koji su od 750. do 1258. vladali u Bagdadu, ubijeno je više od 80. A kad je 1258. Mongol Hulagu cvjetajuću civilizaciju Abazida pretvorio u prah i pepeo, otvorio je brane na Tigrisu da bi potopio stanovnike. Politika i nasilje se u povijesti Iraka ne mogu razdvojiti. Tek su Osmanlije i Britanci stvorili političke strukture i način ponašanja koji još danas obilježavaju Irak. U Iraku gdje su šiiti većina, sunitski su Osmanlije proveli reforme kasnije nego u drugim dijelovima svojega carstva. Razlog zanemarivanja bili su stalni ratovi Visoke Porte sa šiitskim Perzijancima. Kad su Osmanlije početkom XIX. stoljeća konačno pokrenuli reforme, od njih je imala koristi isključivo sunitska manjina. Šiitima je bio zabranjen pristup u javne službe i vojsku. Nisu mogli biti ni učitelji. Stoga ni svoju djecu nisu slali u škole. Šiiti su, isključeni iz napretka zemlje, ostajali u selima. No reforme su iznjedrile novu iračku elitu, gradsku, arapsku i gotovo isključivo sunitsku. Vojne su škole još više poboljšale izglede za uspjeh mlade arapsko-sunitske elite. No ona se ponašala autoritarno poput svojih osmanskih učitelja. Irački časnici koji su do 1918. služili u osmanskoj vojsci, poslije Prvog su svjetskog rata preuzeli ključne položaje. Neki su, kao Nuri Said, čije su nago tijelo 1958. vukli ulicama Bagdada, bili na strani Britanaca, drugi, kao Bakr Sidqi koji je 1936. predvodio prvi puč u Iraku, postali su junaci iračke borbe za oslobođenje. Bakr je surađivao sa socijalističkim političarom Hikmatom Sulaimanom koji se poput mnogih drugih divio Ataturku. Bakra su 1937. ustrijelili arapsko- nacionalistički časnici i time je nestao utjecaj Turaka na Irak. A vojska se etablirala kao politički akter. Britanci su nastavili pogrješke Osmanlija. I oni su surađivali samo s dijelom sunitsko-arapske elite. Osim toga su uveli novu dimenziju nasilja. Već su 1920., kako bi ugušili pobune, primjenjivali zračne napade na civile, a nisu prezali ni od uporabe plina. Britansko je zrakoplovstvo 1941. slomilo puč protiv probritanskog kralja Abd al Ilaha. Nakon vala smaknuća koji je uslijedio, Iračani se nikada nisu pomirili s Britancima niti s kraljem kojega su oni podupirali. Mržnja prema Britancima dopunjena je nepovjerenjem prema Ujedinjenim narodima. Jer u prvom su palestinskom ratu iračke postrojbe bile 15 kilometara od Tel Aviva kad je UN isposlovao primirje koje su iskoristili židovski vojnici. Do danas se u Iraku održalo mišljenje da su ih Britanci i Ujedinjeni narodi prevarili za pobjedu. Jedan od časnika koji 1941. ipak nisu bili smaknuti nego su zbog svoje nacionalističke nastrojenosti izbačeni iz iračke vojske, bio je Khairallah Tulfah, stric Sadama Huseina. Odrastao je u njegovom politiziranom kućanstvu. Dok su još odlučivali Britanci, Sadam Husein je dva put pao na prijamnom ispitu za vojsku. To je povezivao sa svojim srodstvom s Khairallahom. No jedan od njegovih rođaka iz maloga grada Tikrita, Ahmad Hassan al Bakr sudjelovao je 1958. u puču koji je uklonio monarhiju. Deset godina kasnije preuzeo je vlast a 1978. prepustio ju je Sadamu Huseinu. Protubritanski časnici propali su 1920. i 1941., ali su 1958. postigli svoj cilj. Tada je došao trenutak za Sadama Huseina. Britancima se osvetilo što su geostrategijski interesi poput nafte iz sjevernog Iraka i osiguravanje Indije stalno diktirali njihovu politiku. To je ipak stvorilo kratkotrajnu stabilnost. Ali zbog zanemarivanja reforma nagomilali su se socijalni i gospodarski problemi koji su onemogućili demokratski razvitak", piše Rainer Hermann. DIE WELT 11. I. 2003. Prodi želi uvesti balkanske zemlje u Europsku uniju "EU želi ubrzati prijem balkanskih zemalja. Predsjednik Povjerenstva EU Romano Prodi najavio je u Ateni da EU mora pokrenuti proces pristupa Balkana. 'Proširenje neće biti dokončano u Ateni', izjavio je Prodi prilikom prvog službenog nastupa Povjerenstva EU pri grčkoj vladi, koja će do kraja lipnja voditi poslove EU. U glavnom gradu Grčke trebali bi 16. travnja biti potpisani sporazumi o pristupu s 10 zemalja, koje će potom 1. svibnja 2004. postati članicama EU. Još i prije dovršetka te procedure Prodi se počeo zalagati za sljedeći krug proširenja. 'Sve balkanske zemlje mogu postati članicama EU', izjavio je on u Ateni. 'Vrata EU otvorena su', napomenuo je. Time se zemljama poput Albanije, Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i ostalih otvara konkretna perspektiva pristupa EU, koja je dosada spominjana tek u neobvezujućim tonovima. Povjerenstvo računa da će Hrvatska podnijeti zahtjev za pristup EU već za nekoliko tjedana, možda već u veljači. Sa strane Europske unije ne javlja se pak veliki otpor takvoj težnji. Naprotiv: 'Hrvatska je sastavni dio Europe', izjavio je grčki premijer Kostas Simitis. Zasada je Slovenija jedina bivša jugoslavenska republika kojoj je zajamčen prijem u EU 2004. g. Nakon aktualnog kruga proširenja, kojim će EU 2004. primiti osam država iz srednje i istočne Europe te Cipar i Maltu, dva otoka na Sredozemlju, EU se priprema za sljedeći izazov. S Bugarskom i Rumunjskom trenutno se vode pregovori i te će zemlje vjerojatno biti spremne za pristup EU najranije 2007. g. I Turska očekuje početak pregovora o pristupu ali je EU zasada tek obećala da će u drugoj polovni 2004. g. ispitati ispunjava li Ankara kriterije za početak pregovora. No, paralelno obećanju, upućenom balkanskim zemljama, Prodi želi voditi i raspravu o granicama EU. 'Postoje zemljopisne, političke i kulturne granice o kojima valja voditi računa', kazao je Prodi. Takav njegov stav podupro je Simitis koji se također založio za to da se vodi računa o zemljopisnim granicama Europe. Valja jasno dati do znanja da je 'EU europski savez', izjavio je Simitis u Ateni. Dok vlade većine članica EU upozoravaju da valja izbjeći pretjerano širenje EU neprekidnim povećanjem broja članica, talijanski premijer Silvio Berlusconi posebno snažno podupire gotovo neograničen prijem novih zemalja. Rim želi da u Europsku uniju budu primljene i Rusija a po mogućnosti i Izrael. Predsjednik ustavnog Konventa EU Valery Giscard d'Estaing želi pak najvažnije susjedne zemlje vezati za EU posebnim oblicima povezivanja ispod razine članstva. Takva predodžba nailazi na pozitivan odjek i kod predsjednika Povjerenstva EU Prodija", prenosi na kraju izvješća Andreas Middel. 13. I. 2003. Nada iz Illinoisa "'Noćas ću dobro spavati jer znam da sam ispravno postupio', rekao je George Ryan nakon što je iskoristio svoje ovlasti guvernera Illinoisa i posljednjim službenim potezom od smrti otrovnom injekcijom spasio 167 ubojica. Ono što izgleda poput donkihoterije, bilo je dosljedna akcija čovjeka koji je na najteži zamislivi način od zagovaratelja smrtne kazne postao njezin protivnik: kao političar pokušao je mašineriju smrti reformirati iznutra. Smrtna kazna je neamerička jer postulira nepogrešivost državne institucije. Ona je neamerička jer u praksi protuustavno diskriminira Crnce, Latinoamerikance i siromahe svih rasa. Američka se demokracija temelji na nepovjerenju prema državi, na mogućnosti promjena svih odluka. Smrtna je kazna nedjelotvorna kao zastrašivanje a rođacima žrtava unatoč svim tvrdnjama, rijetko donosi željeni mir. Amerika s nasiljem postupa drukčije nego Europa: kulturalna razlika koja često izaziva nezadovoljstvo. Tamo gdje je vjera u odgovornost individue za vlastitu sudbinu u dobru i zlu od dana protestantsko-fundamentalističkog početka očuvala svoju moć, malo je mjesta za suosjećajnu perspektivu počinitelja. To vrijedi i u duši i prema drugima. Stoga protivnici smrtne kazne u SAD-u više ne argumentiraju, poput Vrhovnoga suda 1972. da je ona u duhu ustava 'strašna i neobična smrt' i da ju stoga treba zabraniti. Štoviše, ukazuju na više od sto slučajeva od 1977. u kojima su kasnije otkriveni dokazi već osuđene spasili od smrti. Tako govori i guverner Ryan: 'Demon pogrješke kao sablast obilazi naš sustav'. Nadati se da će ponos i smisao za pravdu američkih građana uspjeti ono što suosjećanje nije postiglo: ukidanje smrtne kazne. Odahnuli bi i prijatelji Amerike u Europi. Guverner Ryan u svakom je slučaju poslije povijesnog koraka zaslužio san pravednika", zaključuje Alan Posener. FRANKFURTER RUNDSCHAU 13. I. 2003. Kada je u pitanju nafta, SAD ne znaju za šalu "Na kraju su za sve bile krive novine. Članak Washington Posta utemeljen je na 'nesporazumu', tvrdili su brazilski i američki diplomati nakon što je spomenuti list izvijestio da je Washington torpedirao brazilsku inicijativu, usmjerenu na posredovanje u Venezueli. SAD i Brazil postojano zastupaju jedinstvenu politiku, naglasile su složno dvije strane. Pritom valja napomenuti kako je već tjednima očigledno da se Sjedinjenim Državama ne sviđaju nastojanja Brazila da u sukobu u Venezueli razvije profil regionalne sile. Još prije no što je preuzeo dužnost brazilskog predsjednika, Luiz Inacio Lula da Silva poslao je u prosincu prošle godine u Caracas izaslanika. Njemu je pak venezuelanski predsjednik u nevolji Hugo Chavez predložio da Brazil osnuje skupinu 'prijatelja Venezuele', krug zemalja koje će sudjelovati u potrazi za izlaskom iz krize. Bilo je očigledno da će to tijelo oslabiti pregovarački utjecaj. Tu ionako ne pretjerano uspješnog posrednika Organizacije američkih država Cesara Gavirie. Osim toga, tu je inicijativu diskreditirala već sama okolnost što je njezin pokretač bio Chavez, dakle, jedna od strana u sukobu. Usprkos tome, Lulin netom imenovani ministar vanjskih poslova Celso Amorim prigrlio je spomenuti prijedlog. Razmatranja mogućnosti da u prijateljski krug budu uključene i zemlje poput Francuske i Rusije dodatno su potkrijepila negativan stav SAD koje tradicionalno i u vlastitom interesu u strahu na stavu da američke sukobe treba rješavati unutar zajedničke hemisfere. Napokon, ljevičarski predsjednik Lula suočava se s nepovjerljivim stavom da je na kraju krajeva ipak sačinjen od istog materijala kao i ljevičarski populist Chavez. Tu je sumnju vjerojatno dodatno potkrijepila okolnost da je Lula prvog radnog dana doručkovao s Chavezom. No, vjerojatnije je da je demonstrativan povlašteni tretman Chaveza motiviran unutarbrazilskim razlozima. Nakon što je Lula središnje položaje u svom kabinetu ustupio ortodoksnim zagovornicima tržišne privrede, mora namiriti i ljevičare u svojoj stranci a prijazan odnos prema Chavezu ne stoji mnogo. Washington se u početku blago odnosio prema Chavezu kako ga ne bi radikalizirao; kada je pak Chavez nakon 11. rujna žigosao napade na Afganistan kao 'teror', jenjala je spremnost Washingtona da i dalje štedi ljevičarskog populista. Budući da se usprkos tome pokazao odanim isporučiteljem nafte, SAD su bile suzdržane. No, u travnju prošle godine, kada je Chavez privremeno smijenjen državnim udarom, Washington je stao na stranu pučista. No, u aktualnoj krizi - štrajk ulazi u sedmi tjedan - pokazuje se da Chavez više ne može jamčiti stabilnost i isporuku nafte. Uz bojazni da će se sukob dalje radikalizirati, strah za naftu također motivira SAD da se uoči rata protiv Iraka jače pozabavi rješenjem krize u Venezueli. 'Dnevno smo dobivali 1,5 miljuna barela nafte a sada ih više ne dobivamo', tumači po Washington Postu splet interesa jedan američki diplomat. U normalnim uvjetima posao sa Sjedinjenim Državama čini točno polovinu izvoza venezuelanske nafte i desetinu američkog uvoza", napominje na kraju priloga Wolfgang Kunath. Kako vlade otežavaju ukidanje kemijskog oružja "Ugledni znanstvenici, političari i diplomati iz 13 država svojim apelom ukazuju da se prije deset godina zaključeno ukidanje kemijskog oružja sporo provodi. 27 autora apela zabrinuti su zbog pokušaja da se sporazum obezvrijedi i da se onemogući njegov nadzor. Međunarodna konvencija o zabrani razvitka, proizvodnje, skladištenja i uporabe kemijskog oružja kao i o uništavanju zaliha, potpisana je 13. siječnja 1993. Sporazum je potpisalo 147 članova. Neke države u kriznim područjima ipak drže otvorenom opciju uporabe kemijskog oružja, među njima Izrael, Sjeverna Koreja, Irak, Egipat i Sirija. Potpisnicima apela pripadaju bivši glavni izaslanici SAD-a, Sovjetskog saveza, Velike Britanije, Indije i Njemačke na ženevskoj konferenciji o razoružanju kao i australski bivši ministar vanjskih poslova Gareth Evans. Apel su poduprli i znanstvenici i stručnjaci za razoružanje Johan Lundin iz Švedske i Maurizio Barbeschi iz Italije. Dokument daje diferenciranu sliku i ukazuje i na uspjehe zabrane kemijskog oružja: države članice konvencije prijavile su ugovornoj organizaciji u Haagu (OPCW) posjedovanje 8,6 milijuna komada streljiva sa 70 tisuća tona kemijskih borbenih tvari. Stručnjaci OPCW-a pregledali su to oružje. Jedna desetina od toga do sada je uništena pod međunarodnim nadzorom. Osim toga su potpisnici ugovora obznanili 61 proizvodni pogon kemijskog oružja. Više od polovice u međuvremenu su zatvoreni ili prenamijenjeni u mirovne svrhe. Tehničko tajništvo OPCW-a obavilo je više od tisuću inspekcija u 49 država. Unatoč tomu još puno toga treba učiniti. Tako je u Rusiji kemijsko razoružanje tek počelo i znatno zaostaje za utvrđenim vremenskim planom. Po mišljenju autora apela, potrebna je znatna međunarodna novčana pomoć kako bi se zbog teškog gospodarskog stanja Rusije njezin golemi arsenal kemijskog oružja uništio u dogledno vrijeme. Potpisnici se ipak boje još gorega. Neke odluke izvršnog tijela OPCW-a u kojemu sjede predstavnici vlada, 'nisu u skladu s konvencijom', zaključili su. Da ograničeno tumačenje nadzornih propisa ugrožava prava i neovisnost inspektora. Ograničavanjem proračuna namjerno se sprječava ispunjenje inspektorskih zadaća, ponajprije u pogledu nadzora kemijske industrije. 'Stalno zakazuju političke instancije organizacije kad treba donositi odluke u konkretnim pitanjima', kaže se u dokumentu. Autori zahtijevaju 'da neke države članice odustanu od svojeg sadašnjeg restriktivnog ponašanja prema konvenciji i njezinoj organizaciji i da se sve vlade potrude popraviti štetu koju su time napravile'. U tekstu države nisu imenovane. No poznavatelji ne dvoje da ponajprije SAD postavlja prepreke na put provedbi zabrane kemijskog oružja. Druge države na internim vijećanjima kritiziraju takvo ponašanje, ali ga u praksi ipak oponašaju. Zabrinutost izaziva i nastojanje vojnih sila kao što su SAD i Rusija, da se legaliziraju navodno 'nesmrtonosne' kemijske borbene tvari", piše Pierre Simonitsch. DPA * 13. I. 2003. Nova registracijska obveza u SAD zabrinula muslimane i skandalizirala aktiviste za građanska prava "Što je sljedeće na redu - koncentracijski logori?', pisalo je na prosvjednom plakatu koji su demonstranti prošlog tjedna istaknuli u Detroitu pred uredom američkog ureda za doseljavanje (INS). U cijeloj su zemlji tisuće muškaraca pretežno iz muslimanskih zemalja stajale u redovima pred uredima INS-a kako bi ispunili novu obvezu registracije koja obuhvaća i dostavu fotografije i otiska prsta. Većina njih bila je nervozna. 'Podišli su me žmarci', pripovijedao je za list Philadelphia Inquirer sirijski liječnik Khattar Aizooky, koji živi i radi u SAD 11 godina. 'Kao u Siriji', dodao je. Od terorističkih napada na World Trade Center muslimani u SAD žale se na diskriminaciju. Neposredno nakon napada brojni muškarci čiji izgled sugerira arapsko podrijetlo udaljeni su iz zrakoplova. Njih 1200 uhićeno je a dio je mjesecima saslušavan i zadržan u pritvorima. Dosada nitko nije optužen za kontakte s teroristima. Zabilježeni su napadi na trgovine a mnogi muslimani žale se da su na ulici izloženi verbalnim napadima. Registracijsku obvezu skupine aktivista za građanska prava i arapska udruženja smatraju državnom diskriminacijskom kampanjom. 'Širi se strah i užas', izjavio je za Los Angeles Times ravnatelj muslimanske skupine iz L.A. 'Muslim Public Affairs Council' Salam al-Marayati. 'Ljudi strahuju da je ovo tek početak te da će jednog dana svi završiti u internacijskom logoru', domeće on. Do prošlog petka svi muškarci u dobi iznad 16 godina, podrijetlom iz 12 pretežno muslimanskih zemalja i Sjeverne Koreje, morali su se prijaviti spomenutom uredu - riječ je o oko 15 tisuća ljudi, napominju vlasti. Prvi rok prijave za građane drugih muslimanskih zemalja istekao je u prosincu prošle godine. Do kraja veljače moraju se registrirati svi muškarci iz Saudijske Arabije i Pakistana. Tko se ne prijavi, može biti uhićen i deportiran, upozoravaju vlasti. 'Selektirati ljude na temelju njihova podrijetla ili vjeroispovijesti predstavlja napad na građanska prava i fašizam', uzrujavala se nastavnica matematike Bonnie Bluestein u Pasadeni, gradu u Kaliforniji. Zajedno s desecima drugih građana gospođa Bluestein smjestila se u funkciji 'promatrača ljudskih prava' pred uredom INS-a kako bi nadzirala proces registracije. Među dragovoljcima bili su i brojni pripadnici židovskih i tamnoputih skupina aktivista za građanska prava. Ured za doseljavanje odbacuje navedene optužbe. Po 'domoljubnom zakonu', usvojenom kratko nakon terorističkih napada, u roku od tri godine svih 35 milijuna inozemnih posjetitelja u SAD mora biti službeno registrirano za potrebe službenog prepoznavanja. Riječ je o prvoj fazi programa koji bi na kraju trebao obuhvatiti strance svih nacionalnosti, napominju u INS-u. Amnesty International predbacuje američkoj vladi da možda krši međunarodne konvencije UN-a, koje zabranjuju diskriminaciju. U prosincu prošle godine uhićeno je oko 500 muškaraca koji su se registrirali na temelju dijelom dvojbenih dokumenata. Nekoliko njih završilo je u višednevnom pritvoru. Neki su dobili sudske pozive čiji je cilj bilo ispitivanje njihovih dozvola boravka. Kritičari ionako ne smatraju vjerojatnim da će obveza registracije razotkriti moguće teroriste ili donijeti na svjetlo dana informacije o terorističkim zavjerama. 'Koji će se čovjek sada još prijaviti ako zna da će biti uhićen ili deportiran ako mu je istekla viza?', pita docent na newyorškom pravnom fakultetu Sadiq Reza. 'Apsurdna je predodžba da vlada time može zaustaviti terorizam', istaknula je stručnjakinja za terorizam na sveučilištu Harvard Juliette Kayyem. 'Pretvaramo u neprijatelje one koji bi trebali biti naši prijatelji', smatra Kareem Shora, pravni savjetnik Arapsko-američkog antidiskriminacijskog odbora" a prenosi dopisnica Christiane Oelrich. BiH MONITOR 13. I. 2003. "Leksikon Hrvata BiH" iz tiska bi trebao izaći u ožujku Prvi svezak "Leksikona Hrvata BiH" najvjerojatnije će biti tiskan krajem ožujka, umjesto početkom 2003. kako je ranije bilo najavljeno, izjavio je glavni urednik tog važnog leksikografskog pothvata Jakov Pehar. Kada u potpunosti bude završen, Leksikon bi u tri sveska na preko 2500 stranica trebao faktografski prikazati osobe, događaje, institucije i prostore koji su dali znatan doprinos za Hrvate u BiH. "Izrada potpunog abecedarija je pri kraju, a posao oko prvog sveska Leksikona, zaključno sa slovom "I", polako privodimo kraju. Trenutno smo u potrazi za nakladnikom što podrazumijeva osiguravanje potrebnih novčanih sredstava, a čak razmišljamo o vlastitoj nakladi", kazao je Pehar. On je dodao da su u tijeku pregovori s tiskarama, a tvrtka "Grafotisak" Grude jedan je od najozbiljnijih kandidata za dobivanje tog posla. Prva naklada trebala bi iznositi 8000 primjeraka. Što se tiče cijene Leksikona, Pehar je kazao kako ona ne će biti visoka, pogotovo što se radi o iznimno vrijednom nakladničkom djelu. (...) "Već su me pitali zbog čega samo leksikon Hrvata. Meni bi bilo drago kad bi i ostala dva naroda u Bosni i Hercegovini izdala svoje leksikone. Ovo nije leksikon koji treba da veliča jedan narod. Ovo je leksikon koji treba predstaviti jedan narod u najboljem svjetlu", istaknuo je na prošlogodišnjoj predpromociji Leksikona Jakov Pehar. Sam rad na projektu "Leksikon Hrvata BiH" započeo je 1998. godine, a na njemu radi više od 150 intelektualaca iz javnoga, kulturnog, vjerskog i političkog života Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske te iseljeništva. Pokretači projekta su Hrvatska zajednica Herceg-Bosne, zatim Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, Sveučilište u Mostaru, Vrhbosanska metropolija, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", Hrvatska zajednica iseljenika BiH te Matica Hrvatska (podružnice u Mostaru i Sarajevu). AUSTRIJA DIE PRESSE 13. I. 2003. Riskantni atomski poker "Sadam Husein, bagdadski diktator, može zadovoljno trljati ruke. Iznenada mu je stigla pomoć koja bi mu mogla osigurati (doduše tek kratki) predah u sukobu sa Sjedinjenim Državama. Najave Sjeverne Koreje o dokončanju suradnje s inspektorima za atomsko oružje te o istupanju iz sporazuma o zabrani proizvodnje atomskog oružja a sada i o nastavku ispitivanja raketa rezultirale su opasnom eskalacijom napetosti u istočnoj Aziji ali i suočile inače samouvjerenu američku vladu s dilemom. Čini se da dvostruka iračko-sjevernokorejska kriza premašuje kapacitete Busha i njegovih ljudi. U javnost su već počele curiti prve vijesti o internim žestokim nesuglasicama u Bijeloj kući. Činjenica je da Bushov team dosada nije uspio usuglasiti stajališta o strategiji prema Sjevernoj Koreji. Naime, čak ni najtvrđi vojni dužnosnici ne vjeruju da je bez većih problema moguće izvesti vojne udare na dvije strane - u istočnoj Aziji i u zemlji koju obilježavaju dvije velike rijeke. Osim toga, SAD će na međunarodnoj pozornici teško obrazložiti svoju politiku dijaloga sa Sjevernom Korejom, koja (po CIA-i) već raspolaže atomskim oružjem, i istodobnog ciljanog razaranja zemlje poput Iraka, čija je vojna tehnika slomljena. No, američku vladu trenutno najviše muči činjenica da sama ne diktira zbivanja. Naime, Pjongjang je svojim postupnim najavama prisilio Busha da reagira na određeni način. Kim Jong-il, diktator u Pjongjangu, očigledno je igrač koji ne zazire od rizika. Svjesno je upravo sada upriličio svoje atomske eskapade, znajući da su Sjedinjenim Državama vezane ruke zbog njihove fiksacije na Sadama Huseina. Dosada se ta računica pokazivala ispravnom, kao što pokazuju blage reakcije Washingtona na sjevernokorejske huškače. No, što zapravo želi postići Kim Jong-il? Je li riječ o pukom taktičaru ili o opasnom komunističkom vlastodršcu, koji neće zazirati ni od stvarne upotrebe atomskog oružja? Još se uvijek čini da Sjeverna Koreja ne planira agresiju već da samo želi izazivati Zapad. Naime, privreda posljednje pravoslavno-komunističke zemlje u potpunosti je uništena te Kim Jong-il treba pomoć Zapada kako njegovi sunarodnjaci ipak ne bi previše gladovali. Zato je sada odlučio tu pomoć izmamiti ucjenom. U Sjevernoj Koreji ali i u mnogim drugim azijskim zemljama raširen je stav da su između ostalog i SAD svojom agresivnom vanjskom politikom prisilile Sjevernu Koreju na konkretne poteze. Naime, kada je prije godinu dana Bush najavio rat 'osovini zla' (Sjevernoj Koreji, Iraku i Iranu), i u Pjongjangu su se oglasila zvona na uzbunu. Ne budemo li do zuba naoružani, stići će nas ista sudbina kakva je zadesila Irak, glasila je računica. Zato Sjevernokoreanci sada zahtijevaju - uz zapadnu pomoć - i američka jamstva o nenapadanju. No, prijeti opasnost da Kim Jong-il u tom pokeru pretjerano zategne luk. Što će se dogoditi ako u do zuba naoružanoj Sjevernoj Koreji prevladaju jastrebovi te ako sukob izmakne kontroli? Što će se dogoditi ako u Washingtonu prevladaju jastrebovi i prijeđu na totalni sukob? Sukladno geslu 'treba što brže srediti Irak kako bismo se potom punom snagom mogli posvetiti Sjevernoj Koreji'? U svakom slučaju, sljedeći postupci moraju biti pažljivo promišljeni. Sada su pozvani ponajprije napetošću posebno pogođeni susjedi u istočnoj Aziji da iskoriste svoj utjecaj - Južna Koreja i Japan na SAD a Kina na Sjevernu Koreju. Ne treba zaboraviti da te dvije zemlje veže 'krvlju zapečaćeno prijateljstvo'. Peking sada ima priliku za iskazivanje i na diplomatskoj pozornici", sugerira Gerhard Bitzan. APA * 13. I. 2003. Milutinović bi po Beogradu trebao ostati na slobodi do početka suđenja "Beograd ulaže napore kako bi s haaškim sudom UN za ratne zločince s područja bivše Jugoslavije postigao dogovor da optuženi nekadašnji srpski predsjednik Milan Milutinović ostane na slobodi do početka suđenja. U svibnju 1999. g. Milutinović je zajedno sa Slobodanom Miloševićem i još tri jugoslavenska i srpska dužnosnika optužen za ratne zločine na Kosovu. Nakon isteka predsjedničkog mandata 29. prosinca prošle godine Milutinović se mora predati sudu UN. Svi suoptuženici osim nekadašnjeg srpskog ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića, koji je u travnju prošle godine počinio samoubojstvo, već se nalaze u pritvoru haaškog suda. Srpski premijer Zoran Đinđić izjavio je u ponedjeljak za Večernje novosti da je vlada već dala sudu UN jamstva za Milutinovića, koja bi mu - nada se Beograd - trebala omogućiti da se nakon predaje sudu UN i nekoliko tjedana provedenih u pritvoru ponovno nađe na slobodi do početka suđenja. Đinđić je najavio i mogućnost da srpska vlada podnese odgovarajući službeni zahtjev. Puštanje Milutinovića na slobodu do početka suđenja bilo bi po Đinđićevu mišljenju 'dobar i korektan potez, u duhu dobrih odnosa između Beograda i Den Haaga'. 'Konstruktivnim ponašanjem Milutinović nam je nakon više od pola stoljeća omogućio civiliziranu smjenu na čelu države', precizirao je Đinđić, osvrnuvši se na veliki zaokret iz listopada 2000. g. Zamjenik jugoslavenskog ministra pravosuđa Nebojša Šarkić izjavio je u nedjelju da su pregovori o Milutinovićevu izručenju još u tijeku i da rezultate valja očekivati najranije ovog ponedjeljka ili utorka. Po ranijim najavama suda UN suđenje Milutinović i suoptuženom bivšem načelniku glavnog stožera Dragoljubu Ojdaniću i nekadašnjem potpredsjedniku jugoslavenske vlade Nikoli Šajnoviću trebalo bi započeti ove jeseni. Ojdanić i Šajnović predali su se sudu UN u proljeće prošle godine. Iako su od vlasti u Beogradu dobili sigurnosna jamstva, koja su im također trebala omogućiti puštanje na slobodu do početka suđenja, sudsko vijeće odlučilo je da neće biti pušteni na slobodu. Istodobno se čini da srpski premijer u potpunosti isključuje mogućnost uhićenja nekadašnjeg vojnog vođe bosanskih Srba Ratka Mladića, koji se vjerojatno skriva u regiji oko grada Valjeva, u srednjoj Srbiji. 'Bilo bi najbolje kada bi ljudi koji su mu bliski savjetovali Ratku Mladiću da se preda kako bi branio sebe i svoju borbu u Den Haagu', smatra Đinđić. U beogradskim krugovima očigledno vlada uvjerenje da uhićenje Ratka Mladića, koji navodno i dalje uživa zaštitu ili simpatije pojedinih vojnih krugova, ne bi prošlo bez prolijevanja krvi. Đinđić je opetovano poručivao da iz tog razloga nije spreman angažirati srpsku policiju u akciji Mladićeva uhićenja. Jugoslavenska pak vojska tvrdi da njezini pripadnici nisu nadležni za Mladićevo uhićenje budući da nije riječ o aktivnom časniku", prenosi novinar na kraju izvješća. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 13. I. 2003. Papin izaslanik u Moskvi "Ruski katolici su očekivali dolazak Papina izaslanika ravno dva mjeseca. Naslovni arhiepiskop Antonio Mennini imenovan je na tu dužnost 6. studenog prošle godine, piše Daniil Ščipkov. Po završetku božićnih blagdana arhiepiskop Mennini je 11. siječnja stigao u Moskvu, gdje ga je u zračnoj luci dočekao poglavar ruskih katolika metropolit Tadeusz Kondruszevič, privremeni povjerenik u stvarima Svete Stolice Tomas Grisza, kao i zbor ruskih i inozemnih novinara. Međutim, katolički je diplomat kategorički odbio odgovoriti i na jedno pitanje. Sve se svelo na to da je pred kamerama vodećih tv-postaja predstavnik Svete Stolice pročitao na ruskom pozdravni govor. Tako je nuncij ostavio novinare u nedoumici, jer nisu doznali kako se novi diplomat misli sučeliti sa starim problemima između Vatikana i Moskve. Tim više što se, po općem mišljenju, od Menninovog imenovanja očekuje više nego od običnog ispunjenja predstavničke funkcije. Nije tajna da Rimokatolička crkva u Rusiji preživljava teške trenutke. Stari sukob s Ruskom pravoslavnom crkvom, odbijanje Ministarstva vanjskih poslova da izdaje ulazne vize katoličkim svećenicima-strancima, neostvareni posjet Rimskoga Pape našoj zemlji te drugi problemi Katoličke crkve u Rusiji doveli su je pred odluku kako da učini svoju politiku elastičnijom i uspješnijom. Hoće li se promijeniti odnosi Vatikana s Moskovskim Patrijarhom po stupanju na dužnost Antonia Mennine, pokazat će vrijeme. I sam metropolit Kodruszevič se tome nada, a nama je metaforički dometnuo kako meteorolozi najavljuju zatopljenje u Moskvi. Po njegovu mišljenju, dolazak novoga papinskog izaslanika također obećava zatopljenje između Moskve i Vatikana. Osim toga, metropolit ističe kako je arhiepiskop Mennini dotad bio veleposlanikom u Bugarskoj i da je ondje uspješno pripremio Papin posjet toj zemlji. Nada da će Papa doći u Rusiju tako se može opravdati samo u tom slučaju ako Mennini nađe neki neobičan put prevladavanja višegodišnjeg uzajamnog nerazumijevanja između katolika i pravoslavnih u Rusiji. Međutim, Moskovska Patrijaršija zasad nije spremna na nastavak dijaloga tako zasad ne treba očekivati uzvratnih prijateljskih poteza". IZVESTIJA 13. I. 2003. Rezervni dijelovi iz Rusije za NATO "Već od sljedeće godine Rusija može ravnopravno sa zapadnim državama izvoziti tehniku i oružje, kao i rezervne dijelove za oružje u svaku državu - članicu Sjevernoatlantskoga pakta. Važan korak k tome je uključivanje produkcije ruskog Vojnoindustrijskoga kompleksa u međunarodni sustav katalogizacije zemalja NATO-a - prema danas potpisanom sporazumu u Moskvi. - Taj događaj otvara pred ruskim poduzećima ogromne mogućnosti za osvajanje ranije nedostupnih tržišta - izjavio je predsjednik Državnog standarda Rusije Boris Alešin. - Odredili smo na kojem ćemo zajedničkom jeziku govoriti, sada ga trebamo uvježbati, pa će Rusija preći tako put koji su prešle mnoge zemlje, izjavio je predsjednik Vijeća nacionalnih direktora za katalogizaciju NATO-a John Clark. Ta se suradnje sastoji od usvajanja općeprihvaćenih kodova i procedura (tzv. katalogizacija proizvodnje), poslije čega korisnik u svakom kutku zemlje može točni identificirati i naručiti proizvod. Bez odgovarajuće katalogizacije ni jedan se dio ne smije prodati nigdje u svijetu, čak ni zemljama poput Indije, Kine, Južne Koreje ili Brazila. Svi će oni morati provoditi katalogizaciju tehnike i sustav naoružanja u skladu s NATO-ovim standardima. - To ne znači da naša Vojnoindustrijski kompleks prelazi na NATO- ove standarde, objasnio je generalni direktor 'Rosoboronoeksporta' Andrej Benjaminov. Znači, prodajemo Kalašnjikov s ruskim patronama 5,45, a ako naručitelj zatraži automat po NATO-ovim standardom 5,56, i njemu ćemo udovoljiti. Sudjelovanje a nekoj međunarodnoj izložbi već pretpostavlja katalogizaciju ruske produkcije, pa zato nemamo nikakvih rokova ni etapa provedbe za taj proces, koji ide sam po sebi i samo je danas dobio pravnu oplatu'. Glavni izvršitelji procesa katalogizacije ruskog Vojnoindustrijskog procesa su, osim Ministarstvo obrane i Državnoga standarda, i ruski izvoznici oružja i tehnike, koji raspolažu s katalogiziranim popisom ruske produkcije od 200 tisuća pozicija. NATO-ov popis sadrži 16 milijuna jedinica i još 35 milijuna zamjenskih i rezervnih dijelova. (...) Po ocjenama stručnjaka ruska produkcija iznosi oko 40 posto arsenala zemalja NATO-a. Neprekidna opskrba rezervnim dijelovima - jedan je od ključnih uvjeta za Rusiju očuvanja njezina položaja na tržištu zemalja Istočne Europe, Grčke i Finske. Direktor za pitanja planiranja naoružanja i strateških programa NATO Gullermo Leira kaže da se može govoriti i o zajedničkim radovima na polju balističkih raketa te sustava spašavanja na moru", piše Dmitrij Litovkin. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk