DNEVNI PREGLED BR.6 10. SIJEČNJA 2003.

BRITANSKI RADIO - BBC 9. I. 2003. "Je li moguća balkanska federacija?" Nekoliko hrvatskih političkih stranaka za sljedeće dane zakazalo je tiskovne konferencije na kojima će njihovi predstavnici govoriti o navodnim novim inicijativama da se stvori neka balkanska unija, što je tema koja svaki puta iznova uzbuđuje hrvatsku političku pozornicu. Prvu je takvu konferenciju za tisa na temu "Je li moguća balkanska federacija?" sazvao predsjednik Demokratskog centra Mate Granić, a za očekivati je da će se o istoj temi govoriti i na nekim drugim sazvanim stranačkim tiskovnim konferencijama. Svaki puta kada negdje u Europskoj uniji netko spomene mogućnost bilo kakvog balkanskog približavanja ili udruživanja to u Hrvatskoj izaziva brojne reakcije, posebno među oporbenim strankama, ali i od nekih političara i stranaka vladajuće koalicije. Sada je sva ta stranačka buka nastala zbog jedne dosta neprecizno izrečene izjave Georgiosa Papandreua, ministra vanjskih poslova Grčke, koja je ovih dana preuzela predsjedavanje Europskom unijom, izjave za koju se već iz krugova grčke diplomacije tvrdi da je sasvim krivo protumačena kao grčko zalaganje za balkansku federaciju, za što se Grčka ne zalaže. Te se stranačke reakcije ne stišavaju, iako su već u hrvatskim medijima objavljena autoritativna objašnjenja kako Europska unija niti sada ne mijenja svoju dosadašnju politiku prema području bivše Jugoslavije poticanja stabilnosti i pridruživanja, koja ne predviđa niti ne potiče nikakvo stvaranje neke balkanske asocijacije, te iako su neki europski diplomati ponovili posljednjih dana poruku Hrvatskoj kako će Europska unija prema njenim naporima da se pridruži Uniji kao prioritet imati individualni pristup. Sve to govori da ovo dizanje političkih tenzija na tom pitanju ima svoje korijene i motive ne u stvarnim vanjskopolitičkim opasnostima po Hrvatsku, nego isključivo u unutrašnjopolitičkim motivima međustranačkog predizbornog nadmetanja. (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 9. I. 2003. Tisak Dvije teme i danas privlače posebnu pozornost američkog tiska: na vanjskom planu ? pripreme za eventualni rat s Irakom, a na domaćem ? gospodarska politika Bijele kuće. Najtiražniji USA Today prenosi zabrinutost humanitarnih organizacija zbog posljedica koje bi irački civili osjetili u slučaju američkog napada. Stotine tisuća stambenih zgrada i kuća ostat će bez vode u roku od 12 sati, uslijedit će nestašica hrane, a opasnost od epidemija nastupila bi ako bi se otpad iz kanalizacije uslijed bombardiranja izmiješao s vodovodom. Takva upozorenja humanitarnih agencija CARE International i Architects for People in Need pobijaju predstavnici Pentagona ? piše USA Today. Predstavnici ministarstva obrane navode da će iskustva iz bombardiranja Bagdada 1991.godine pomoći da se minimiziraju štete i civilni gubitci. ?Ako se budu gađali infrastrukturni ciljevi, vodit će se računa o tome da posljedice po civile budu minimalne? ? kaže, prema pisanju lista, pukovnik David Lapan. To će biti lakše izvesti sada nego 91.godine, jer su tada samo u 10 posto slučajeva rabljene bombe s preciznim navođenjem, dok bi ovog puta u 80 posto napada bile korištene takozvane ?pametne bombe?. Christian Science Monitor piše da se na domaćoj političkoj pozornici pojavila nova tema: ?klasni rat?. Čak i prije no što je objelodanio svoj paket poticajnih gopspodarskih mjera, predsjednik Bush je izveo ?preventivni napad? na kritičare koji su ? kako je rekao ? ?željeli ovo pretvoriti u klasni rat?. Neki su demokrati prihvatili bačenu rukavicu, nastavlja bostonski list i dodaje da je predsjednik Bush ?bio u pravu, ali je on taj koji je pokrenuo rat protiv siromašnih?. Demokratski kongresmen Charles Rangle je tome dodao da se ?nikada nije dogodilo da se u vrijeme rata daju porezne olakšice onima koji imaju najveće povlastice, a da se u isto vrijeme u rat šalje nerazmjerno veliki broj mladića iz nižeg i srednjeg staleža.? To jeste klasni rat rekao je ? prema pisanju Christian Science Monitora ? kongresmen Rangle, upitavši pri tom ?Tko ga je započeo?" Saddam u egzilu - 'posljednja šansa za očuvanje mira'? Prilog Nicka Simeonea Neka novinska izvješća u Sjedinjenim Državama i Europi sugeriraju da su možda u tijeku diplomatske inicijative kako bi se uvjerilo iračkog predsjednika Saddama Husseina da siđe s vlasti. Američki dužnosnici podupiru ovakvo rješenje, smatrajući da se radi o načinu za izbjegavanje oružanog sukoba. Neki irački susjedi skloni su ovoj ideji, iako gotovo nitko ne vjeruje da bi je irački predsjednik ikada prihvatio. Dužnosnici vlade predsjednika Busha ističu da je rat protiv Iraka posljednja opcija, te da bi se odlaskom Saddama Husseina s vlasti ostvario američki cilj promjene iračkog režima i to bez ispaljenog metka. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld u svezi s time nedavno je izjavio da bi prva opcija bila da Saddam Hussein odstupi s vlasti i već večeras ode iz Iraka." Samo dan nakon te izjave, američki dnevnik Christian Science Monitor prenio je da je Saudijska Arabija, prošli mjesec, tajno uputila izaslanika u Bagdad kako bi uvjerio iračkog čelnika da preda vlast i ode u prognanstvo. Irački susjedi naime smatraju da bi eventualni ulazak Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice u rat protiv Bagdada mogao biti poguban za čitavu regiju. Jedan od američkih dužnosnika izjavio je da mu nije poznato da se vode takvi pregovori. Međutim, bivši američki veleposlanik David Mack, koji je bio na dužnosti u Iraku te potom vodio srednjoistočni odjel u Državnom tajništvu tijekom Zaljevskog rata 1991. godine kaže: "Vjerojatno je da se vode pregovori. Međutim, vrlo je mala vjerojatnost da će Saddam Hussein prihvatiti zahtjev da odstupi s vlasti." Saudijski ministar vanjskih poslova Saud al-Faisal izjavio je prije neki dan da je njegova vlada voljna ponuditi - kako je to formulirao, a da nije ulazio u potankosti - "posljednu priliku za očuvanje mira". Izvor unutar saudijske vlade izjavio je Glasu Amerike da je saudijska kraljevina spremna razmotriti sve što je potrebno kako bi se izbjegao novi rat. To bi uključivalo i pomoć iračkom čelniku da sačuvana obraza mirnim putem preda vlast te dobije azil u nekoj trećoj zemlji. Diplomati iz dvije Iraku susjedne zemlje kažu da bi to bilo najbolje rješenje, iako o tome ne govore javno. Khaled al-Maeena, glavni i odgovorni urednik saudijskog lista Arab News smatra da bi irački vođa možda bio voljan razmotriti ovakav prijedlog, ukoliko mu ga predaju predstavnici arapskih vlada: "Bilo je špekulacija da bi to mogli učiniti arapski izaslanici. Ja mislim da, ako se iznese prava ponuda, Saddam možda i ode. On zna da ovaj put, za razliku od prošlosti, Sjedinjene Države misle ozbiljno te da nema mjesta gdje bi se mogao skriti." Međutim, bivši veleposlanik David Mack smatra da će se predsjednik Saddam Hussein boriti do samog kraja, umjesto da prihvati poraz pred očima cijelog svijeta: "Ukoliko treba birati između sramotnog prognanstva i uglednog mjesta u svjetskoj povijesti koja bi ga pamtila kao nekog tko se suprotstavio Sjedinjenim Državama ? mislim da bi on izabrao ovo potonje." Francuska izvještajna agencija prenijela je izjavu jednog od najviših iračkih dužnosnika koji je rekao da Saddam Hussein nema namjeru otići u progonstvo. Jedan dugogodišnji arapski diplomat koji radi u Washingtonu kaže da bi sporazum o mirnom uzmaku s vlasti iračkog predsjednika bio najbolje rješenje za sve. Međutim, nitko ne može davati savjete Saddamu Husseinu, kaže ovaj diplomat, čak i ako se radi o savjetu koji bi sačuvao Irak od još jednog rata. U odnosu na euro, dolar nikad slabiji Američki dolar pao je danas na najnižu razinu u odnosu na euro u protekle tri godine. Na londonskoj burzi, dolar se mijenjao za 1.05 eura. S druge strane, cijena zlata dostigla je najvišu razinu u proteklih šest godina, a cijena nafte ostala je iznad 30 dolara po barelu. Gospodarski stručnjaci pripisuju ova kretanja novim znakovima slabosti na Wall Streetu i strahu od mogućeg rata u Iraku. Haaški tužitelji pregovaraju o uvjetima za svjedočenje Richarda Holbrookea U den Haagu - prvi ovogodišnji radni dan na suđenju bivšem vođi Jugoslavije i Srbije. Nova dva svjedoka ponovno su iskazima potvrdila neke od navoda otpužnice protiv Slobodana Miloševića. Budući da suđenje napreduje ritmom sporijim od očekivanoga, kako bi se do maksimuma zaštitilo Miloševićevo zdravlje, Tužiteljstvo namjerava zatražiti produženje roka davanja iskaza svjedoka - preko limita koji istječe sredinom svibnja. U sudu se saznaje da su u tijeku intenzivni pregovori Tužiteljstva i Washingtona o uvjetima svjedočenja Richarda Holbrookea. Zanimljivo je da na Holbrookea kao na ozbiljnog svjedoka - radi potvrde vlastite mirotvorne uloge - računa i Milošević u trenutku kada, kako je obećao, osobno preuzme vlastitu obranu. Na današnjoj raspravi, još jedan svjedok, pripadnik po zlu znanih srpskih paramilitaraca "Crvenih beretki" potvrdio je tezu Tužiteljstva o umiješanosti Miloševića i skupine oko njega ? ili pripadnika "zajedničkog kriminalnog pothvata" - u zbivanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. "Crvene beretke" nastale su u Kninu gdje im je bio centar, djelovanjem elemenata srpske Službe državne sigurnosti na čelu s pripadnicima Miloševićevog najužeg kruga, Stanišićem i Simatovićem, i punom suradnjom s lokalnim srpskim vlastima, o čemu je nedavno govorio i krunski svjedok optužbe Milan Babić. Svjedok K2 zatražio je zaštitu identiteta tako da su o razlozima zašto se odlučio svjedočiti čuli samo suci iako je Miloševiću pri dosta mlakom unakrsnom ispitivanju uspjelo od zaštićenog svjedoka dobiti priznanje da je bio osobno umiješan u ubojstvo paramilitarnog vođe Ražnatovića ? Arkana i da to spada u razloge svjedokove želje za anonimnošću. Na zatvorenoj je sjednici svjedok također imenovao pripadnike Službe državne sigurnosti nazočne u kosovskom selu Račak za vrijeme masakra ? ovo je na red došlo tek kada je Milošević zanijekao umiješanost službenog Beograda u zbivanja na Kosovu. Nakon zaštićenog svedoka K2 na red je došao Dubrovčanin Robert Hausvička iz Stare Mokošice, koji je opisao zajedničke akcije JNA i paramilitaraca te pružio vlastiti doživljaj njihove kampanje terora i zastrašivanja na dubrovačkom području. 8. I. 2003. Haaški Tribunal: Ante Gotovina je u Bosni i Hercegovini Haški sud je danas nastavio rad nakon pauze za božićne i novogodišnje praznike. Na konferenciji za tisak u Tribunalu priopće je da se, po Tribunalovim podacima, bjegunac pred pravdom Ante Gotovina skriva u Bosni i Hercegovini, dakle na SFOR-ovom području. Tužiteljstvo se i dalje angažira kako bi osiguralo Gotovinino izručenje Haagu, kazala je glasnogovornica Florence Hartmman. Drugog optuženog hrvatskog građanina, Janka Bobetka, na traženje će Tužiteljstva pregledati nezavisni liječnički tim kao bi potvrdio ili zanijekao nemogućnost umirovljenog generala HV-a da se pojavi pred sudom ili prisustvuje sudskom procesu. Sudsko vijeće koje vodi slučaj Bobetko u ovome je smislu donijelo rješenje čiji je sadržaj "povjerljiv", kazala je predstavnica Tužiteljstva. Glasnogovornik suda je pak podsjetio da u Tribunalu imaju većih briga s optuženima nego što im to stvaraju dva trenutna hrvatska "slučaja". Čak i da izruči Milana Milutinovića ? o čemu se naveliko priča - Beograd ni izdaleka nije ispunio obaveze jer je, po podatcima Tribunala, u Srbiji najmanje 12 bjegunaca s haaškom otpužnicom. (VOA) BiH MONITOR 9. I. 2003. Uoči dočeka Nove Godine stizale brojne anonimne prijetnje Na adresu organizatora dočeka Nove godine na otvorenom u Mostaru - Hrvatske turističke zajednice Mostar stizale su brojne anonimne prijetnje da će taj doček biti spriječen. Prijetnje su stizali i vokalnoinstrumentalnome sastavu "Colonia" iz Hrvatske, koji je gostovao na dočeku, ali sve je prošlo bez ijednog izgreda, kazao je direktor te zajednice Mladen Čizmić na današnjoj konferenciji za novinare u Mostaru. "Prijetnje su bile ciljane, okrenute protiv cijelog naroda, ali se pokazalo da narod uopće nema želju za izgredima. Narod želi život", istaknuo je Čizmić. "Ne možemo prihvatiti hipotezu da će mo živjeti stalno s tim problemima. To mora nestati s ovih područja. Ovdje treba živjeti europski način života i mislim da to žele svi ljudi ovog grada", dodao je Čizmic. On je zahvalio građđjanima na dostojanstvenom ponašanju te istaknuo da se te noći cjelokupni grad izdigao iznad svih negativnosti koje se dogadjaju u zadnje vrijeme. Također, zahvalio je Županijskom MUP-u, Policijskoj upravi Centar, zasšitarskim tvrtkama te svim sponzorima i pokroviteljima te manifestacije. Govoreći o samom dočeku, koji je organizirala Turistička zajednica i mostarske općine s hrvatskom većinom, zajedno s Modnom agencijom "Glamour fashion" iz Mostara, Čizmic je istaknuo da se to organizira treću godinu zaredom te da su na zadnjem dočeku sudjelovali ljudi iz cijelog Mostara i susjednih gradova, pa čak i iz Hrvatske. Vlasnik Modne agencije "Glamour fashion" Vladislav Jurić Kuba govorio je detaljnije o samoj organizaciji dočeka, istaknuvši da je i hrvatska skupina "Colonia" bila oduševljena publikom i samom organizacijom dočeka, iako je za novogodišnji večer padala jaka kiša. Cijela organizacija bila je na zavidnoj razini, što i priliči gradu kao što je Mostar", zaključio je Jurić. 8. I. 2003. Odvjetnicima iz slučaja Leutar prijeti suspenzija Već neko vrijeme u pojedinim medjunarodnim krugovima, pa i onim odvjetničkima, procurila je priča o mogućoj suspenziji uglednih odvjetnika u BiH. Navodno, Ured visokog predstavnika u Sarajevu želio je, paralelno s najavljenom reformom pravosudja, provesti i "reformu odvjetnika". Prema informacijama bliskim OHR-u, riječ je o dvadesetorici odvjetnika koje je trebalo suspendirati i oduzeti im dozvolu za rad jer su navodno prekršili kodekse i zakone. U sarajevskom OHR-u o svemu tome šute, a popis nepodobnih odvjetnika ipak je stavljen u ad acta, nakon što su stigle oštre reakcije iz Vijeća Europe, s posebnom napomenom kako je takav čin kršenje temeljnog ljudskog prava na rad. Prema informacijama, na popisu nepodobnih odvjetnika našla su se i neka zvučna imena kao što su Josip Muselimović, inače prvi čovjek Odvjetničke komore Federacije BiH, te Faruk Balijagić, sarajevski odvjetnik Fahrija Karkin, Gavrilo Gunjak i Zoran Buntić. Spekuliralo se i s imenima odvjetnika koji su branili optužene u slučaju Leutar. Iako sarajevski odvjetnici izbjegavaju bilo kakav razgovor o ovoj temi, Josip Muselimović nije želio šutjeti o ovom slučaju. ? Držim kako nitko razuman i ne pomislja na takvo što, pa ni visoki predstavnik Paddy Ashdown. No, ne isključujem da netko ima interesa i za takvo što, jer koliko je meni poznato postoje snage koje bi željele uništiti ljude koji se samo bave svojom profesijom. Odvjetniku se ne može oduzeti licencija zbog dobro obavljenog posla kada je u pitanju sam čin obrane. Koliko je meni poznato na tom popisu nalazila su se imena svih odvjetnika koji su branili optužene u slučaju Leutar. Držim da u pozadini cijelog slučaja djeluju mračne sile kojima je na neki način krivo i to što smo odvjetnik Žarko Bulić i ja izveli uspješnu obranu u slučajevima vezanim uz Edhema Bičakčića i Dragana Čovićaa ? kazao nam je odvjetnik Josip Muselimović. NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 9. I. 2003. Ključno pitanje preskoka i raskoraka "George W. Bush trebao je proučiti govore svog prethodnika Woodrowa Wilsona, s kojim ga njegovi štovatelji i dvorjani rado uspoređuju. 'Prijateljstvo funkcionira samo na načelu jednakosti', izjavio je Wilson 1913. g., točno na prvu godišnjicu svog predsjedničkog mandata. Bush sada upravlja Sjedinjenim Državama dvije godine i ako malo bolje oslušne, razabrat će gunđanje svojih neravnopravnih prijatelja. Američkog predsjednika posebno će zaboljeti što gunđanje stiže iz kuta, rezerviranog za onog koga je Bush dosada mogao smatrati svojim vjernim pudlom. Tony Blair, britanski premijer kojeg povremeno - i to ne samo zbog frizure - uspoređuju s psićem iskoristio je konferenciju veleposlanika kako bi ulogu Velike Britanije u svijetu oslikao blistavim bojama. U najboljoj dikciji istočne obale premijer je pritom poručio američkom predsjedniku da i on povremeno mora saslušati druge. Izvorni je izraz 'listen back', što je zapravo identično vrlo mrzovoljnoj opomeni: budi dobar, George, prestani sa svojim prodikama i saslušaj druge. BBC je kasnije govorio o 'deklaraciji neovisnosti u odnosu na SAD'. Na kraju poruka ipak nije trebala ispasti baš tako žestoka. No, pokušaj emancipacije britanskog premijera nadovezao se na niz tihih i manje tihih opomena saveznika na adresu Washingtona, koji scenarij prijetnje, namijenjen Bagdadu, promatraju sa sve većom primjesom nelagode. U Turskoj, najvažnijoj i Americi posebno bliskoj državi na samoj crti bojišnice prema Iraku, nova umjereno islamska vlada suočava se s ogromnim unutrašnjim pritiskom. Državni vrh iznosi tu činjenicu manje ili više glasno u razgovorima s američkim izaslanicima. U Jordanu, uz Egipat možda najvažnijem američkom uporištu na Bliskom Istoku, umjereni kralj Abdulah II. suočava se s bijesom običnih ljudi. Broj protuzapadnih napada nalazi se u zastrašujućem porastu. Irački susjedi na arapskom poluotoku - ponajprije krhko saudijsko kraljevstvo - nadaju se brzom i jasnom toku rata kako bi se mogli brzo prilagoditi novim odnosima snaga. Podređuju se Americi iz razloga koji leže u domeni hegemonijalne politike i istodobno gaje nadu da oporba unutar njihovih država neće ojačati. Uzrok prosvjeda protiv američke politike u većini je slučajeva isti: izostaje uvjerenje da je rat nužan a time i potpora javnosti ratnoj operaciji. Taj problem poprima sve ozbiljnije razmjere ponajprije u europskim demokracijama - na čelu s Njemačkom. Vlada s demokratskom legitimacijom ne može preuzeti odgovornost za rat, protivan volji stanovništva. Takva bi odluka bila identična političkom samoubojstvu. Radikalnom retorikom u razdoblju predizborne kampanje Gerhard Schroeder sam se katapultirao u tu klopku, vezanu za demokratsku legitimaciju. Tonyju Blairu prijeti nevolja jer je dosada slijedi drugi ekstrem: britanski premijer predugo se udaljavao od vlastite stranke i naroda. Govorom pred veleposlanicima želi se ponovno približiti običnim ljudima i zadržati pod kontrolom kritičnu masu u vlastitoj kući. No, preskok preko kozlića bit će uspješan samo ako raskorak ne bude prevelik. Jacques Chirac pravi je majstor za tu gimnastičku vježbu - njegova vanjskopolitička samostalnost uštedjela mu je probleme u samoj Francuskoj. U slučaju Gerharda Schroedera prijeti opasnost da preskok neće proći bez pucanja mišića. Treba li Bush brinuti zbog toga? Otpor još nije dovoljno snažan ali predsjednik ne smije podcijeniti signale. Saveznici trenutno traže police političkog osiguranja u slučaju da se kulisa prijetnje uruši i završi neobuzdanim i dugotrajnim ratom. U tom će slučaju Bush konstatirati da njegov sustav savezništva uključuje i neka jako krhka prijateljstva", smatra Stefan Kornelius. DIE TAGESZEITUNG 9. I. 2003. Izlaz u Pjongjangu "Pruža li sukob sa Sjevernom Korejom Bushovu kabinetu mogućnost dostojanstvenog izlaska iz slijepe ulice u vidu rata protiv Iraka? Jesu li vlade u Bagdadu i Pjongjangu proteklih mjeseci čak koordinirale svoju politiku kako bi iskonstruirale upravo takvu situaciju? O toj se mogućnosti puno spekulira ali dokaza je zasada još manje nego kada je u pitanju novo iračko oružje za masovno uništenje. Naravno, ozbiljne analize ne trebaju u potpunosti isključiti ni mogućnost koordinacije između Bagdada i Pjongjanga. Moguće je krenuti od pretpostavke da se u oba glavna grada u najmanju ruku potajno raduju dilemi u kojoj se trenutno nalazi Bushov kabinet. Naime, Washington sada mora pokusati što je sam skuhao. U protekle je dvije godine Bushov kabinet paušalno, bez ikakvih nijansi i dokaza stigmatizirao Sjevernu Koreju, Irak i neke druge države kao 'sile osovine zla' odnosno kao 'države-nitkove', koje teroristima isporučuju sredstva za masovno uništenje. U svojoj novoj 'Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji' Bushov je kabinet izričite prijetnje po potrebi čak i 'preventivnom' upotrebom atomskog oružja protiv 'država-nitkova' uzdigao na razinu službene politike Sjedinjenih Država. Takva američka politika grubo krši međunarodne zakone i dosada je kod Njemačke i ostalih zapadnih saveznika nailazila samo na postiđujuću šutnju. No, u Pjongjangu tumače prijetnje Washingtona kao povlačenje sigurnosnih jamstava koje je Clintonov kabinet ponudio Sjevernoj Koreji u - do danas tajnim - dodatnim protokolima sporazumu iz 1994. g. Takva je percepcija u Pjongjangu vrlo razumljiva ali nije razumljiva reakcija, koja obuhvaća odustajanje od sporazuma i nastavak nabavke vlastitog atomskog naoružanja. Vlade u Washingtonu 'kronično su nesposobne' usredotočiti se na više od jedne vanjskopolitičke krize istodobno, konstatirao je ovih dana nekadašnji ministar vanjskih poslova Warren Christopher, pozivajući predsjednika Busha da posveti punu pozornost mirnom rješavanju sukoba sa Sjevernom Korejom. Prihvati li Bush tu sugestiju, mogao bi jednog dana biti prisiljen zahvaliti se vlastodršcima u Pjongjangu što su ga sačuvali iračke pustolovine", zaključuje Andreas Zumach. DPA * 9. I. 2003. Austrija stenje pod teretom poreza i nepovoljnom konjunkturom u Njemačkoj "Na prvi pogled Austrijanci optimistično ulaze u novu godinu. U tradicionalnoj anketi na Silvestrovo 43 posto ispitanika izrazilo je samopouzdanje a samo njih 18 posto zabrinuto dočekuje dolazak 2003. g. U razdoblju od početka novog stoljeća te se vrijednosti praktički nisu mijenjale - i to usprkos aktualnom klonuću privrede. Doduše, u podrobnostima anketa pokazuje diferenciraniju sliku. Naime, nije nimalo čudno što upravo skupina građana iznad 50-godina s natprosječnom zabrinutošću gleda u budućnost: nikad dosad nije u toj dobnoj skupini bilo toliko puno nezaposlenih. Sve manje poduzeća zapošljava starije radnike. I država je pojačano nastojala 'zlatnom zahvalom' zasladiti toj dobnoj skupini što skoriji završetak aktivnog profesionalnog angažmana u javnim službama. Istodobno je vlada drastično pooštrila pravila za odlazak u prijevremenu mirovinu. Taj je potez proteklih mjeseci rezultirao i novom raspravom o mogućnosti osiguranja državnih mirovina. U predizbornoj kampanji i nakon parlamentarnih izbora održanih prošle jeseni stranke su se složile da hitno potrebna velika reforma mirovinskog i sustava zdravstva. No, put prema toj reformi krajnje je sporan, što baš i ne prigušuje strahove ljudi od smanjenja mirovina. Zauzvrat se Austrija može pohvaliti da je bar donekle zauzdala deficit u državnom proračunu. Prošle je godine nakon uravnoteženog proračuna za 2001. uslijedio deficit, procijenjen na oko 1,5 posto BDP-a, koji je, dakle, ostao jasno unutar granica definiranih Paktom za stabilnost eura. Doduše, cijena tog postignuća bila je visoka: zbog najvišeg kvote poreznih nameta u razdoblju od 1945. g. poduzetnici i radnici u podjednakoj mjeri stenju pod teškim teretom poreza. Zato je deklarirani cilj svih stranaka reforma poreznog sustava, koja bi trebala rasteretiti bar slojeve stanovništva s nižim primanjima. No, nijedna vlada nije dosada uspjela donijeti i odgovarajuće odluke. Podijeljena su i mišljenja parlamentarnih zastupnika i ekonomskih stručnjaka oko toga kada bi so rasterećenje trebalo stupiti na snagu. Dok ga jedni smatraju prilikom za poticanje slabašne konjunkture kroz privatnu potrošnju, drugi strahuju da će posljedični izostanak prihoda od poreza pretjerano povećati rupu u državnom proračunu. Kad smo već kod konjunkture, valja napomenuti da slab razvoj privrede u svijetu a u prvom redu u Njemačkoj trenutno ne remeti san Austrijancima. No, stanje kod velikog susjeda ipak izaziva bore uzrokovane brigom. U tom kontekstu nisu toliko važni nekoć vrlo bliski i tijesno isprepleteni međusobni gospodarski odnosi. Naime, austrijska poduzeća angažiraju se danas s velikim uspjehom u zemljama srednje i istočne Europe, koje će pristupom u EU sljedeće godine potisnuti Njemačku s rubnog u središnji položaj u europskoj zajednici. Daleko je gora okolnost što Nijemci imaju manje novca u blagajni predviđenoj za odmor. Napokon, Austrija dobrim dijelom živi od prihoda od turizma a oni uglavnom stižu iz džepova njemačkih gostiju. Mađari, Česi i Rusi, koji sve češće dolaze u Austriju, ne mogu nadoknaditi izostanak tih prihoda (...)", ističe na kraju priloga dopisnik Sascha Schrems. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 9. I. 2003. Inozemne podzemne struje globalizma "Joseph Stiglitz, akademski ekonomist pri Sveučilištu Columbia i nedavni dobitnik Nobelove nagrade, udaljio se od uvriježenog stajališta svojih kolega u pogledu koristi globalizma. Čini se kako se slaže da je SAD imao koristi od globalizma, no tvrdi kako su siromašne zemlje pretrpjele štetu nakon što su na njihova tržišta ušli napredniji proizvođači, jer je nestalo sustava socijalnog osiguranja za radnike koji izgube svoja radna mjesta zbog uvoza. Ako Stiglitz može učiniti to da je dopustivo dovoditi u pitanje to imaju li od globalizma koristi siromašne zemlje, možda će se neko usuditi postaviti pitanje funkcionira li globalizam i za SAD, bez da ga se naziva protekcionističkim glupanom. Napokon, ako je Adam Smith u pravu kada govori o koristima trgovine, liberalizacija trgovine bi trebala biti djelotvorna za sve zemlje. Adam Smith je uvjerio ekonomiste da, umjesto da svaka zemlja proizvodi sve što joj je potrebno, sve bi imale koristi da se svaka zemlja specijalizira u proizvodnim područjima u kojima određena zemlja ima najviše koristi ili najmanje štete i da međusobno trguju robom. Ovaj je prijedlog iznesen je 1776., godine kada je potpisana Deklaracija o neovisnosti, a Smithov je prijedlog prihvaćen izvanredno dobro. Prema Smithovom prijedlogu, roba proizvedena unutar svake zemlje bila bi izvezena kako bi se zaradio novac za uvoz robe iz drugih zemalja. Smith u svom modelu ne predviđa slučaj s kojim smo suočeni danas, kada tvrtke SAD-a premještaju svoj kapital i tehnologiju u Kinu i Indiju i zapošljavaju radnu snagu tih zemalja kao bi proizveli robu koju američke firme prodaju na američkom tržištu. Ovo nije trgovina u Smithovom smislu, i nije jasno koju korist ima SAD. Dioničari i direktori globalnih tvrtki imaju koristi od viših profita a američki potrošači plaćaju niže cijene sve dok ne padne vrijednost dolara zbog povećanja trgovačkog deficita. Posljedica nižih cijena su otpuštanja odnosno gubitak radnih mjesta zbog proizvodnje koja se premiješta van SAD-a. Smith nije analizirao slučaj globalno mobilnog kapitala, tehnologije i tvornica. Kada američke tvrtke premjeste svoju proizvodnju robe za tržišta SAD-a u inozemstvo, kako bi profitirali od niže cijene rada, gdje je u svemu korist za Sjedinjene Države? Kada globalne tvrtke za cilj imaju najnižu cijenu proizvodnje - u ovom slučaju rad - korist imaju zemlje sa najnižim cijenama rada. SAD ne trguje s Kinom, koristi kinesku radnu snagu za proizvodnju robe za američka tržišta. Roba koju američke tvrtke proizvode u Kini računa se kao uvezena roba kada ulazi u SAD, no mi ne plaćamo za taj uvoz prodajući robu proizvedenu u SAD-u Kini. SAD, navodno supersila, ima skoro 100 milijardi dolara trgovačkog deficita u proizvedenoj robi s Kinom, zemljom Trećeg svijeta. Sve veći trgovački višak vrijednosti dobiven trgovinom u Kini pokazatelj je kako je kineska valuta precijenjena. Uobičajeno bi bilo da brokeri dignu cijenu dolara u odnosu na kinesku valutu, ili da Uncle Sam računa kako će Kina sama revalorizirati svoju valutu, tako povećavajući cijenu robe proizvedene u Kini u dolarima. Međutim, to se nije dogodilo, što je potaklo spekulacije da američke tvrtke koje su svoju proizvodnju preselile u Kinu, a koje profitiraju od podcijenjene kineske valute, lobiraju protiv revalorizacije. Vlada SAD-a sretna je sve dok Kina svoj višak vrijednosti dobiven trgovinom pretvara u obveznice američke federalne pričuve. Ekonomisti mogu tvrditi da će, dugoročno, proizvodnja u inozemstvu rezultirati višim plaćama za Kineze i snižavanjem onih u SAD-u, i da će se plaće u jednom trenutku izjednačiti. No u međuvremenu, SAD bi mogao pretrpjeti pad životnog standarda a uspon ljudi na društvenoj ljestvici bi mogao biti blokiran, dok se poslovi proizvodnje i visoke tehnologije preseljavaju u zemlje s nižom cijenom rada. Ogromni trgovinski deficit SAD-a dolar su doveli u opasno osjetljiv položaj. Pad njegove vrijednosti mogao bi se dogoditi istovremeno s ratom na Bliskom Istoku. Smanjenje vrijednosti dolara moglo bi naštetiti i tržištu dionica i obveznica i tako otežati gospodarski oporavak. Gospodarska previranja kod kuće mogu zasjeniti pobjedu nad Sadamom Huseinom. Proizvodnja u zemljama trećeg svijeta za domaća tržišta ima drugačije posljedice od trgovačke liberalizacije, koja znači to da zemlje otvaraju svoja tržišta za svoju robu. Proizvodnja u inozemstvu znači pad vrijednosti dolara. Američki potrošači nemaju koristi od smanjene potrošačke moći", piše Paul Craig Roberts. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 9. I. 2003. Pravda nakon prestanka borbi "Oružane sukobe unatoč odredbama humanitarnog zakona, obično obilježava bezakonje. Moderni sukobi često su puni razbojništva, dok različite zločinačke skupine pokušavaju iskoristiti kaos kako bi profitirale i došle na utjecajne položaje. Bosna i Demokratska republika Kongo akutni su primjeri. Kada borbe prestanu, jedina učinkovita, dugoročna mjera za sprječavanje obnavljanja nasilja i sukoba hitno je utvrđivanje učinkovitog sustava pravosuđa. Pravda, u svojim različitim dimenzijama, od civilne policije do nepristranog sudstva, ključ je za podupiranje demokracije i kvalitetne uprave. Bez režima zakonodavne države, neizbježno je da vladaju razbojnici. Izbori su samo dio ovog procesa; sami po sebi ne utvrđuju demokraciju, unatoč tome što se upravo to od njih često očekuje. Ako se želi utvrditi istinski učinkovite poslijeratne sisteme, moramo hitno osigurati opsežne transnacionalne 'pravosudne pakete'. Ljudstvo i resursi koji su potrebni za te pakete trebali bi početi pristizati od prvog dana, zajedno s procesom rehabilitacije i rekonstrukcije. Bilo kakva odgađanja mogu imati katastrofalne posljedice, kao što smo to imali prilike vidjeti na Kosovu, na kojem su osvetnički napadi povratničkih kosovskih Albanaca na Srbe i Rome, na koje se nije pravodobno reagiralo, doveli do još više ubijenih civila i još 250.000 izbjeglica. Kako većina društava koja izlaze iz dugačkih razdoblja sukoba nemaju čak ni najnosnovnije stručno osoblje i strukture koje su potrebne za ponovno utvrđivanje vladavine zakona, ti transnacionalni paketi pravosuđa moraju biti opsežni. U pojedinim slučajevima moraju uključivati kvalificiranu policiju, suce, tužitelje, branitelje, sudsku administraciju i prevoditelje, kao i osoblje za zatvore. Ujedinjeni Narodi nemaju na raspolaganju svo ovo osoblje. Ono se mora osigurati posebnim sporazumima s vladama i drugim organizacijama. Jedna karika koja bi u tom lancu pravosudne strukture nedostajala, utjecala bi na sveukupnu učinkovitost pravosuđa. Piromani koje su na Kosovu uhitili vojnici NATO-a zbog paleža domova etničkih manjina morali su biti pušteni na slobodu zbog nedostatka prostora u zatvorima. U Kambodži, poznatim ubojicama koje je tražio UN nije se moglo suditi jer su lokalni sudci bili zastrašivani, a rezultate izbora koje je vodio UN vladajuća je stranka ignorirala. Sudovi u Istočnom Timoru su prestali funkcionirati zbog nedostatka kvalificiranog osoblja i administracije. Vojska, uključujući i mirotvorce UN-a, može uvesti i održavati određenu razinu reda, ali ne i zakon i red koji su potrebni dugoročno. Da bi osigurao održavanje reda u svojim mirotvornim operacijama, UN bi uvijek trebao imati barem 100 viših dužnosnika s iskustvom uspostave pravne države u pričuvi, zajedno s ostalim pomoćnim osobljem. Bez dodatanog i bolje obučenog policijskog osoblja koje bi bilo dostupno na početku misija, UN-ove mirotvorne operacije ne mogu implementirati vladavinu zakona niti obučiti lokalno osoblje da sami budu sposobni održavati zakonodavnu državu. Utvrđivanje okvira za vladavinu zakona nakon dugog sukoba može biti dugotrajan, složen zadatak bez brzo vidljivih rezultata. Može trajati godinama, ali je apsolutno ključan. Iskustvo u proteklih deset godina pokazalo nam je kako novi pravosudni sistemi ne funkcioniraju u slučaju da velike nepravde iz prošlosti nisu sudski procesuirane. Zvjerstva počnjena u prošlosti mora se procesuirati, barem u slučajevima u kojima su glavni počinitelji pznati. Žrtve i njihove obitelji to zaslužuju i zahtijevaju, a to predstavlja i katarzu koja je nužna za buduću stabilnost. Sve ovo treba snažnu političku podršku da bi uspjelo. U Istočnom Timoru, mlaka podrška političkog čelništva procesuiranju zvjerskih zločina koji su počinjeni 1999. predstavljala je veliki hendikep za ovaj proces. Isto kao i nevoljkost Džakarte da ozbiljno progoni dobro poznate indonežanske vojne organizatore nasilja. U proteklih deset godina, mnogo smo puta naučili kako su pravda i zakon u mirovnim operacijama od ključne važnosti. Izazov je i dalje prevesti ove teško naučene lekcije u političku i praktičnu realnost. To znači usredotočeniju, dugoročniju podršku Vijeća Sigurnosti za rješavanje ovog problema. Znači i to da se pravda i vladavina zakona moraju smatrati istinskim prioritetom od prvog dana mirovnih operacija. Ikakvi međunarodni napori s ciljem pomaganja složene tranzicije, iz razdoblja nasilja i kaosa u ono civilne demokracije i stabilnosti mora početi ovdje. U protivnom neće funkcionirati", piše Dennis McNamara, viši član ureda UN-ovog visokog povjerenika za izbjeglice. Sudjelovao je u mirotvornim operacijama UN-a u Kambodži, na Kosovu i u Istočnom Timoru. SLOVENIJA DELO 9. I. 2003. Nuklearni ping-pong "Službena ponuda hrvatskog elektrogospodarstva za otkup hrvatskoga udjela koja je po svoj prilici na putu u Ljubljanu, ni izdaleka još ne znači da je NE Krško već kupljena. To je samo još jedan pokušaj da se riješi međudržavni spor koji se vuče još od kraja srpnja 1998. kad je slovenska vlada odlučila Hrvatima isključiti dalekovode, jer nisu plaćali račune za energiju. Pregovori o otkupu neće biti ništa manje zamršeni nego što su bili pregovori o sporazumu, iako Hrvati sada Sloveniji nude upravo ono što su njezini pregovarači cijelo vrijeme zahtijevali, ali uvijek bez uspjeha. Po izjavama slovenskih pregovarača, Hrvati sada o prodaji nisu htjeli ni razgovarati, iako su predstavnici njihovoga elektrogospodarstva po novinama svoj udio cijelo vrijeme nudili na prodaju. Upravo zato bi bilo dobro pored službene ponude hrvatskoga elektrogospodarstva dobiti i službenu potvrdu hrvatske vlade da se slaže s prijedlogom. Odluka o dogovoru za otkup krške nuklearke zacijelo neće biti manje politička nego što je bila odluka o potpisivanju sporazuma koji bi obje strane sada najradije zaboravile. Stoga su posve jednake mogućnosti da će se pregovori o otkupu završiti jednako. Hrvati se mogu svakog trena sjetiti da je dogovorena cijena preniska, a Slovenci da nuklearku nipošto ne mogu preplatiti. Razlika između slovenske cijene (150 milijuna dolara) i hrvatske ponude (720 milijuna dolara) uistinu je prikladna za takve, ponajprije političke igrice. U pregovorima o prodaji i kupnji svatko mora ponešto popustiti, inače se o cijeni nikad neće moći dogovoriti. Zna se kako se dolazi do prihvatljive cijene za obje strane, zato potpis kupoprodajnog ugovora ovisi ponajprije o tomu žele li kupac i prodavatelj uistinu sklopiti posao. Na posljetku Krško neće biti ni prva ni zadnja nuklearna elektrana koja se prodaje. Modeli za procjenu takvih objekata su dakle poznati i već više puta iskušani. Pregovori o otkupu bili bi lakši kad bi obje strane prihvatile dogovor o podmirenju obveza dospjelih 30. lipnja 2002. koji je postignut u okviru sporazuma. U tom paketu se naime radi o više od stotinu, čak i dvadeset godina starim stavkama potražnje i dugovanja obiju strana. Hrvati nude i arbitražu preko tajništva o energetskoj povelji. Ta bi mogućnost došla u obzir samo u krajnjoj nuždi, jer je postupak vrlo dug i zamršen, a nije baš ni jeftin. Dakle, izvrstan je izgovor onima koji se sporova prihvaćaju s figom u džepu", piše Darja Kocbek u rubrici Tema dana. AUSTRIJA DIE PRESSE 9. I. 2003. Panika oko pristupa "U engleskoj verziji naziv filma glasio je 'Runaway Bride' ('Odbjegla nevjesta'). (...) Julia Roberts glumila je mladu ženu koja redovito bježi pred oltarom - u posljednjem trenutku upropaštava čitavu ceremoniju. Malta, maleni otok na Sredozemlju, mogla bi na sličan način uskratiti svoj pristanak kada je u pitanju njezin veliki korak u smjeru EU. I ne bi to bio prvi put da se ustručava prije 'sklapanja braka'. Naime, jednom je već povukla status kandidata. Samo nekoliko mjeseci uoči odlučujućeg referenduma pristaše pristupa EU tek su u minimalnom vodstvu u odnosu na protivnike. Nitko danas ne može reći kakvu će odluku u posljednjem trenutku donijeti neobično simpatično stanovništvo te otočne države. Dosada smo se u Austriji neprekidno pitali možemo li prihvatiti proširenje EU u datim okolnostima. Obrnuto pitanje nikada nije postavljeno: žele li nas uopće zemlje-kandidati? Od velike euforije koja je obavijala priključivanje europskoj kolijevci tržišne privrede EU ostalo je vrlo malo. U zemljama poput Malte, Letonije, Litve ali i Poljske pristup danas izaziva neku vrstu panike, koja je u Varšavi već rezultirala time da je premijer Leszek Miller povezao svoju osobnu političku budućnost s uspjehom referenduma o proširenju EU. Posrijedi je odlučan potez koji bi na kraju mogao polučiti kontraproduktivan efekt. Nitko ne može predvidjeti hoće li koja nevjesta u posljednjem trenutku možda zaista pobjeći od oltara. U gotovo svim zemljama-kandidatima mobilizaciju pristaša provode danas protivnici EU. Riječ je o skupinama na lijevom i desnom rubu političkog spektra. Neprekidnom kritikom na račun uvjeta za pristup i Europske unije podupiru ih populisti poput bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana kao i politički individualisti poput češkog oporbenog kritičara Vaclava Klausa. Obojica su se iz predizborno-taktičkih razloga preobrazili iz deklariranih Europljana u provincijalne nacionaliste. Na referendumima koji će ovog proljeća biti održani u najmanje devet od ukupono deset zemalja-kandidata za pristup ne treba isključiti ni mogućnost iznenađenja. U tom kontekstu valja napomenuti da u pojedinačnom slučaju nije čak potrebno da većina građana glasa protiv pristupa - dovoljno je da odaziv građana bude preslab, što će rezultirati poništavanjem referenduma. Razlozi za jenjavanje oduševljena raznoliki su: valja spomenuti pretjerano visoka očekivanja u vezi sa zlatnim Zapadom, koja se ne mogu mjeriti sa stvarnim stanjem; zatim valja spomenuti i razočaranje pregovorima o pristupu koji su pokazali da dosadašnje članice EU nisu pretjerano spremne preuzeti na svoja leđa veliku preraspodjelu financijskih sredstava na korist novih članica. Zatim valja spomenut i realne strahove nekih profesionalnih skupina poput seljaka, koji se moraju izložiti novoj borbi za nadjačavanje konkurencije i opstanak. Nadalje, valja spomenuti i povijesne i aktualne emocije koje, primjerice, neki Poljaci povezuju s nekadašnjim okupacijskim silama. Budući da su strahovi i emocije oduvijek bili i najjeftiniji kapital politike, političari željni isticanja zloupotrebljavaju ih upravo u takvoj situaciji - neposredno uoči donošenja povijesne odluke. U prošlom krugu proširenja EU tako je bilo i u Austriji, Švedskoj, Finskoj i Norveškoj. U tom su krugu priključenje u posljednjem trenutku izbjegli Norvežani. Jedina je razlika u odnosu na kandidate iz srednje i istočne Europe što si je Norveška mogla priuštiti takvo ponašanje. Zemlje poput baltičkih republika, Poljske, Češke i Mađarske trebale bi prihvatiti bračnu ponudu EU - koliko god im se miraz činio skromnim", zaključuje Wolfgang Boehm. APA * 9. I. 2002. Bošnjačko-hrvatska federacija protiv povrata vojnih stanova "Vlasti bošnjačko-hrvatske federacije (pored Srpske republike drugi dio Bosne i Hercegovine) žele promjenom zakona o imovini spriječiti povrat oko 800 stanova u vlasništvu bivših jugoslavenskih vojnika bivšim najmoprimcima. Pozivajući se na tiskovnu agenciju SRNA, beogradski je dnevnik Glas javnosti u četvrtak izvijestio da se pravo najma onemogućuje onim bivšim jugoslavenskim časnicima koji su poslije 19. svibnja 1992. (službeno povlačenje jugoslavenskih oružanih snaga iz Bosne), stupili u vojnu službu oružanih snaga izvan Bosne. Pravo najma treba onemogućiti i članovima obitelji bivših časnika koji su u međuvremenu stekli pravo najma vojnoga stana u drugim republikama bivše Jugoslavije. Odredbe novoga zakona ipak se ne bi odnosile na one osobe koje su prije svršetka rata 14. prosinca 1995. stekle status izbjeglica izvan područja bivše Jugoslavije. U federaciji je do sada vraćeno 1200 bivših vojnih stanova predratnim najmoprimcima. To predstavlja oko 60 posto svih nekadašnjih vojnih stanova na području federacije." APA * 9. I. 2003. Bivši pisac Bushovih govora: zemlje na 'osovini zla' su slučajne "Činjenica da se Irak, Iran i Sjeverna Koreja nalaze na 'osovini zla' američkog predsjednika Georgea W. Busha, po mišljenju njegovog bivšeg pisca govora Davida Fruma, rezultat je slučaja. Kako izvješćuje španjolski dnevnik El Pais (od četvrtka), Frum u svojoj nedavno objavljenoj knjizi 'The right man' opisuje povijest nastanka najglasovitije rečenice iz govora o stanju nacije u siječnju 2002. Sjeverna je Koreja prihvaćena u osovinu zla tek u zadnjoj minuti, kaže Frum. U siječnju 2002. bio je zadužen pronaći izraz koji bi sugerirao povezanost Iraka i terorističke mreže Al Kaida, kaže Frum po El Paisu. Pri tomu mu je na pamet pao pojam 'osovina' koji je podsjećao na Njemačku, Italiju i Japan, protivnike SAD-a u Drugom svjetskom ratu. Bush je u svojem govoru mogao naglasiti da Irak i Al Kaida predstavljaju 'osovinu mržnje' (prvotna formulacija), bez potrebe predočenja dokaza za stvarno postojanje saveza. Nacionalnoj savjetnici za sigurnost Condoleezzi Rice izraz se svidio, kaže Frum. Predložila je da se u tu osovinu uzme i Iran kako bi se naglasio i oštriji postupak Washingtona prema Teheranu. Teroristička mreža Al Kaida, koja sad više nije pristajala u osovinu, po kratkom je postupku gurnuta u drugi dio govora. Napokon je savjetnici za komunikacije američkog predsjednika Karen Hughes sinulo da je nekadašnjih sila osovine bilo tri (Berlin-Rim- Tokio). Zašto se u osovinu ne bi stoga prihvatilo još i Pjongjang? Da je Sjeverna Koreja naime diktatura i ima nuklearni program. Osim toga da Sjeverni Korejci nisu muslimani, pa bi se time moglo odbiti kritike da se osovina zla sastoji samo od muslimanskih država. Frum koji slovi kao konzervativac, u svojoj knjizi ni inače ne prikazuje laskavu sliku američkog predsjednika. Da njegov značaj 'nije sladak nego kiseo'. Da privatno 'nije simpatičan i jednostavan čovjek kakav se čini u javnosti'. Da je 'nestrpljiv i brzo se naljuti', što se može razumjeti zbog njegovog ranijeg problema s alkoholom: 'Svakog jutra ustaje svjestan da će to opet biti jedan dan bez alkohola'. Osim toga najmoćnijem čovjeku svijeta nedostaje znatiželje. Da je 'loše obaviješten' i da su njegove misli 'previše konvencionalne za vođu'. Budući da se Bush ravna po svojim instinktima a ne po načelima i svojim suradnicima prepušta konkretiziranje svojih političkih nadahnuća, došlo je i do čudnog sastava 'osovine zla' kojim je Bush iznenadio ne samo protivnike nego i bliske osobe poput američkog ministra vanjskih poslova Colina Powella". RUSIJA IZVESTIJA 9. I. 2003. Amerika može izgubiti ulogu super-države Prošle godine se bilo nekoliko propusta: prvi, nije postignuto jedinstvo velikih država u okvirima protuterorističkog rata, Reklo bi se, da je zajednički neprijatelj trebao ujediniti saveznike, ali su naprotiv odnosi ostali daleko od harmonije. U Zapadnoj Europi je čak naraslo nezadovoljstvo time što je Washington više pozornosti udijelio Rusiji i Kini nego europskim saveznicima. Ljubomorni Europljani su uzvratili svome prekooceanskom bratu eksplozijom protuamerikanizma i prispodobama Busha s Hitlerom. Drugo, nije se ništa promijenilo u odnosima bogatog Sjevera i siromašnoga Juga, i Istoka koji živi od prelijevanja nafte. Umjesto da se poslije 11. rujna svjetski vođe uozbilje, naprotiv je došlo i do religijsko-entičkih sukoba. Treće, unatoč naporima mnogih zemalja oružje za masovno uništavanje i tehnologija za njegovu proizvodnju u prošloj su se godini još više izmakli nadzoru. Tu je nedavno priznanje Sjeverne Koreje o nuklearnom programu, kao i iračko ometanje inspektora UN- a, što oboje dokazuje slabost međunarodnoga sustava nadzora na tom polju. Četvrto, gdje god živjeli, u Washingtonu, Moskvi, Tokiju, Buenos Airesu, u svojim smo džepovima osjetili krizu svjetskog gospodarstva. Peto, vodeća država svijeta, SAD, još je više pokazala svoju jednostranost. Nisu se pokazala opravdanim ni očekivanja u stvarnoj internacionalizaciji pristupa u međunarodnoj politici. Stvara se dojam kako se Amerikanci brinu samo za vlastitu sigurnost, što je vrlo opasna tendencija. Ako jedina superdržava planski reducira svoju odgovornost u svjetskim poslovima, stanje bi se ozbiljno moglo pogoršati. (...) Treba priznati kako priroda međunarodnog terorizma pomaže jednostranosti uzvratnih djelovanja. Premda teroristi prijete svjetskom miru, oni ipak napadaju određenu zemlju. Te zemlje, u pravilu, zauzimaju oštrije stavove protiv terorizma, dok se druge postavljaju više filozofski-refleksivno, t.j. uzimaju akademsku ulogu. Zato su Francuska i Rusija, te Izrael i Engleska ostale bez općeg odobravanja za svoju borbu, već su morale izraditi vlastitu protuterorističku strategiju. Amerika je tim putem krenula nedavno, i odmah osjetila kritiku za jednostranost. Washington je za to i sam djelomice kriv. Zastupnici teorije predaha, u administraciji Busha-starijeg, svojedobno su zanemarili stari zakon - superdržava mora stalno pojačavati svoju vodeću ulogu u svijetu. Ako George Bush ne bude stvarao svjetski poredak, računajući u tome na Blaira i Putina, onda će se toga prihvatiti Osama bin Laden, Saddam Hussein ili netko iz te branše. Amerika je u XX. stoljeću dokazala svoju privrženost kolektivnoj akciji. Na svemu što čini osnovu svjetskog poretka - bio to UN, ili MMF, ili WTO - stoji pečat "Made in USA". Ali je rat protiv terorizma, tako dugo ignoriran, ostavio američku elitu u nedoumici. Ruski znameniti princip 'nek voda nosi', nije se ovdje pokazao dobrim. Sada se Amerika razbuđuje i zapravo nalazi pred izborom: ponašati se kao superdržava sa svim značajkama toga položaja ili izgraditi sustav proturaketne obrane (PRO), ukinuti pogodnosti viznog režima i zatvoriti se u vlastite granice. Prošlu godinu treba realno ocijeniti. Ipak nije došlo do globalne katastrofe, svjetski rat nije počeo. Je li to bio tek predah pred buru 2003. godine? U novogodišnjoj su noći mnogi Amerikanci stiskali palčeve u nadi za sigurnu budućnost", piše Nikolaj Zlobin, direktor ruskih i azijskih programa Centra za obrambenu informaciju SAD-a. KOMMERSANT 9. I. 2003. OPEC odlučio brzo proliti naftu Jučer je OPEC izjavio da će u nedjelju na bečkoj sjednici objaviti hitno povećanje proizvodnje nafte za 1-1,5 milijun barela dnevno. Zato što su međunarodne cijene nafte radi mogućeg rata u Iraku i štrajka u Venezueli nedopustivo visoke. Kao i obično, kartel moli Rusiju i Norvešku da se tome pridruže: Norveška je odbila, a Rusija se suglasila, piše Sergej Minaev. Kada je u rujnu prošle godine cijena nafte poskupjela do 30$ za barel, zapadne su zemlje optužile OPEC da se želi okoristiti budućim ratom, a članice kartela su se branile time da SAD snose odgovornost za počinjanje rata. Međutim, na prosinačkoj sjednici ipak su povećane kvote za 1,3 milijuna barela na dan - do 23 milijuna barela dnevno (dok su stvarno kvote bile nadilažene za 2-3 milijuna barela na dan). U slučaju iračkog rata, svjetsko tržište će ostati bez 2 milijuna barela dnevno, dok je venezuleanski štrajk smanjivao proizvodnju za 2,7 milijuna (dnevni zahtjevi u svijetu iznose 77 milijuna barela). I sad je OPEC objavio da će još povećati kvote, samo ne kaže koliko. Saudijska Arabija predlaže 1,5 milijun, Alžir i Libija - za jedan milijun, a Kuvajt isto, makar bi pristao i na 1,5 milijun. Jedini što zapadni stručnjaci tvrde da članice OPEC-a proizvode i tako najviše što mogu. Zapravo, proizvodnju mogu povećati samo Saudijska Arabija, Ujedinjeni Emirati, Iran i Nigerija. Samo je norveška ministrica energetike i nafte Sissel Edvardsen izjavila kako Norveška 'nema neiskorištenih potencijala'. A Rusija ima, po ocjeni stručnjaka. Ruski ministar energetike Igor Jusufov suglasio se u Rijadu sa saudijskim kolegom kako proizvodnju treba povećati samo za manjak venezuelanske nafte, kako bi se cijene održale u razumnim granicama. Tako se Rusija pokazuje spremnom da se s OPEC-om udruži u brzoj zaradi petrodolara i osvajanju novih tržišta. Ipak je OPEC oprezan u tim predviđanjima, već zbog nepredvidljivosti ratnih posljedica i mogućnosti prestanka venezuelanskog štrajka. Zato ipak treba brzo djelovati kako bi se ipak iskoristio trenutak, dok se sve to loše ne dogodi". ITALIJA L'UNITA 8. I. 2003. Bush razbija Ameriku "Predsjednik svoj plan naziva planom za 'zapošljavanje i rast', no on ne služi ni za jedno ni za drugo. Nedavni prijedlog smanjenja poreza neće stvoriti zaposlenost i neće potaknuti rast gospodarstva. Samo će postići cilj njegovog prethodnog poteza: učiniti bogate još bogatijim. U sadašnjem stanju problem gospodarstva je u prevelikoj ponudi u odnosu na potražnju. Previše je tvornica neiskorišteno, previše se strojeva ne rabi, previše je osoba nezaposleno. Zemlja nailazi na teškoće pri izvlačenju iz recesije jer nema dovoljno kupaca za sva dobra i usluge koje je američko gospodarstvo u stanju proizvesti. No postoji i jedan dugoročni problem, socijalan koliko i gospodarski: razbijamo se na tri odvojena društva. Na vrhu se nalazi jedna kraljevska klasa, s većim bogatstvom i prihodima nego što je imala bilo koja aristokracija. A sada dobivaju i najveći komad američkog dohotka u posljednjih 60 godina. U sredini je jedna zabrinuta klasa kojoj je nešto malo bolje nego prije deset godina, no koja još uvijek s teškoćom uspijeva srediti svoje proračune. U bazi piramide nalazi se jedna velika pod-klasa čiji su se prihodi i ionako malo bogatstvo smanjivali tijekom osamdesetih godina sve do sredine devedesetih, uz oporavak krajem devedesetih kada je nacionalna stopa nezaposlenosti pala na 4 posto, a poduzetnici su teško nalazili radnu snagu. (...) Sva dobra i usluge koji se danas mogu proizvesti netko mora kupiti. Pojedinačni potrošači kupuju dvije trećine svega što se proda u zemlji. A radi revolucije produktivnosti mnogi se proizvodi mogu proizvesti po nižim cijenama. No iako su ekonomičniji, ne mogu si svi potrošači, čija je platna vrećica praktički ostala ista kao prije koje godine, priuštiti kupiti ih. Jedine osobe čiji se prihod vrtoglavo povećao su one koje se nalaze na vrhu piramide. Oni troše prinčevske svote za egzotične odmore, luksuzne vile u Hamptonu i pulovere od kašmira. No unatoč toga troše samo jedan dio onoga što imaju. Srednja klasa je mnogo brojnija i nema veliki prihod na raspolaganju nakon što plati račune, obavi osnovnu kupovinu i plati najam. Pod-klasa praktički nema prihoda na raspolaganju. (...) Od kuda bi trebala doći potražnja za sva dobra i usluge koje SAD može proizvesti? Stranci ne žele i ne mogu kupiti ono što ostane na tržištu. Drugo gospodarstvo po veličini, Japan je prizemljeno, treće, Njemačka, kliže u recesiju. Veliki dio ostatka svijeta sigurno nije u stanju kupiti američke proizvodne viškove. I eto toliko veličanog Bushovog gospodarskog plana. Plan se u osnovi ograničava na smanjenje poreza kraljevskoj klasi. Najveći dio dionica je u rukama tih povlaštenih, što je razlog zašto se smanjivanjem nameta na dioničarske dividende njima čini još jedan poklon. Prema IRS-u, više od 60 posto sveukupne vrijednosti dividendi isplaćenih pojedincima 1999. je otišlo u džepove 10 posto poreznih obveznika koji se nalaze na vrhu piramide.(...) Uz to tim istim obveznicima ide gotova sva korist od trajnog ukidanja davanja na nasljeđa u nekretninama koje se odnosi na nekretnine u vrijednosti većoj od milijun dolara. No članovi kraljevske klase troše samo onoliko koliko žele trošiti. Nikakav poklon za njihove dobro napunjene novčanike ne može ih navesti da troše mnogo više. To nije plan za 'zapošljavanje i rast'.To je plan da se nagrade bogati u trenutku kada gospodarstvu treba veća potrošnja od strane osoba koje raspolažu sa skromnim sredstvima. Osim toga taj potez samo dodatno koncentrira bogatstvo i moć u trenutku kada su bogatstvo i moć u rukama sve manjeg broja ljudi.', piše Robert Riech, bivši ministar rada pod Clintonovim predsjedništvom od 1993. do 1997, danas profesor gospodarske i društvene politike na sveučilištu Brandeis. CORRIERE DELLA SERA 9. I. 2003. Pravo stanje Unije "Raznolika raspoloženja, na početku ove godinu, odražavaju stanja i perspektive 'kuće Europe', dok je EU upravo jučer ponovno pozvala najveće vlade da bez odgoda poštuju sporazum o financijskoj stabilnosti. Među proturječnim pitanjima, može se sjetiti i nestabilnosti cijena nakon zamjene tradicionalnih valuta u euro, veličanstvenog, a i pustolovnog, otvaranja EU-a za još deset država, djelovanja takozvane 'eurokracije', kuđene ili cijenjene, već prema slučaju. Jedno ispitivanje koje je provela bruxelleska komisija u studenom, već je ukazivalo da 84 posto Europljana za povećanje cijena optužuju euro. Potom je, nakon iskustva prve godine, sam predsjednik središnje europske banke Wim Duisenberg odlučio priznati da je euro pridonio inflaciji. Sigurno ne kao uzrok, već kao dodatni čimbenik. U kojoj mjeri? To je pitanje o kojemu se može raspravljati, uzimajući u obzir razliku između uočene inflacije i one za sada službene (...). U Italiji gdje je inflacija veća nego u Francuskoj i Njemačkoj, razmjer cijena zaokruženih na više je u trgovini dostigao primjetnu razinu, ne zaboravljajući međutim i povećanje cijena javnih usluga koje još uvijek traje. No je li istina da smo danas s eurom 'svi siromašniji'? Da je lira ostala izvan zajedničke valute, potresi financijskih tržišta nanijeli bi nam veće štete, od tečaja do cijene novca, od javnog duga do poreznog pritiska. A i kakvog bi smisla imalo sačuvati nacionalnu monetarnu jedinicu kada već dugo u Italiji više ne postoje kovanice od jedne, pet ili deset lira? Kovanica od jednoga eura je, ako ništa drugo, opipljiva. Različita raspoloženja i mišljenja iskazuju se i glede predviđenog ulaska, od 2004., još deset država u EU. Pošto će uskoro biti 25 nacija predodređenih živjeti pod istim zakonima, sa svojim jezicima, starim povijestima, društvenim običajima, i različitim uvjeta gospodarskog razvoja, ako i nećemo imati Babilon nećemo imati niti 'melting pot' kao Sjedinjene Države. Koliko bi mogla koštati otvorena vrata Poljacima i Mađarima, Česima i Slovacima, Slovencima i baltičkim narodima? Prema jednom ispitivanju po narudžbi parlamenta u Strasbourgu, 40 posto Europljana predviđa, i prije svega se plaši, veće nezaposlenosti, a najveća je uzbuna među Nizozemcima a najmanja među Šveđanima. Pa ipak EU nije mogao uskratiti utočište ni najudaljenijim među baltičkim narodima, Estoncima. U Tallinu i Tartuu lako je primijetiti da je i tamo gore povijesna Europa, prepoznatljiva po srednjovjekovnim zgradama koji nose natpise na latinskom, nedirnutim četvrtima iz hanzeatskog doba, sveučilišnim ustanovama koje potiču iz švedskog razdoblja Gustafa Adolfa. No sigurno neće biti mali posao prihvatiti tako veliku siromašnu rodbinu, koja je velikim dijelom stoljećima bila pod carističkim imperijom koji se protezao na dva kontinenta, a potom pod onim sovjetskim. Na kraju, u proturječjima 'kuće Europe' česte su primjedbe na takozvanu eurokraciju. Zašto je ona sklona tolikoj maniji propisivanja u vezi bilo kojeg pitanja, umjesto da svoju pozornost ograniči na bitne probleme? Najnoviji 'naputak', onaj koja poziva vlade da preciziraju koji je tjedni dan odmora u svakoj državi, izgled kao apsurdna revnost makar to bilo i 'iz poštovanja vjerskog pluralizma'. Je li netko mogao navesti muslimanski petak, koji nije dan odmora od rada ni u Turskoj? U Sjedinjenim Državama, koje su više multireligijsko društvo od EU-a, nitko ne postavlja takva pitanja. Epizoda o kojoj se govori mogla bi biti zanemarena. No u Europi zbir 'naputaka' dostigao je abnormalne razmjere, već 80.000 stranica", piše Alberto Ronchey. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk