IT - 9.I. CORRIERE - EU-UNIJA

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 9. I. 2003. Pravo stanje Unije "Raznolika raspoloženja, na početku ove godinu, odražavaju stanja i perspektive 'kuće Europe', dok je EU upravo jučer ponovno pozvala najveće vlade da bez odgoda poštuju sporazum o financijskoj stabilnosti. Među proturječnim pitanjima, može se sjetiti i nestabilnosti cijena nakon zamjene tradicionalnih valuta u euro, veličanstvenog, a i pustolovnog, otvaranja EU-a za još deset država, djelovanja takozvane 'eurokracije', kuđene ili cijenjene, već prema slučaju. Jedno ispitivanje koje je provela bruxelleska komisija u studenom, već je ukazivalo da 84 posto Europljana za povećanje cijena optužuju euro. Potom je, nakon iskustva prve godine, sam predsjednik središnje europske banke Wim Duisenberg odlučio priznati da je euro pridonio inflaciji. Sigurno ne kao uzrok, već kao dodatni čimbenik. U kojoj mjeri? To je pitanje o kojemu se može raspravljati, uzimajući u obzir razliku između uočene inflacije i one za sada službene (...). U Italiji gdje je inflacija veća nego u Francuskoj i Njemačkoj, razmjer cijena zaokruženih na više je u trgovini dostigao primjetnu razinu, ne zaboravljajući međutim i povećanje cijena javnih usluga koje još uvijek traje. No je li istina da smo danas s eurom 'svi siromašniji'? Da je lira ostala izvan zajedničke valute, potresi financijskih tržišta nanijeli bi nam veće štete, od tečaja do cijene novca, od javnog duga do poreznog pritiska. A i kakvog bi smisla imalo sačuvati nacionalnu monetarnu jedinicu kada već dugo u Italiji više ne postoje kovanice od jedne, pet ili deset lira? Kovanica od jednoga eura je, ako ništa drugo, opipljiva. Različita raspoloženja i mišljenja iskazuju se i glede predviđenog ulaska, od 2004., još deset država u EU. Pošto će uskoro biti 25 nacija predodređenih živjeti pod istim zakonima, sa svojim jezicima, starim povijestima, društvenim običajima, i različitim uvjeta gospodarskog razvoja, ako i nećemo imati Babilon nećemo imati niti 'melting pot' kao Sjedinjene Države. Koliko bi mogla koštati otvorena vrata Poljacima i Mađarima, Česima i Slovacima, Slovencima i baltičkim narodima? Prema jednom ispitivanju po narudžbi parlamenta u Strasbourgu, 40 posto Europljana predviđa, i prije svega se plaši, veće nezaposlenosti, a najveća je uzbuna među Nizozemcima a najmanja među Šveđanima. Pa ipak EU nije mogao uskratiti utočište ni najudaljenijim među baltičkim narodima, Estoncima. U Tallinu i Tartuu lako je primijetiti da je i tamo gore povijesna Europa, prepoznatljiva po srednjovjekovnim zgradama koji nose natpise na latinskom, nedirnutim četvrtima iz hanzeatskog doba, sveučilišnim ustanovama koje potiču iz švedskog razdoblja Gustafa Adolfa. No sigurno neće biti mali posao prihvatiti tako veliku siromašnu rodbinu, koja je velikim dijelom stoljećima bila pod carističkim imperijom koji se protezao na dva kontinenta, a potom pod onim sovjetskim. Na kraju, u proturječjima 'kuće Europe' česte su primjedbe na takozvanu eurokraciju. Zašto je ona sklona tolikoj maniji propisivanja u vezi bilo kojeg pitanja, umjesto da svoju pozornost ograniči na bitne probleme? Najnoviji 'naputak', onaj koja poziva vlade da preciziraju koji je tjedni dan odmora u svakoj državi, izgled kao apsurdna revnost makar to bilo i 'iz poštovanja vjerskog pluralizma'. Je li netko mogao navesti muslimanski petak, koji nije dan odmora od rada ni u Turskoj? U Sjedinjenim Državama, koje su više multireligijsko društvo od EU-a, nitko ne postavlja takva pitanja. Epizoda o kojoj se govori mogla bi biti zanemarena. No u Europi zbir 'naputaka' dostigao je abnormalne razmjere, već 80.000 stranica", piše Alberto Ronchey.