WT 7. I. MEĐUNARODNO PRAVOSUĐE

/savezi SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 7. I. 2003. Međunarodno pravosuđe "Znam što mislite. Knjiga koja je naslovljena s 'Prema pravednom svijetu' (Toward a Just World) zvuči kao spomen koji je napisao neuspjeli republikanski predsjednički kandidat nakon izbora, i kao takvu ju treba izbjegavati. Međutim, ovo nije takva knjiga. U svojoj kratkoj, ali dobro napisanoj knjizi o razvoju ideje o međunarodnom pravosuđu u prvih 50 godina proteklog stoljeća, Dorothy Jones, znanstvenica pri Chicago's Newberry Library, dokazuje kako ova tema može biti izazovna, čak i prosvjetljujuća. Teorija autorice jest da je razvoj bio ključan za samu ideju međunarodnog zakona i pravosuđa. Sve što se od tada dogodilo, samo se nadogradilo na to razdoblje, koje je trajalo od Haaške konferencije 1899. godine, do nueremberških suđenja, nakon Drugog svjetskog rata, nacističkim ratnim zločincima. Bila ona u pravu ili ne (a vjerojatno je u pravu), njen prikaz tog razdoblja povijesti ugodniji je za čitanje i sadrži više detalja od većine takvih knjiga a, iako je jasno da autorica vjeruje kako je udaljavanje od nacionalne suverenosti pozitivno, gospođu Jones nitko ne može optužiti za naivnost. Njen pristup je augustinski - čašu vidi napola punu, ne napola praznu. Njen vješti prikaz, na primjer, Lyttonovog povjerenstva, iz 1932. godine, u ime Lige naroda, koja je istražila Japanski upad u Mandžuriju, sigurno je najzanemarenije izvješće te vrste. Uvriježeno je stajalište da su i Izvješće i Liga bili nedovoljno učinkoviti i da su ostavili tokijskim militaristima na volju da kroje Aziju, dio po dio, prema svom ukusu. Možda ovo rašireno stajalište nije točno. Autorica tvrdi da japanski konkvistadori naoružani maltuzijanskim osjećajem za gospodarske mogućnosti nisu mogli biti zaustavljeni ni u kom slučaju, osim možda superiornom vojnom silom. No žrtva Japana 1932., Kina, nije pasivno čekala svoj usud. Da je međunarodni sustav hobbesovska džungla, Tokio je mogao slobodno ući u Mandžuriju, i dalje. Ali to se nije dogodilo. Kao što to autorica ističe, Japan se morao braniti od optužbi za agresiju, a rad Lyttonovog povjerenstva je morao shvatiti ozbiljno. Dva desetljeća ranije takva se stvar ne bi dogodila, i nikakvo međunarodno tijelo, kao što je bila skupština Lige, ne bi osudilo Japan, uglavnom stoga što takvih tijela u to vrijeme nije bilo. Japanci (i drugi agresori) bi, ukratko, upravljali svijetom, ili barem onim dijelovima svijeta za koje nisu bile zainteresirane druge moćne države. Na kraju, Liga nije mogla prisiliti Japan da se povuče iz Mandžurije, iako je Tokio u međunarodnoj zajednici bio izoliran. Izolacija je na kraju dovela do poraza Japana. (Ne samo to, ljudi koji su bili odgovorni za tzv. 'mandžurijski incident', nakon tokijskih su suđenja završili u zatvoru na temelju otkrića koja su ostvarena pod pokroviteljstvom Lige.) Nakon formalnog raspuštanja 1946., Liga je utrla put Ujedinjenim Narodima. Gospođa Jones se s pravom usredotočuje na nueremberška suđenja kao slijedeći korak u potrazi za međunarodnom pravdom. Autorica ta suđenja nacističkim ratnim zločincima promatra u svoj njihovoj složenosti. Sama suđenja su bila i ostala kontroverzna, i to ne samo među konzervativnim pravnicima koji su proces uvijek smatrali upitnim zbog nepridržavanja zakona. Na čemu se takva suđenja mogu zasnivati ako ne na pravdi pobjednika? Autorica se u velikom dijelu knjige bavi raščlanjivanjem problema i dokazivanjem nevinosti američkih tužitelja te naglašava mudrost europskih stručnjaka (najviše francuskih, u ovom slučaju). Jedino što se izostavlja jesu Sovjeti koji suđenju nisu pristupili neokaljanih ruku. Zapravo, ovo je i najveća mana knjige - hrvanje s implikacijama pravde pobjednika kada je očito da je jedan od njih nepravedan. Ovdje je perfidnost Sovjeta ograničena na jednu fusnotu i uopće ne pokriva Nueremberg. Ovo nameće pitanje - što smo uopće zaista naučili. Je li prvih 50 godina 20. stoljeća ikakav vodič za suđenje ratnim zločincima? Odgovor je, izgleda, i dalje nepotpun i uglavnom ograničen na zločinačke režime ili male zemlje koje gube ratove. Možemo li bolje? Možda, vremenom, no to pitanje ipak nadilazi ovu knjigu", piše Roger Fontaine.