DNEVNI PREGLED BR.3 7. SIJEČNJA 2003.

GLAS AMERIKE - VOA 6. I. 2003. Tisak Predsjednik George Bush sutra objavljuje paket zakonskih prijedloga kojem je cilj pokrenuti gospodarski rast. U središtu ove zakonodavne inicijative su promjene u poreznom sustavu, jedna od njih odnosi se na ukidanje poreza na dividende od dionica. Evo što o tome pišu uvodničari vodećih američkih dnevnika. Washington Post: Pomaže se onima kojima pomoć nije potrebna, piše uvodničar Washington Posta i smatra da će najnoviji gospodarski paket pomoći gotovo isključivo najbogatijim Amerikancima, kojima državna pomoć ionako nije potrebna. Osim toga, ukidanjem poreza na dividende od dionica državni se proračun osiromašuje za milijarde dolara kojih će ? tvrdi Washington Post ? vjerojatno biti lišene škole, nacionalni parkovi ili službe za održavanje auto-cesta. Protivnici poreza na dividende od dionica tvrde da se taj oblik prihoda oporezuje dva puta, što je nepravedno: prvi put kad korporacija zaradi profit, a drugi put kad se dio tog profita podijeli dioničarima. Ova tvrdnja ima vlastitu logiku, smatra uvodničar Washington Posta. Međutim, u ovom trenutku treba odlučiti je li opravdano stalno mijenjati poreznu politike u korist bogatih, te u korist korporacija koje isplaćuju dividende, a na štetu onih koje to ne čine. Washington Times: Uvodničar Washington Timesa podupire ukidanje ovog poreza. ?Kao što je smanjenje poreza bila pravilna politika prije dvije godine, u prvim danima recesije, tako je to i sada, kada ekonomski rast ponovno dobiva na zamahu? ? navodi se u uvodniku. Predsjedniku se poručuje da ?slijedi vlastiti instinkt, koji mu je donio pobjedu na izborima.? ?Oni koji najviše zarađuju plaćaju i najveći dio ukupnog poreza? ? nastavlja uvodničar Washington Timesa. ?Najbogatiji su i najveći investitori. Ako im se dopusti da zadrže veći dio prihoda, povećat će se investicije, što će dovesti do otvaranje novih radnih mjesta ? što predstavlja opću korist za cijelu ekonomiju.? Christian Science Monitor: Bijelu kuću podupire i bostonski Christian Science Monitor. Ukidanje poreza na dividende od dionica predstavljalo bi naime ?dugoročni korektiv kada je u pitanju poslovanje korporacija?, koje su posljednjih godina često znale šokirati javnost nepravilnim vođenjem poslovnih knjiga. Bostonski dnevnik napominje da se ova mjera ne treba kritizirati kao ?nepotrebna i neopravdana pomoć najbogatijima?. Naime, i američka srednja klasa investira u dionice. Osim toga, u ubrzanju gospodarskog rasta i otvaranju novih radnih mjesta glavnu će ulogu imati investitori, a ne vlada ? piše Christian Science Monitor. Prvog ponedjeljka 2003.godine, među temama koje privlače najveću pozornost medija je mogući rat s Irakom. Pod naslovom ?Američki operativci aktivni unutar Iraka? Boston Globe piše da su na iračkom teritoriju aktivne manje skupine pripadnika američkih Specijalnih snaga ? njih ukupno oko 100, kao i više od 50 agenata CIA-E. Već više od četiri mjeseca oni tragaju za lanserima projektila tipa Scud, promatraju naftna polja, ucrtavaju u karte minska polja, te laserima pomaži američkim pilotima bombardiranje iračkih protuzračnih sustava ? tvrdi list, pozivajući se na obavještajne izvore. U tim operacijama, uz američke, sudjeluje i manji broj jordanskih, britanskih i australskih komandosa, što mnogi analitičari tumače kao uvodnu fazu u rat protiv Iraka ? piše Boston Globe. Današnji USA Today kao ilustraciju ?eskalacije vojnih priprema? tumači odluku Pentagona da u najviši stupanj pripravnosti stavi najmanje 275 pričuvnih jedinica kopnenih snaga. Tim je postrojbama diljem zemlje rečeno da budu spremne za put u inozemstvo možda već ovog tjedna, ali sigurno u razdoblju od 10.siječnja do 15.veljače ? piše najtiražniji američki list koji dodaje da se zapovijed odnosi na oko 10 tisuća pripadnika pričuvnog sastava. Uz pričuvu, već je aktivirano 9 tisuća pripadnika Nacionalne Garde, a ukupni broj vojnika ?zajedno sa savezničkim snagama ? trebao bi dostići oko 250 tisuća prije nego što rat protiv Iraka započne, navodi USA Today. Usporedo s vojnim pripremama, ?Sjedinjene Države dovršavaju plan o promicanju demokratskog Iraka? piše u naslovu današnjeg New York Timesa. Prema tom planu, koji podrazumijeva zbacivanje predsjednika Saddama Husseina s vlasti, američke bi oružane snage ostale u Iraku najmanje 18 mjeseci. Predviđena su suđenja najvišim iračkim čelnicima, a planirano je i munjevito preuzimanje naftnih polja kako bi se podmirili troškovi obnavljanja Iraka ? navodi newyorški list, uspoređujući poslijeratni Irak s okupacijom i rekonstrukcijom Japana i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. 5. I. 2003. Tisak Iz današnjeg američkog tiska izdvajamo pisanje Boston Globea o sve češćem okretanju azilanata ka Kanadi. Stotine Pakistanaca i Arapa bez putovnica, od kojih su mnogi godinama boravili u Sjedinjenim Državama, nagrnuli su ovih dana na kanadsku granicu. Na graničnim prijelazima traže azil, nakon što su američke vlasti, u okviru rata protiv terorizma, odlučile stati na put ilegalnim useljenicima. Naglo povećanje broja stranaca na prijelazima u pokrajine Quebec, Ontario i British Columbia posljedica je rastućeg straha koji u Sjedinjenim Državama osjećaju stranci bez urednih dokumenata, posebno oni sa Srednjeg istoka, iz Sjeverne Afrike i jugoistočne Azije ? piše bostonski list, koji ukazuje na strah koji ilegalni useljenici osjećaju zbog mogućnosti uhićenja i deportacije. Te osobe imaju puno veće izglede dobiti izbjeglički status, a time i pravo boravka, a kasnije možda i državljanstvo, u Kanadi nego u Sjedinjenim Državama. Primjera radi, u Kanadi je 2001. godine izbjeglički status dobilo više od 44 tisuće ljudi koji su u tu zemlju ušli iz Sjedinjenih Država. Dok je do nedavno broj stranaca koji je na graničnom prijelazu Lacolle u Quebecu tražio azil iznosio tek desetak dnevno, ovih dana taj broj dostiže i 250 i to uglavnom Pakistanaca, piše Boston Globe. Najtiražniji američki list USA Today skupio je podatke o sredstvima koja su potrošili pretendenti na 435 mjesta u Zastupničkom domu Kongresa. Svi skupa su za svoje predizborne kampanje potrošili gotovo pola milijarde dolara. Taj iznos čak je za 34 posto bio veći nego na kongresnim izborima prije četiri godine ? navodi USA Today. 4. I. 2003. Tisak Američka vlada predlaže vođenje detaljne evidencije o svakom pojedincu koji ulazi u Sjedinjene Države ? piše današnji Denver Post. Listajući jutrošnji tisak u denverskom listu nalazimo izvještaj iz Washingtona u kojem se tvrdi da bi čak i američki državljani ubuduće trebali popunjavati formulare u kojima bi do pojedinosti trebali upisati gdje putuju ili odakle se vraćaju. Tako prikupljeni podaci elektronski bi se upućivali u vladine urede s ciljem njihove usporedbe s postojećim sigurnosnim podacima ? piše Denver Post, koji prenosi i sljedeću izjavu predstavnice Službe za useljavanje i naturalizaciju: ?Na taj će se način povećati sigurnost samih putnika?. Udruge za zaštitu građanskih prava upozoravaju, međutim, da novi propisi ne bi smjeli ugroziti zakonom zaštićeni privatni život ljudi. Prema pisanju Denver Posta, predloženim je zakonom predviđeno zaoštravanje kriterija za izdavanje ulaznih viza studentima i drugima koji posjećuju Sjedinjene Države. A na koliko veliki broj ljudi će se pravila odnositi ilustrirajmo podatkom da je u prvih devet mjeseci 2002.godine u Sjedinjene Države doputovalo 29 milijuna putnika. Današnji Washington Post na naslovnoj strani izvješćuje da će predsjednik Bush sljedećeg tjedna predložiti paket mjera kojima bi se potaklo gospodarski rast ? u vrijednosti od 600 milijardi dolara. Američki bi predsjednik mogao predložiti smanjenje poreza i povećanje izdvajanja u proračune saveznih država u razdoblju od 10 godina. Prema ocjeni washingtonskog lista paket mjera stimulacije gospodarstva dvostruko je vrjedniji od onoga što su očekivali republikanci na Capitol hillu. Dio sredstava će ? kako se navodi ? pomoći oporavku proračuna u saveznim državama, gdje je u zadnje dvije godine proračunski manjak počeo stvarati sve više problema. (VOA) NJEMAČKA DER SPIEGEL 6. I. 2003. Mirovni zbor "Jacques Chirac širio je među svojim ministrima mračno raspoloženje. Prije odlaska na kratak božićni odmor u Maroko, francuski je predsjednik jasno dao do znanja da se priprema za najgore. 'Nalazimo se u izuzetno teškoj fazi', analizirao je Chirac. 'George Bush bezuvjetno želi pobijediti Irak. Aktivirao je mehanizam koji će teško dopustiti povlačenje Amerikanca', ustvrdio je on. Nazočni su dobro shvatili poruku. Šef francuske države smatra da samo jedan čovjek može nagovoriti Busha da se predomisli: riječ je o Jacquesu Chiracu. Od Nove godine Pariz će - prije Nijemaca - na mjesec dana preduzeti dužnost predsjedatelja u Vijeću sigurnosti UN. Chirac je odlučio što bolje iskoristiti tu priliku kako bi privremeno spriječio početak rata u Perzijskom zaljevu, nastupio u ulozi državnika s osjećajem za mjeru i odgovornost i napokon podario Europi zasada nepostojeću težinu i priželjkivanu samostalnost u međunarodnoj politici. 'Francuska će morati stupiti u prve redove kako bi obranila mir', izjavio je predsjednik u svojoj novogodišnjoj poruci, prožimajući je dramatičnim patosom. Premijer Jean-Pierre Raffarin, koji je u cijelosti nastupio kao odjek svoga gospodara, potvrdio je: 'Rat je ono što preostaje kada poduzmete sve što je u vašoj moći a mi želimo poduzeti sve što je u našoj moći kako bismo ga izbjegli'. Predsjednik i premijer znaju da ni u Francuskoj javno mnijenje nije spremno za udar na Irak - vez zbog starih povijesnih interesa Francuske u arapskom svijetu. Zato Chirac upadljivo često ističe da 'Francuska ima slobodu da sama prosuđuje te da je želi i zadržati do samog kraja'. Treba se prestati ponašati kao da rat samo što nije izbio, napominje Chirac. Ministrica obrane Michele Alliot-Marie, koja dobro poznaje Chiracov način razmišljanja, reagira na isti način: 'Rat je uvijek nagore od svih rješenja - treba učiniti sve kako bi ga se spriječilo'. Usprkos naglašenom pesimizmu, mnogoglasni pariški mirovni zbor ne predstavlja tek puko umirivanje vlastite savjesti. Chirac je uvjeren da ima možda sićušnu ali ipak realnu šansu da zaustavi Georgea Busha. Nakon rezolucije o Iraku br. 1441, jednoglasno promijenjene pod francuskim pritiskom 8. studenog 2002. gl, američki predsjednik ne može više sam krenuti u vojnu akciju izvan okvira Ujedinjenih naroda, vjeruju pariški diplomati. Teoretski gledano, Washingtonu nije potrebna nova rezolucija; u slučaju iračkog eklatantnog kršenja strogih zadaća, vezanih za kontrolu, Bush bi se mogao osjetiti ovlaštenim pokrenuti američku ratnu mašineriju, napominju oni. No, gledano iz praktično-političke perspektive, ta je mogućnost u međuvremenu blokirana, smatra Chirac - u prvom redu zahvaljujući francuskoj nepopustljivosti. Sljedeći kritičan dan bit će 27. siječnja, kada će glavni inspektor UN Hans Blix podnijeti Vijeću sigurnosti izvješće o aktualnom stanju iračkog naoružanja - a Francuska je čvrsto odlučila iskoristiti predsjedateljsku funkciju u tom tijelu kako bi iznudila novu raspravu i novu odluku - odgovaralo to Washingtonu ili ne. Po toj strategiji SAD ne smiju dobiti isključivu ovlast za tumačenje izvješća. Amerikanci ne smiju jednostavno izvlačiti vlastite zaključke koji možda neće biti utemeljeni na činjenicama, naglašavaju u Elizejskoj palači: 'Ne treba srljati u rat ako ocjena situacije nije kristalno jasna - svakome', ističu u Parizu. Hoće li, dakle, Vijeće sigurnosti ponovno morati jednoglasno usvajati odluku? Takav se stav bliži implicitnoj prijetnji da Francuska po potrebi može iskoristiti i svoje pravo na veto. Čelnik socijalističke oporbe u Narodnoj skupštini Jean-Marc Ayrault već je često pozivao predsjednika da razmotri tu mogućnost. Doduše, Chirac zasada ne želi toliko zaoštravati stvari. Sve ovisi o dobrom ponašanju Iraka, Sadam Husein ne smije Bushu dati odgovarajuću izliku, upozorava francuski predsjednik. Francuzi su navodno Iračanima diskretnim kanalima već poslali dobre savjete kako skroman povod ne bi prerastao u veliki požar. U svojim mirovnim planovima Chirac se oslanja na potporu saveznika koji je Francuzima tek nevoljko omogućio da steknu ulogu povlaštenog partnera i protivnika američkog predsjednika: riječ je o njemačkom kancelaru Gerhardu Schroederu. Pad temperature u odnosima Washingtona i Berlina bio je više nego dobrodošao za Chiraca. Naime, upravo on - a ne Gerhard Schroeder - utjelovljuje sada kritički a ipak pouzdani glas europskog kontinenta u dijalogu sa SAD. Njemačkom pak kancelaru ne preostaje ništa drugo nego da se nada neograničenom uspjehu državnika iz Pariza. Samo će se u tom slučaju izvući iz škripca, utjelovljenog u izboru između ustrajanja na krutom negativnom odgovoru u Vijeću sigurnosti UN odnosno izlaganja pogrdama zbog promjene stava. Time se u Europskoj uniji odnos snaga preokrenuo naglavce u roku od samo nekoliko mjeseci. Francuz vodi a Nijemac slijedi - kao u nekadašnjim vremenima slavne gaullističke dominacije prije 40 godina. Predsjednik je uočio priliku da iskoristi klonulost njemačkog partnera i progura vlastitu viziju Europske unije - bilo zajedničkim prijedlozima u ustavnom Konventu u Bruxellesu, bilo u procesu formiranja vjerodostojne protuteže 'hipersili SAD' (izraz je skovao bivši francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine). EU možda još nije odlučila hoće li u budućnosti instalirati vlastitog predsjednika - Chirac pak faktički već jest predsjednik europske zajednice. Jedna od zadaća koje ta dužnost obuhvaća jest i pokazati Amerikancima da Europa može samo ako hoće. Krajem siječnja nosač zrakoplova na nuklearni pogon 'Charles de Gaulle', koji je sudjelovao već u ratu u Afganistanu', krenut će u novu akciju, doznaje se u Parizu. 'To je snažan signal, koji pokazuje da ne uzmičemo pred našom odgovornošću', radosno izjavljuje gaullistički političar specijaliziran za pitanja obrane Pierre Lellouche. Chirac možda sanja o miru ali dođe li do rata, protivno njegovom uvjerenju ali sukladno pravilima koja je sam definirao, on će - samo se po sebi razumije - u njemu sudjelovati. Već samo zato da bi mogao podići glas u ime Europe i Francuske u procesu oblikovanja poslijeratnog poretka u Iraku i na Bliskom Istoku", zaključuje na kraju članka Romain Leick. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 4./5./6. I. 2003. Rat je previsoka cijena "Odnos između njemačkih kancelara i američkih predsjednika nikada nije bio lošiji no u aktualnom slučaju Gerharda Schroedera i Georgea W. Busha. U Washingtonu Schroederu trajno zamjeraju što je svojom antiratnom predizbornom borbom iznova potaknuo i resantiman onih Nijemaca koji Ameriku smatraju imperijalističkim, neokolonijalnim, gotovo nekulturnim Behemotom. Osim toga, Busha su ozbiljno uvrijedile i analogije njemačkih povjesničara-amatera sa stranačkom knjižicom SPD-a ali i Schroederova izjava o 'pustolovini'. Schroeder je pak s odobravanjem uključio u svoju računicu mogući ne baš pljesak ali svakako glasove antiameričkog bloka, koji nema nikakve veze s ljevicom odnosno desnicom i obuhvaća u Njemačkoj političke snage u rasponu od radikalnih protivnika globalizacije preko ostarjelih demonstranata protiv rata u Vijetnamu do desničarske scene. Valja istaknuti da je sudjelovanje u ratu protiv Huseinova Iraka moguće odbiti uz valjane argumente i istodobno spriječiti da glavna pokretačka snaga tog stava bude tupi resantiman. Uzrok eskalacije napetosti oko Iraka valja tražiti u prvom redu u razvoju događaja u samoj Americi koji netko izvan te zemlje može objasniti ali ih ne mora nužno i odobravati. Nakon 11. rujna 2001. glavni prioritet Bushove vlade bila je borba protiv sivih eminencija terora kao i protiv talibana koji su bin Ladenovoj organizaciji pružili utočište u Afganistanu. Potom se već na početku netom minule godine u žarištu američke politike osvete i prevencije našao Irak. Doduše, nema dokaza pa ni jasnih indicija o vezi između Al-Qa'ide i Bagdada ali Irak je za brojne pripadnike političke klase u Washingtonu kao i za jako mnogo Amerikanaca simbol mnogo toga što je 11. rujna kulminiralo napadom na Ameriku. Sadam Husein beskrupulozan je diktator koji na svojoj savjesti nosi stotine tisuća ljudi. Politiku smatra nastavkom rata drugim sredstvima. Upotrijebio je otrovni plin protiv Iranaca i Kurda a Iračani su iz Kuvajta otjerani isključivo primjenom sile. Otada Bagdad ignorira gotovo sve odgovarajuće rezolucije Ujedinjenih naroda. Sve te činjenice pretvaraju Sadama u neprijatelja međunarodne zajednice. Osim toga, Amerikanci smatraju da Sadam ugrožava i egzistencijalne gospodarske interese, povezane u prvom redu s tek napola sigurnom opskrbom naftom, u kojoj vodeće mjesto zauzimaju američki koncerni. Nema sumnje da su svi ti čimbenici bili aktualni i prije 11. rujna 2001. ali u međuvremenu se u Americi rodila ne samo želja za odmazdom već i još jedno uvjerenje koje određuje američku politiku. Naime, Bush i njegovi vjeruju da je propao pokušaj ograničavanja štetnog djelovanja Sadama i talibana relativno miroljubivim sredstvima i njihove eventualne izolacije. Gledano iz te perspektive, već je intervencija u Afganistanu bila usmjerena, između ostalog, i na smjenu režima. Tako je i u slučaju Iraka. Zato je vrlo malo vjerojatno da će Washington povući svoje postrojbe iz regije Perzijskog zaljeva prije no što ih uistinu i upotrijebi - čak i ako inspektori UN za oružje zaključe da nema dokaza o skrivenom iračkom oružju za masovno uništenje. Washington teži svrgavanju Sadama Huseina i u tom kontekstu misiju inspektora UN ne smatra ciljem već sredstvom. No, vojna intervencija usmjerena na svrgavanje Sadama Huseina odnijet će u Iraku desetke tisuća ljudskih života i podmetnuti u najmanju ruku politički požar u cijeloj regiji na potezu od Maghreba do Pakistana, prouzročiti eskalaciju nasilja u Palestini i rezultirati dugotrajnim, skupim angažmanom inozemnih postrojbi i humanitarnih organizacija u Iraku. To je previsoka cijena za provedbu politike prevencije, razvijene za predsjednikovanja Georgea W. Busha u razdoblju nakon 11. rujna. No, nije li takav rasplet u skladu i sa stajalištem njemačkog kancelara koji od kolovoza prošle godine u javnosti odbija svaki oblik njemačkog sudjelovanja u vojnoj intervenciji? Istina, u razdoblju do vruće faze predizborne kampanje Schroeder se u javnosti nijednom riječju nije usprotivio tada već mjesecima poznatom cilju Washingtona da Sadama svrgne između ostalog i ratom. Sve dok je ocjenjivao da unutarpolitička korist takvog stava neće biti veća od vanjskopolitičke štete, Schroeder je izbjegavao raspravu o tom pitanju. Pritom valja napomenuti da ona baš i ne bi bila pretjerano teška. Naime, odluka Bundestaga iz studenog 2001. g. o pripremi njemačkog kontingenta za borbu protiv terora određuje tako jasne granice da je Schroeder mogao pravodobno zastupati taj stav i u odnosu prema Bushu i bez oštrine viteza predizborne kampanje. Takav bi nastup ublažio šutnju u odnosima američkog predsjednika i njemačkog kancelara. Nadalje, sukob između kancelarova ureda i Bijele Kuće dodatno zaoštrava dilema u kojoj bi se Njemačka ionako našla u funkciji nove članice Vijeća sigurnosti UN. Nakon što povjerenstvo UN za kontrolu naoružanja podnese svoje izvješće, otvorit će se dvije mogućnosti: po prvoj inspektori će ipak naći povoda da Irak optuže za nastavak kršenja rezolucija UN. U tom će slučaju gledano iz perspektive međunarodnih zakona biti legitimna i vojna akcija protiv Bagdada sukladno postojećim odlukama UN. Kada bi Washington i ostali u tom slučaju ustrajali na novoj rezoluciji koja će uključiti i primjenu sile, nitko im ne bi mogao uskratiti pristanak - osim ako sumnja u rad inspektora. Dakle, i Njemačka bi u krajnjoj konzekvenci morala odobriti rat - čak i ako bi ga SAD kao zemlja s najbrojnijim kontingentom tek u drugom redu vodile radi razoružanja Iraka. Nota bene, takvo odobravanje ni u kom slučaju ne bi podrazumijevalo da svaka država koja odobri rezoluciju mora angažirati i vojnike. Povijest UN ne poznaje takav mehanizam. Sve bi bilo puno teže kada inspektori UN uz dostatnu suradnju Bagdada ne bi pronašli dokaze za postojanje oružja za masovno uništenje. Ako bi Amerika usprkos tome ustrajala na novoj rezoluciji koja će obuhvatiti i upotrebu sile, otvorila bi se mogućnost sukoba u Vijeću sigurnosti. Mogući tijek tog sukoba danas je još u domeni spekulacija. Mogući su svi zamislivi scenariji - u rasponu od izolacije Njemačke do suzdržanosti Nijemaca, koja tek uz velike napore čuva dostojanstvo (možda u suradnji s drugim članicama Vijeća sigurnosti), do odgode rezolucije. U tom bi slučaju za Berlin moralno ispravan potez bilo odbijanje a politički mudriji potez suzdržanost. Sve to neće odvratiti Washington od njegova nauma ako ga je čvrsto odlučio provesti u djelo kao što se čini. Od veljače 1991. g. Amerika smatra Irak i njegova žilavog diktatora nedovršenim poslom ('unfinished business'). U vlastitoj percepciji Amerike i svijeta Bush mlađi raspolaže od 11. rujna 2001. povodom, političkim kormilom i postrojbama koji mu omogućuju da dovrši očev posao", zaključuje Kurt Kister. DPA * 6. I. 2003. Manevarski prostor Izraela ostaje ograničen i nakon najnovijeg terorističkog napada "Bio je to najstrašniji teroristički napad koji je obalna metropola Tel Aviv doživjela od početka palestinske pobune prije više od dvije godine. Više nego dobro poznate slike užasa i razaranja ponovno su početkom večeri zatreperile na zaslonima televizijskih aparata u izraelskim dnevnim sobama: osakaćeni leševi na tlu, krvlju obliveni teški ranjenici, uspaničeni ljudi. U nedjelju su se u razmaku od nekoliko sekundi usred siromašne gradske četvrti, nastanjene uglavnom radnicima na privremenom radu, eksplozivom raznijela dva napadača-samoubojice. Krvava bilanca njihova čina: 24 poginule i deseci dijelom teško ranjenih žrtava. Mnogi poginuli i ranjeni bili su stranci. Novi dvostruki napad predstavlja opomenu onim Izraelcima koji su zbog nastavljenih vojnih operacija u ponovno zaposjednutim palestinskim područjima podlegli zabludi da su sigurni. Posrijedi je novi dokaz da takve napade nije u cijelosti moguće spriječiti potpunom blokadom palestinskih područja. Palestinski izvori danas navode da su napadači, koji su sa sobom nosili neuobičajeno veliku količinu eksploziva, bili pripadnici odmetničke skupine vojnog krila Fataha, 'Brigada Al Akse' iz Nablusa. Upravo u tom gradu vojska neprekidno pretresa kuće i uhićuje osumnjičene. Pokret Fatah pod vodstvom palestinskog predsjednika Jasera Arafata i njegova autonomna uprava hitro su se ogradili od strašnog čina. Zabunu su izazvale radikalne skupine Hamas i Islamski džihad, koje su također preuzele odgovornost za napad. Za vrijeme hitno zakazane sjednice kabineta Sharon je morao obuzdavati uzrujane desničarske ministre koji su ponovno zahtijevali trenutno izbacivanje Jasera Arafata iz Izraela. Izraelsko ratno zrakoplovstvo ponovno je nakon napada bombardiralo ciljeve u pojasu Gaze. Kabinet zadužen za sigurnost najavio je nove vojne i političke mjere, usmjerene protiv Palestinaca: vojska bi trebala još više pojačati akcije ciljanog ubijanja mogućih ekstremista a palestinski političari neće smjeti - kao što je planirano - otputovati sredinom siječnja u London kako bi tamo razgovarali o reformama autonomne uprave. No, manevarski prostor izraelske vlade zapravo je jako ograničen - posebno s obzirom na očekivani američki vojni udar na Irak i na skore parlamentarne izbore. List Jediot Ahronot napisao je u ponedjeljak da i Sharon i njegovi ministri znaju 'da bi izbacivanje Arafata iz Izraela u aktualnom trenutku, neposredno uoči napada na Irak, sve dok nema indicija o izravnoj povezanosti autonomne uprave i napada, bilo identično objavi rata Bushovu kabinetu'. Izraelski komentatori polazili su u ponedjeljak od pretpostavke da će - kada je riječ o predizbornoj borbi - krvavi napad više koristiti Sharonu, koji se našao u nevolji zbog skandala s kupovinom glasova u okviru izbora kandidata u vlastitoj stranci Likud. 'Sharon je sada ponovno u svom elementu', napisao je u ponedjeljak list Haaretz. Doduše, i stranka rada Amram Miznas pokušat će upregnuti napad u rudo vlastitih ciljeva i prije izbora, zakazanih za 28. siječnja, ponovno istaknuti potrebu za odvajanjem od Palestinaca. Sljedeći faktor koji dodatno ograničava izraelski vojni manevarski prostor čisto je gospodarske prirode. U ponedjeljak se iz vojnih krugova doznalo da usprkos izazovnom napadu ne treba očekivati novu veliku ofenzivu na palestinskim područjima. S obzirom na tešku gospodarsku krizu u Izraelu jednostavno nema novca za plaćanje većeg broja rezervista, izjavio je za novinsku agenciju y-net vojni dužnosnik čije ime nije spomenuto. 'Tko sada pita hoće li biti pokrenuta nova vojna ofenziva, očigledno nije živio ovdje s nama protekle dvije godine', dodaje on. Komentator Jediot Achronota smatra da će se mogućnost za istinsko zaoštravanje izraelske politike prema Palestincima ukazati tek nakon očekivane jasne izborne pobjede Sharonova desnog bloka. Geslo tako ojačane vlade glasilo bi: 'Donesite nam Arafatovu glavu - cijena nije važna!'", prenosi na kraju priloga Sara Lemel. DPA * 5. I. 2003. U sukobu sa Sjevernom Korejom Bush šalje na bojišnicu diplomate "Za razliku od okupljanja postrojbi u Perzijskom zaljevu radi akcije protiv Iraka američki predsjednik George W. Bush šalje u atomskom sukobu sa Sjevernom Korejom na bojišnicu svoje diplomate. 'Različite okolnosti zahtijevaju različite strategije', objavljuje američki predsjednik. No, kratko uoči današnjeg početka ciklusa konzultacija američka je vlada jasno dala do znanja da ne namjerava voditi dijalog sa Sjevernokoreancima te da prijetnje i povrede sporazuma neće uroditi plodom. Ako ne popusti, komunistički režim suočit će se s pritiskom i izolacijom, najavljuju Amerikanci. Kritičari Bushove uzimaju danas na zub opisanu oštru poziciju Washingtona u najmanju ruku u istoj mjeri kao i obrazloženje da Irak predstavlja veću opasnost za SAD nego Sjeverna Koreja te da zato po potrebi mora biti razoružan i silom. Novoizabrani južnokorejski predsjednik Roh Moon Hyun već je najavio pokušaj posredovanja između Pjongjanga i Washingtona. Južnokoreanci smatraju da je politika 'izolacije' Sjeverne Koreje nepoželjna iz nacionalnih razloga i unaprijed osuđena na neuspjeh. S obzirom na jasne razlike Bush je opomenuo: 'Svijet mora i dalje jedinstveno nastupati kako bi odvratio (sjevernokorejski) režim od njegovih nuklearnih ambicija'. U Washingtonu bi ovog ponedjeljka i utorka saveznici iz Japana i Južne Koreje trebali na sastanku na razini visokih dužnosnika u vladi službeno očitovati načelo usklađene politike. Nakon toga dva visoka američka diplomata trebala bi otputovat u regiju a zatim i u Kinu, koja Sjevernu Koreju smatra svojim štićenikom i dosada nije pokazivala nikakve znakove spremnosti da je ostavi na cjedilu. Doduše, stručnjaci smatraju da Kina kao atomska sila nije zainteresirana za širenje nuklearnog oružja u Aziju. Zato SAD navodno raspolažu 'adutom' koji će im pomoći da potaknu Peking na suradnju, napisao je kolumnist Washington Posta Charles Krauthammer: riječ je o prijetnji opskrbljivanjem Japana atomskim oružjem. No, Washington neće odigrati tu kartu. 'Ne, ne, ne', odgovorio je izričito glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova Richard Boucher na pitanje razmatra li Washington mogućnost prodaje nuklearnog oružja ili tehnologije Japanu ili Južnoj Koreji radi uspostave protuteže Sjevernoj Koreji. U Washingtonu se spekulira da američka vlada iza kulisa povlači daleko manje oštre poteze no što sugeriraju javna priopćenja. Ministar vanjskih poslova Colin Powell potvrdio je da su komunikacijski kanali s Pjongjangom otvoreni. No, dužnosnici službeno izjavljuju da je politika Bushova prethodnika Billa Clintona doživjela neuspjeh. Clinton je želio uključiti Pjongjang u međunarodnu zajednicu kombinacijom ustupaka i zahtjeva. Clintonov pak blok svaljuje krivnju za sukob sa Sjevernom Korejom isključivo na Bushova leđa, tvrdeći da je republikanac za čelu države odmah nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti napustio put pregovora i uvrijedio vlastodršce u Pjongjangu. Dokazi koji po njima potkrepljuju tu tvrdnju: Bush je izjavio da vrhovni vlastodržac Kim Jong Il zaslužuje prezir i proglasio ga 'pigmejcem' a sjevernokorejsku državu uvrstio je zajedno s Irakom i Iranom u 'osovinu zla'. Novom doktrinom preventivnih udara na neprijatelje Bush je po njihovu tumačenju pretvorio Sjevernu Koreju u 'potencijalni cilj', ocijenio je kolumnist New York Timesa Paul Krugman. No, čini se da je predsjednik usprkos navedenim kategoričnim tonovima spreman napasti tek vojno slabe države poput Iraka, ali ne i do zuba naoružanu Sjevernu Koreju s milijun vojnika i najmanje dvije atomske bombe, napominje Krugman. Zato Sjeverna Koreja nema poticaja 'da bude pristojna. Takav nastup ne donosi ni pomoć ni sigurnost', napominje on" na kraju priloga Herberta Winklera. JUNGE FREIHEIT br. 51/XII. 2002. 'Svijet je izgubio svoju ravnotežu' "Interview: Bivši hrvatski šef vojne tajne službe Davor Domazet- Lošo o svojoj zemlji kao lopti među svjetskim silama - Gospodine admirale Domazet, prošlog ste mjeseca objavili svoju knjigu 'Hrvatska i veliko ratište'. Kako definirate sadašnji geopolitičko-strategijski položaj svoje zemlje? = Sedam godina poslije Domovinskoga rata Hrvatska je izložena jakom pritisku jer se, kako sam predočio u svojoj knjizi, nalazi u stanju rata bez rata i mira bez mira. Hrvatska geostrategijski leži na prednjim vratima puta prema Euroaziji. On vodi od Hrvatske kroz jugoistočnu Europu preko Crnoga mora, Kavkaza, Kaspijskog mora do Kazahstana i dalje do Filipina. Na tom se prostoru odlučuje o vlasti u svijetu. Tko zavlada tim prostorom, vladat će zemaljskom kuglom. - Zašto je taj prostor tako važan? = Prvi razlog je nafta. Ali možda je još važnija pitka voda. Hrvatska je jedna od malobrojnih zemalja u Europi koja raspolaže s dovoljno i po kakvoći dobre pitke vode. No postoje inozemne snage u čijem je interesu političko slabljenje Hrvatske. Tako bi primjerice hrvatsku radnu snagu u pogledu plaća trebalo izjednačiti s onom u drugim jugoistočnim zemljama (Makedonija, Albanija, Kosovo i Srbija). U cijelom tom prostoru treba prema tome prosječna mjesečna plaća biti 150 eura. Nakana je u Hrvatskoj sve jeftino kupiti i tako zavladati infrastrukturom zemlje. Na to ukazuje više činjenica: prvo, 94 posto našeg bankarskog sustava u rukama je stranaca - to je najviši udio među svim tranzicijskim zemljama. A drugo, telekomunikacijski sustav kod kojega je slično. Treći element je energetski sustav. Ako se i on proda strancima, Hrvatskoj će teško išta ostati. No budući da je Stabilizacijskim sporazumom utvrđeno da se i tlo i zemljište, nacionalni parkovi kao otoci u Jadranu mogu slobodno prodavati, to praktički znači da Hrvatskoj ništa ne preostaje. - Što to znači za hrvatsku politiku? = U takvoj konstelaciji snaga Hrvatska, koja se nalazi u procesu unutarnjeg kuhanja i nemira, ne raspolaže političkom opcijom koja bi snažno mogla artikulirati i zastupati hrvatske nacionalne interese. - Vaš prvi predsjednik Franjo Tuđman koji je preminuo 1999. jasno je formulirao hrvatske nacionalne interese: da Hrvatska ne smije biti dio Balkana, da pripada srednjoj Europi i Sredozemlju i da se mora orijentirati srednjoeuropski i sredozemno. = U članku 125 hrvatskoga Ustava stoji da je zabranjeno svako udruživanje ili priključivanje zemlje bilo kojoj balkanskoj ili zapadnobalkanskoj asocijaciji, jer je Hrvatska kulturalno i civilizacijski - a i strategijski gledano - srednjoeuropska zemlja. Samo je u tom kulturnom krugu kadra ostvarivati svoje nacionalne interese. To nipošto ne znači da Hrvatska ne smije težiti bilateralnoj suradnji sa svojim susjedima. Ponajprije to mora nastojati s Bosnom i Hercegovinom gdje živi hrvatska narodnosna skupina na čiju je zaštitu obvezana svaka hrvatska vlada. Sadašnja je hrvatska vlada Tuđmanovu eru obilježila kao desetljeće mraka, pljačke i zločina. Tuđman je imao dva cilja: samostalnu državu Hrvatsku i europsku suradnju te države koja samouvjereno čuva svoj identitet i aktivno surađuje u Europi - ali istodobno održava dobre odnose sa svojim istočnim i jugoistočnim susjedima. = Zašto se sadašnja hrvatska lijeva vlada pod predsjednikom vlade Ivicom Račanom protivi toj srednjoeuropskoj orijentaciji? S druge pak strane promiče europeizaciju i svršetak tako zvane izolacije zemlje? = Tu najprije treba sagledati u čijem je interesu tako zvani 'zapadni Balkan'. Postoje sile na Zapadu koje teško podnose što je Hrvatska postala neovisna i što je osim toga iz rata (1991.-1995.) izišla kao pobjednik. Kad je tako, Hrvatsku treba iznova disciplinirati i iznova prisiliti da se vrati na 'zapadni Balkan'. No na njemu bi ponovno ojačale Srbiju - a preko Srbije bi se tada moglo nadzirati cijeli Balkan. Tako žele ući u borbu za prevlast u XXI. stoljeću. Sadašnju je vladu doduše izabrao narod, ali uz upletanje znatnih stranih središta utjecaja i promidžbe. Sadašnja vlada uništava sve državne institucije, od obavještajnih služba preko policije do vojske, koja je bila pobjednička vojska. Kriminalizacija se ne provodi samo u vojsci. Širi se teza da je hrvatska država nastala kroz zločine - i prema tomu ta država nema pravo na potpunu neovisnost. Stoga ju treba uključiti u neku vrstu 'Euro-Slavije'. Za mene je to primjer političke igre nekih europskih država. - U susjednoj Sloveniji također ima silovitih unutarnjopolitičkih proturječja. No istodobno u svim politički strankama postoji jedinstvo u obrani nacionalnih interesa. Zašto je u Hrvatskoj drukčije? = Slovenija nema jednako geostrategijsko značenje. Hrvatska drži u svojim rukama istočnu obalu Jadrana. Ona ima veliku geostrategijsku težinu. Zato je Hrvatska izložena 'determiniranom kaosu' koji sam opisao u svojoj knjizi. - Za sada se puno raspravlja o širenju EU-a na istok. Spominje se deset zemalja kandidata, uključujući Sloveniju. Čak se govori o kasnijem članstvu Bugarske, Rumunjske i Turske. Samo se Hrvatska uopće ne spominje. Zašto? = Bugarska i Rumunjska će, kako je nedavno odlučeno u Pragu, biti primljene u NATO - još prije članstva u EU. Za to postoji jednostavan geostrategijski razlog: obje zemlje graniče s Crnim morem. A sada Hrvatska: ako pomislite na poznatu formulu 'pet plus jedan minus jedan' - znači na rješenje u kojemu ispada Slovenija ali se povezuju republike bivše Jugoslavije bez Slovenije, ali zajedno s Albanijom, tada je jasno da se cijelu istočnu obalu Jadrana želi povezati sa Srbijom koja se sa svoje strane oslanja na Bugarsku i Rumunjsku. Time bi se ostvario potpuni nadzor prostora. Zašto je to tako? Jer veliki igrači Europe s jedne strane i SAD s druge strane nisu definirali i podijelili svoje interese. Zbog toga žele to izjednačavanje na crti najmanjeg otpora. Prema tomu, u NATO-u ćemo dakle vidjeti Rumunjsku, Bugarsku i baltičke države. O ostatku će se zatim dogovoriti ili se počupati - ali države bivše Jugoslavije moraju biti primljene zajedno u paketu. No to je za Hrvatsku neprihvatljivo. Očekujem u bliskoj budućnosti pritisak iz vana da Hrvatska već spomenuti članak 135 Ustava u kojem je riječ o zabrani balkanskog udruživanja, stavi izvan snage. Najvažnije sile još nisu jasno definirale svoje interese na tom prostoru. - Koji su najvažniji suigrači u tom prostoru? = To je s jedne strane SAD, s druge strane Francuska i Velika Britanija. Držim da se njihovi interesi uzajamno ne poklapaju. Američki se interes usredotočuje na južnoeuropsku inicijativu, koja obuhvaća Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku - i postoji 'zapadni Balkan'. Potonji je više europski projekt. - Kako biste definirali ciljeve američke politike na tom prostoru? = Amerika je u taj prostor - Bosna, Kosovo i Makedonija - razmjestila svoje postrojbe. Grčka i Turska su članovi NATO-a. Svjetska sila Amerika i dalje će čuvati svoje interese. Ali američka će se težina premještati na istočno područje 'novog puta svile', kako sam ga nazvao u svojoj knjizi - dakle na središnju Aziju. - Koji cilj slijede Britanci i Francuzi? = Da bi ostali u igri, moraju stvoriti bilo kakvu novu 'Jugoslaviju'. U budućoj diobi vlasti postojat će Europa - tu mislim na srednji i istočni dio kontinenta, zatim Rusija i SAD. Na drugoj će strani biti Rusija, Kina i srednjoazijske zemlje, kao i Indija. Zatim je tu još Latinska Amerika. Danas je svijet izgubio svoju ravnotežu. Nju treba ponovno uspostaviti. Ali Engleska i Francuska mogu uopće ostati u igri samo preko 'zapadnog Balkana'. - Jeste li pristaša Huntingtonove teze o 'ratu civilizacija'? = Ne u smislu klasičnog rata civilizacija. Vjerujem u novu diobu vlasti. = Kad se pogleda Bliski istok ili u novije vrijeme Čečeniju, ne čini li se da se ipak ostvaruje sukob koji je Huntington predvidio? = Uzmimo Čečeniju: tamo se križaju dva transportna naftna puta - jedan ruski i jedan europski. Tamo živući narodi pripadaju različitim kulturama, ali to nije glavni razlog. Glavni razlog je nafta. Predstavlja se kao da je to sukob kultura - ali to nije istina. Radi se o resursima moći: nafta - a zatim pitka voda. Sadašnje približavanje Rusije i Amerike potvrđuje moju tezu o novoj diobi svijeta - ovaj put tako da će Amerikanci i Rusi biti na istoj strani. Dioba prije pada Berlinskoga zida bila je između Zapada i Istoka po zemljopisnoj dužini. Sada će biti po zemljopisnoj širini: dakle Sjever - Jug. - Kakvu ulogu može igrati Europa? = Europa može biti bitan suoblikovatelj ako očuva šarolikost svojih nacija. Europa nikada ne može biti savezna država, nego samo savez različitih država. Ali takvu Europu do sada još ne vidim. Globalizam razara raznolikost i bogatstvo Europe. Stari je kontinent uništen kad je uništeno njegovo srce, njegovo središte - upravo srednja Europa - najprije Prvim a zatim Drugim svjetskim ratom. Mora dakle doći do tog europskog zbližavanja - ali ne smije ga se nametati. Jednostavno se mora spoznati nužnost očuvanja identiteta svakog pojedinca u zajednici. - Hrvatska je neposredan susjed s islamskim svijetom. Predstavlja li islam opasnost ili prijetnju? = O tomu bi zapadni Europljani trebali više razmišljati negoli Hrvati, pomislite samo na problem sjevernih Afrikanaca u Francuskoj ili Turaka u Njemačkoj. Danas je problem što je Europa u opasnosti da izgubi svoj identitet. - Što znači hrvatski nacionalizam? = Jedna od najvećih bolesti Hrvatske je 'hrvatska šutnja'. Nastala je 1971. godine kad je Tito ugušio 'Hrvatsko proljeće'. Ta se šutnja danas ponavlja. Naš 'Domovinski rat' se kriminalizira. Hrvatska dugo vremena nije imala vlastitu državu i možda je naš problem što naša intelektualna elita ponekad ne nalazi pristup vlastitoj državi jer je tijekom mnogih naraštaja navikla služiti tuđim interesima. Trebat će jedan do dva naraštaja dok nastane intelektualna elita koja će raditi u duhu hrvatske neovisnosti. No na prvom mjestu treba stajati definicija naših nacionalnih interesa." Razgovor je vodio Carl Gustaf Stroehm. ITALIJA LA REPUBBLICA 3. I. 2003. Tamna strana tržišta između SAD-a i Europe "Čitajući komentare i specijalizirane rubrike, koje postoje i u ovom listu, ozbiljno se treba uzeti u obzir pretpostavka propadanja američkog carstva. Uništene teškim zaduživanjem, tvrtke i obitelji nalazili bi se zapravo u tako osjetljivom položaju da bi trebalo mnogo vremena prije no što bi se oporavilo od ludih devedesetih godina. Europi bi dakle preostalo samo da računa na samu sebe kako bi izašla iz nemirnih voda u kojima se nalazi. Iza ekstatičnog divljenja američkom (gospodarskom) modelu slijedi najironičniji skepticizam, ako ne i odlučno odbacivanje. Gospodin Greenspan, svojevremeno smatran dirigentom produljenja američke ekspanzije devedesetih godina, danas je optužen da je jedini odgovoran za financijski balon od sapunice i njegovo pucanje. Kao da je on jednim jedinim instrumentom, kamatno stopom, mogao učinkovito odrediti tri različita cilja: stabilnost cijena, punu zaposlenost i ravnotežu financijskih tržišta! Onda se hvale vrijednosti Europe, njeno oprezno upravljanje kamatnim stopama kao i njeno ograničavanje samonametnutih proračuna, koje sprječavaju vlade u provedbi kratkovidnih politika ili u pribjegavaju koječemu kako bi olakšale položaj svojih stanovništava. Čak se i optužuju oni koji si među njima žele uzeti slobodu spram tih ograničenja da ugrožavaju cijelu europsku građevinu. No potrebno je do kraja protumačiti razloge europske stagnacije. Prevladavajuća teza je da Europa ima puno pravo na planu makroekonomskog upravljanja i da je u potpunosti u krivu glede strukturalnog upravljanja. Za Sjedinjene Države, međutim, vrijedi upravo suprotno. Dok u Europi vlade imaju hrabrosti provoditi strogu makroekonomsku politiku, nemaju međutim hrabrosti provesti strukturalne reforme potrebne za uravnoteženo funkcioniranje privatnog sektora.(...) Uvijek se može iznijeti pretpostavka da Sjedinjene Države neće dugo moći izdržati puštanje krvi njihovog gospodarstva, i da će prije ili kasnije platiti svoja pretjerivanja, jučer ona u privatnom sektoru, danas ona javnih politika. Bila bi to skromna utjeha ako bi europski problemi ostali ili ako bi američki račun pridonio otežavanju stagnacije našeg kontinenta. Trebalo bi dakle doslovno uzeti tezu koja prevladava u Europi: ako naše vlade iskreno vjeruju u prednosti strukturalne reforme, onda bi trebale prijeći na djela. Doista se predugo o njoj govori općenito, čemu svatko može pridodati ono što mu se sviđa: 'ne ostaje ništa drugo nego provesti reforme', zamijenio je izraz 'ne ostaje ništa drugo nego pokrenuti'. (...) Trebalo bi dakle staviti karte na stol, odrediti vrstu reforme koja izgleda najprikladnijom za rješavanje problema nezaposlenosti, živo o njoj raspravljati, ako radi ničeg drugog onda radi toga da bi se vidjelo koliko ona može uvjeriti pojedine vlade u prednosti reforme. (...) Protivno prevladavajućoj tezi u tom pitanju ne postoji odgovarajući američki primjer: reforme se moraju provesti po mjeri, a ne serijski. Već sam kazao, slabljenje tržišta, poglavito u Sjedinjenim Državama, odigralo je odlučujuću ulogu u razvoju sadašnje krize. Nedvojbeno će se gledati prema devedesetim godinama kao godinama najdulje faze ekspanzije koju su proživjele Sjedinjen Države od kraja Drugog svjetskog rata. Njih će se smatrati, međutim, i jednim od razdoblja najveće neravnopravnosti koje je ta zemlja proživjela. I nedavnoj studiji, slikovitog podnaslova - 'Retour a Marie Antoinette'- Edward Wolf zaključuje da je od 1983. do 1998. 50 posto viška bogatstva stvorenog u Sjedinjenim Državama otišlo u korist 1 posto najbogatijih obitelji, a 90 posto tog istog bogatstva otišlo je u korist 20 posto uvjerljivo najbolje stojećih obitelji. To znači da se općenito većina Amerikanaca našla isključena iz tog novog bogatstva, mada je istina da su imali zaposlenje. Na isti način nam posljednjih dvadeset godina otkrili su nam dva lica tržišnog gospodarstva, onaj blistavi dio nove ekonomije, i tamnu stranu teških nedostataka i pretjeranih neravnopravnosti. Prečesto se zaboravlja na tu mračnu stranu u kojoj se, kako bilo, nalazimo u ovom razdoblju. Bit će potrebno toga se sjetiti u programu strukturalnih reformi koje treba pokrenuti u Europi, a istovremeno se treba uvjeriti da su makroekonomske politike u stanju riješiti slabljenje tržišta samo onda kada se i provode. Uloga države nikada nije bila toliko odlučujuća u izbjegavanju ili smanjivanju utjecaja tih politika na život ljudi", Jean-Paul Fitoussi. LA STAMPA 6. I. 2003. Za Europu zajednička fronta zemalja utemeljitelja "Oni koji s njime razgovaraju kažu da je Silvio Berlusconi gotovo više usredotočen na talijansko polugodište predsjedanja Europskom Unijom, koje počinje u srpnju, nego na teške probleme unutarnje politike koji su na vratima, te su ih štoviše i prošli. Je li to znak sklonosti, možda nesvjesne, da ih se otkloni, ili barem odgodi? Konkretan i stvaran, međutim izgleda interes na talijansko polugodište u kojemu Berlusconi (opravdano) vidi mogućnost stavljanja pečata na zaključne radove 'velike reforme' pomoću koje će se Europa suočiti s novim stoljećem. A možda će taj uspjeh, ako će biti uspjeh, imati svoju težinu i u unutarnjoj politici. Pošto je to rečeno, manje jasno izgleda metoda kojom će se taj uspjeh ostvarivati, pa i radi ustrajne rezerviranosti novog ministra vanjskih poslova Franca Frattinija, do koje dolazi, osim radi vrijednih osobnih karakteristika novog čelnika Farnesine, i uslijed svijesti da će se u Palazzu Chigi određivati smjer marša. No nije još dato do znanja koji su, ili mogu biti, ti smjerovi, ne na planu općih želja, već na onome ključnih pitanja. Sada jedan članak Giuliana Amata, u jučerašnjem broju lista Il Sole 24 Ore, otvara specifičnu raspravu o ulozi Italije u Europi. Amato koji je dopredsjednik bruxelleske konvencije u, recimo, nadnacionalnom, svojstvu, iznosi neka opažanja i uobličuje jedna prijedlog. Opažanja se odnose na dva iskušenja kojima je često podlegla talijanska diplomacija u Europi: iskušenju posredovanja pod svaku cijenu i iskušenju alternativne osovine (prvo s Velikom Britanijom, a potom sa Španjolskom) onoj francusko-njemačkoj. Oba su proizvela slabe rezultate. Može se dodati da su, kao što je nedavno podsjetio Mario Monti, važni rezultati postignuti tijekom talijanskih turnusnih predsjedavanja 1985. i 1990. (pokretanje zajedničkog tržišta, a potom zajedničke valute) odlučnim 'korištenjem' francusko-njemačke osovine, dakle izbjegavajući gore navedena iskušenja u koja se potom u više navrata ponovno palo, posebice u posljednje vrijeme. No eto Amatovog prijedloga. Ako želi snažan položaj, pred drugim i ključnim europskim polugodištem, talijanska vlada treba odustati (osim od privida tehničkog i formalnog posredovanja) od 'traganja za teško ostvarivim alternativama francusko-njemačkoj osovini', te je radije treba nastojati preusmjeriti 'zajedničkom stajalištu koje bi u konstitutivnoj fazi vezanoj uz širenje bez presedana imalo snažnu simboličku i političku vrijednost; zajedničkom stajalištu šest zemalja utemeljitelja'. Ako bi se Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg jedinstveno istupili na konferenciji između vlada nakon Konvencije, glede odlučujućih pitanja o onome što ostaje i onome što se treba mijenjati kako bi Europa ovog stoljeća bila prava politička stvarnost, a kojoj bi one možebitno bili avangarda, to bi imalo veliki utjecaj na ostatak EU- a, kao što bi i snažniji bio poziv, i gotovo nužnost, da se u Rimu zaključi, gdje je i rođen, ovaj izvanredni povijesni proces.", piše Aldo Rizzo. FRANCUSKA LIBERATION 3. I. 2003. Nezaustavljivi rast novog američkog carstva Prije ili kasnije Europa se mora usprotiviti politici Georga Busha, piše list. (...) U Parizu, paradoksalno, antiamerikanizam, koji je tijekom dva stoljeća bio sitan grijeh francuske inteligencije, bilo lijeve bilo desne, dobrim dijelom je i kriv za to nerazumijevanje. Za ljevicu je Amerika oduvijek bila premalo jakobinska, a previše buržujska, pluralistička i materijalistička. Nasuprot tome, za desnicu, ona je bila previše demokratska i previše vulgarna u svom ponašanju, svojim idejama, svom životu i u svom materijalizmu. Iz svega toga, bilo je (a još je uvijek) teško shvatiti u Parizu što je bit Amerike. Potreban je bio genij Tocquevillea da bi se shvatilo, jednom povijesnom ironijom, da upravo iz te narodne i demokratske zemlje proizlaze liberalne političke vrijednosti (snaga pojedinca nasuprot države, poštivanje društvenih i političkih prava, i prava koja su izmislile francuske i engleske aristokracije). Te stare antiameričke sheme nemaju danas nikakvu aktualnost. Gdje se nalaze prva sveučilišta i najveći muzeji na svijetu? U kojoj se zemlji na planetu može nabrojati među glavnim ministrima jednog Židova, jednu ženu i jednog crnca? Znači, treba zaboraviti tradicionalne postavke antiamerikanizma u Francuskoj, bilo kod ljevice bilo kod desnice, jer ne može se više kritizirati samo jednu i jedinstvenu Ameriku. Apsurdno je da niti ljevičari niti desničari ne uočavaju prednosti te Amerike koja je u isto vrijeme progresivna, liberalna i buržujska - što je u pravom smislu fasciniralo Tocquevillea. Ali, bitno je također shvatiti da danas postoje dvije Amerike - radikalno drukčije jedna od druge. S jedne strane postoji Amerika "New Deala" Jimmyija Cartera, a čak i donekle Georgea Herberta Busha, koja bi možda bila Amerika koju je nekoć upoznao Jacques Chirac, kada je bio student na Harvardu - ima tome već četiri desetljeća. Ali postoji danas jedna nova i sumorna Amerika, Amerika Georgea W. Busha, t.j. Amerika Imperij. Američki "goodness", naspram američkog "power-a" . Ako popustimo pred ovom drugom, znači napraviti veoma lošu računicu. (...) No što to sve znači za Europu? Bush i njegovu suita - nemojmo se tu nimalo zavaravati - ne ciljaju samo na Irak, već i na Europu nad kojom je potrebno dominirati, jer su odnosi snaga sa starim kontinentom uvijek isplativi (carinske pristojbe na europski čelik, masovne subvencije agro-businessu u Americi, itd.) Znači li to dakle pokušati umiriti Ameriku putem suradnje s njom? Treba li dakle slijediti put ponašanja koji obilježavaju dvoje bezuvjetnih saveznika Georga Busha u Europi, t.j. Engleska i Rumunjska? Ili pak, treba li, kao što je to učinio kancelar Gerhard Schr?der, odbiti se prikloniti zahtjevima Busha, Chenyija, Tom Dalaya, Wolfowitza itd.? Upravo tu leži cijela srž debate u Ujedinjenim narodima. Čemu dakle kolaboracija Francuske s vladom Georgea W. Busha, ako to znači prihvatiti nezaustavljiv tandem pokornog konja i ratobornog jahača? Pametni stratezi govore nam da je danas Francuska u puno boljoj poziciji za sporazum s Washingtonom, nego što je to servilna Engleska ili neprijateljski raspoložena Njemačka. Taj put prema suradnji je stupica. "Hic Rhodus, hic salta": Prije ili kasnije Europa će se trebati rastati od te nove Amerike. Ali bolje je to učiniti jasno, hrabro, i ponosno. (...) Što dakle učiniti ? Za sada, odbiti kategorički vojno i financijsko sudjelovanje u ratu, što je francuska diplomacija već i učinila i što se ne smije poreći. A u mjesecima koje nadolaze, treba učiniti da Europa bude jača i da se nju bolje sluša. Nadajmo se da će se u toj domeni nezainteresiranost, pa čak i prezir Busha i njegove ekipe naspram Europe, te osobito naspram Francuske, okrenuti protiv novog američkog carstva, piše Patrice Higonnet profesor s Harvarda. VELIKA BRITANIJA THE FINANCIAL TIMES 3. I. 2003. Američko carstvo: stvarnosti i posljedice američke diplomacije Od 11. rujna 2001. i širenju američke vojne snage koja je uslijedila, Amerikanci su se počeli osjećati ugodnije s idejom o tome da je njihova zemlja carstvo - nešto što su prije vrlo gorljivo poricali. Govor o Americi kao "novom Rimu" uobičajen je u novinskim komentarima. Istodobno, Amerikanci su uvijek bili skloni vjerovanju da je njihovo carstvo novoga kova i jedinstveno blagotvorno, piše list. Prema riječima Elihu Roota, ministra rata, "američki se vojnik razlikuje od svih drugih vojnika iz ostalih zemalja otkad je svijeta i vijeka. On je napredni čuvar slobode i pravde, zakona i reda te mira i sreće". Root je to izjavio 1899., ali bi se moglo zamisliti kako te iste riječi izlaze iz usta Georgea W. Busha. Kao rezultat ovog uvjerenja u američku isključivost i jedinstvenu dobrohotnost, američkoj vanjskoj politici i sigurnosti ne ide od ruke izvlačenje pouka iz iskustva negdašnjih carstava. Andrew J. Bacevich, bivši istaknuti američki dužnosnik, razmatra ovaj manjak s neviđenim uspjehom. On raskrinkava pojam da su SAD povijesno bile protiv primjene oružanih snaga radi širenja svoje snage i vrijednosti - a ta su snaga i te vrijednosti obično identične. Ali carstva imaju različite oblike, a snaga SAD-a se očituje ne izravnim pravilom, već neizravnim utjecajem kojem kada je to potrebno potporu pruža vojna sila. Kako Bacevich ističe u poglavlju naslovljenom "Topovnjače i Gurke" (op. ur. engleski vojnici nepalskog porijekla, poznati kao dobri i poslušni vojnici), ovo slijedi jednu staru imperijalnu tradiciju. Kao i Amerika danas, i većina europskih carstava u prošlosti je barem pokušavalo upravljati što jeftinije. To je osobito istinito nakon pojave opće demokratske tendencije u politici u Europi 19. stoljeća, kada je postalo politički nemoguće poslati novake da umru u dalekim ratnim operacijama u mjestima za koja njihove obitelji nisu niti čule. Američki projektili i skriveni bombarderi suvremeni su ekvivalent topovnjačama iz 19. stoljeća. Drugi način uštede novca i izbjegavanja domaćeg prosvjedovanja jest uporaba ne vlastitih postrojbi, već naivnih pomoćnika kao što su bili Gurke. Kako ističe Bacevich, to je u osnovi američka strategija u Jugoslaviji i Afganistanu, pomoću Hrvatske vojske, Oslobodilačke vojske Kosova i Sjevernog afganistanskog saveza. Pitanje je mogu li SAD i dalje voditi ratove na ovaj način ili će morati uvesti vlastite snage u dugotrajnim ratovima osvajanja i okupacije; te, ukoliko do toga dođe, hoće li to američki narod tolerirati. Iza ovog krije se šire pitanje - mogu li SAD i dalje hegemonijski djelovati neizravnim sredstvima, ili će se nesmiljeno uvući u posao izravnog imperijalnog vladanja. Jer je do sada jedan od razloga što je tako malo stvarne oporbe američkoj hegemoniji u većem dijelu svijeta bio taj što je ta hegemonija daleka i neizravna. SAD nemaju stvarne teritorijalne ambicije u bilo kojoj drugoj zemlji, iako možda koji put podupiru secesionističke pokrete. Ovo je od velike važnosti za otklanjanje masovnog neprijateljstva. Naravno, radikalni islamisti preziru čak i neizravnu američku hegemoniju; ali za veliku većinu Arapa, uistinu razbješnjujuća stvar kod SAD-a jest njihova bliska identifikacija s Izraelom, koji je izravno okupirao arapski teritorij te je u položaju izravnog vojnog upravljanja nad arapskim stanovništvom. Na prvi pogled čini se da SAD vjerojatno mogu nastaviti s vođenjem neizravnog carstva po niskoj cijeni u žrtvama. U stvari, zahvaljujući razini zaštite koju uživaju moderni američki vojnici, nesrazmjer se razvio između vojnih žrtava i civilnih pogibija zbog terorističkih napada. A dok ti napadi mogu dugoročno iscrpiti volju američkog naroda da intervenira bilo gdje u svijetu, još će ih dugo vremena vjerojatnije poticati na osvetu. Međutim, dvije stvari moramo imati na umu. Prva je da dok suvremeno američko ratništvo jeftino prolazi u smislu američkih života, ono zasigurno nije jeftino u američkom novcu (...). Drugi je problem da neizravna carstva trebaju države-klijente te, kako su Britanci otkrili u 19. stoljeću, da je ovaj odnos kroz vrijeme teško održati. Zahtjevi postavljeni režimu-klijentu od strane imperijalne sile mogu biti tako veliki da on kolabira. Carstvo može ili potpuno povući ili zakoračiti te upravljati zemljom izravno. Ovo je američka dvojba koja polako klija u Afganistanu - te će vjerojatno buknuti na vidjelo kao posljedica rata u Iraku, ističe Andrew J. Bacevich. THE GUARDIAN 6. I. 2003. Vrijeme je da Europa iskoristi svoj potencijal i postane gospodarski div "Europa, uključujući i Veliku Britaniju, hitno treba smanjiti kamate kako bi se spriječila nova recesija gospodarstva EU-a. Najnoviji dokazi o usporavanju gospodarstva u Velikoj Britaniji- uključujući i smanjenje potrošnje i novu recesiju proizvodnje- javljaju se istovremeno sa sve brojnijim znacima recesije u eurozoni, Japanu pa i Sjedinjenim Državama. Prošlogodišnji porast vrijednosti eura u odnosu na dolar, od 18 posto- koji je uzrokovan više slabošću dolara nego jačanjem gospodarstva u Europi- smanjit će očekivanu inflaciju. Ovo će, pak, Europskoj središnjoj banci dati priliku da smanji kamate za barem 0.5 posto dok drugi budu pokušavali riješiti kaos koji je nastao kao rezultat mazohističke fiskalne politike eurozone. Ako Europska središnja banka ne smanji kamate, Njemačkoj- drugom najjačem gospodarstvu u svijetu koje već posrće pod teretom precijenjene valute- bit će još teže i neće moći naći izlaz iz proračunskog deficita koji već za 3 posto prekoračuje granice Maastrichta. Pitanje s kojim je suočena Europa jest želi li nastaviti oslanjati se na rast gospodarstva SAD-a ili se želi početi ponašati kao gospodarski div, što su se njeni osnivači nadali da će postati. Gospodarstvo SAD-a, mora se priznati, preneražava svoje kritičare već nekoliko godina ostvarujući solidan rast unatoč korporacijskim dugovima, deficitu nacionalnog proračuna i ogromnom trgovačkom deficitu koji su veoma lako mogli gurnuti gospodarstvo u novu recesiju. Sposobnost gospodarstva SAD-a da naraste za 3 posto u prva tri kvartala godine unatoč korporacijskim skandalima kao što je Enron, kolapsa tržišta dionica, unatoč očekivanom ratu i telekomunikacijskom debaklu, Wall Street Journal je nazvao 'senzacionalnom pričom o kojoj se prošle godine najmanje izvješćivalo'. Wall Street Journal je upravu, iako bi slabosti gospodarstva SAD-a, uključujući i još uvijek precijenjeno tržište dionica i nestabilnu valutu, mogli potaknuti destabilizirajuće promjene u bilo kojem trenutku. Očekuje se da će Bushova vlada ovoga tjedna obznaniti smanjenje poreza za bogate kako bi se stvorili 'stimulansi', kao da se ništa nije naučilo od pretjeranih stimulansa iz razdoblja Enrona. Ako, i to veliko 'ako', bude prostora za smanjenje poreza, smanjenje poreza bi trebalo uvesti za siromašnije ljude koji ih više zaslužuju. Osim toga, vjerojatnije je da bi smanjenja poreza siromašne potaknulo na veću potrošnju, a ne štednju. Zanimljivo je to da, ako danas želite pronaći gospodarstva koja brzo rastu, treba se okrenuti istoku, zemljama u koje je preseljena proizvodnja robe toliko zapadnih tvrtki. Među njima su Kina (godišnji rast gospodarstva od 8.1 posto), Tajland (6 posto), Malezija (5.6 posto) i Indija (5.8 posto). Gospodarstvo najbliže Europskoj Uniji koje najbrže raste je Turska (7.9 posto). Svijetla točka turskog gospodarstva prošle godine bio je rast industrijske proizvodnje od 12 posto, a najslabija točka bila je inflacija. Uz inflaciju od 32%, da je Turska bila uključena u europske službene statistike, pokvarila bi europski prosjek. Sada je vrijeme da Europa iskoristi svoje skrivene snage. Eurozona još uvijek ima višak vrijednosti nastao trgovinom, od 94 milijarde dolara. Više od 90 posto njene trgovine odvija se s drugim europskim zemljama, a velika obostrana korist trebala bi nastati i kao rezultat industrijalizacije zemalja aplikantica na istoku. Vrijeme je da Europa počne o sebi razmišljati kao o gospodarskom divu koji može tako lako postati, i da prestane živjeti od mrvica gospodarskog širenja Sjedinjenih Država", stoji u uvodniku lista. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 6. I. 2003. Da, jedan od razloga za rat je i nafta "Dok sam bio na odmoru u Coloradu, jednoga sam dana vidio dvije žene kako pored žičare u Aspenu drže transparente, protestirajući protiv rata u Iraku. Na jednom je transparentu pisalo: 'Samo rat ili samo nafta'? Dok sam promatrao ovu demonstraciju dviju žena, zamijetio sam automobile koji su u punoj brzini prolazili pored njih: jedan za drugim, džipovi i sportski automobili koji troše najviše benzina. Čitava scena potaknula me da se zapitam ne postavljaju li te dvije žene zaista pravo pitanje: je li rat u Iraku, za koji se Bushova ekipa priprema, zaista rat za naftu? Moj kratki odgovor je- jest. Kakav god rat SAD otpočeo u Iraku, jedan od razloga će sigurno biti nafta. Ovo se ne može poreći. No hoće li se kao motiv za rat smatrati isključivo nafta ovisit će o tome kako se Amerika bude ponašala prije invazije i što bude pokušala učiniti u Iraku nakon nje. Tvrdim da je jedan od razloga za mogući rat protiv Iraka nafta jer je nemoguće drugačije objasniti ponašanje Bushove ekipe. Zbog čega proganjaju Sadama Huseina a prema Sjevernoj Koreji se ponašaju diplomatski i uglađeno kada Sjeverna Koreja već ima nuklearno oružje, rakete za njihovo lansiranje, kada je poznato da je u prošlosti prodavala opasno oružje bilo kome tko za njega daje gotovinu, ima 100.000 američkih vojnika na nišanu i ima čelnika koji je još opakiji prema vlastitom narodu od Sadama? Jedan od razloga je, naravno, taj što je lakše progoniti Sadama. No drugi je razlog nafta- čak iako to George W. Bush ne želi priznati. (Bushov nedavni pokušaj da napuše prijetnju koju predstavlja Irak tvrdeći kako bi napad Iraka na Ameriku- koji je veoma malo vjerojatan- 'uvelike naštetio našem gospodarstvu' bio je upravo neugodan. Nakon te izjave, veoma je lako zaključiti kako predsjednik očajnički traži bilo kakvu izliku za početak rata, kada već nema prave razloge i dokaze.) Osnovni razlog zbog kojeg je Bushova ekipa usredotočenija na Sadama jest taj da, u slučaju da Sadam dođe do oružja masovnog uništenja, to bi mu moglo poslužiti kao sredstvo za širenje njegovog utjecaja, koji je dugo tražio, nad područjem u kojem se nalaze najveće zalihe nafte na svijetu, Zaljevom. U zabrinutosti SAD-a zbog mogućnosti da bi zli, megalomanični diktator mogao ostvariti preveliki utjecaj nad područjem prirodnih zaliha nafte koja pokreće svjetsku industrijsku bazu nema ničeg nelegitimnog ili nemoralnog. 'Bi li žene koje su protestirale u Aspenu više voljele da Sadam Husein kontrolira naftu', pita Michael Mandelbaum, stručnjak za vanjsku politiku pri sveučilištu Johns Hopskins, i autor knjige 'Ideje koje su osvojile svijet'. Za sada, Sadam svoje bogatstvo stečeno trgovanjem naftom nije koristio za dobrobit vlastitog naroda, nego za vođenje rata protiv njegovih susjeda, za izgradnju raskošnih palača i izgradnju oružja masovnog uništenja.' Mandelbaum postavlja dobro pitanje, no Bushova ekipa bi imala više podrške za rat kojem je jedan od ciljeva kontrola nad iračkom naftom da svojim ponašanjem da do znanja kako djeluje u korist planeta, ne samo Amerike. Nemam prigovora ratu za naftu- ako je popraćen istinskim programom za očuvanje energije. No kada Amerika obznani svijetu kako ju nije briga za promjenu klime, da Amerikanci smatraju kako imaju pravo voziti koje god automobile požele, da misle kako imaju pravo trošiti onoliko nafte koliko im se prohtije, onda je poruka ta da rat za naftu u Zaljevu nije rat koji za cilj ima zaštititi pravo svijeta na gospodarski opstanak nego pravo Amerikanaca na luksuz. Takva poruka sigurno će biti smatrana nemoralnom. U slučaju da Amerika na kraju okupira Irak, a prva stvar koju učini bude to da isključivo američkim naftnim tvrtkama da koncesije na vađenje nafte, ovakav će utisak biti zapečaćen. U slučaju da Sjedinjene Države okupiraju Irak a Sadama jednostavno zamijene autokratom sklonijem SAD-u, i postave ga na čelo iračke naftne postaje (kao što je SAD to učinio u drugim arapskim naftnim državama), onda bi ovaj rat također bio nemoralan. Ako se, s druge strane, pokaže da su Bushova ekipa i američki narod voljni da ostanu u Iraku i plate punu cijenu, i novčano i u ljudstvu, koja je potrebna da bi se pomoglo Iračanima da izgrade napredniju, demokratičniju arapsku državu- koja bi naftu koristila za korist svoga naroda i koja bi služila kao uzor svojim susjedima- u tom bi slučaju rat kojem je jedan od ciljeva nafta bio legitiman. Dapače, bio bi to ključni korak prema izgradnji boljeg Bliskog Istoka", piše Thomas L. Friedman. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST * 6. I. 2003. Kostelići postavili rekord "To je bio poseban dan za obitelj Kostelić. Ivica i Janica Kostelić postali su prvi brat i sestra koji su osvojili prvo mjesto Svjetskog kupa u alpskom skijanju u istom danu. Janica je osvojila prvo mjesto u slalomu, na svoj 21. rođendan, u Bormiu, u Italiji, a zatim je zajedno sa svojim ocem na televiziji gledala pobjedu svog brata u slalomu u Kranjskoj Gori, u Sloveniji, manje od sat vremena kasnije. 'Ovo je izuzetan dan za moju obitelj', kazala je Janica. 'To je zaista neobičan rekord, ali sam vrlo zadovoljna zbog njega. To što je napravio Ivica mnogo mi znači jer već godinama govorimo o osvajanju utrke u istom danu. 'Izvrsno je što se ovo dogodilo upravo na moj rođendan. Nije mi mogao dati bolji poklon.' Hrvatski premijer, Ivica Račan, uputio je čestitke i Janici i Ivici, hvaleći njihov 'duh i motiviranost.' Nekoliko tisuća hrvatskih navijača otputovalo je u susjedne Sloveniju i Italiju. Kod kuće, tisuće Hrvata gledalo je pobjede Kostelićevih na televizijskim ekranima. Kostelići su u Hrvatskoj ikone. Njihov uspon iz siromaštva nadahnjuje ovu zemlju sa 4.5 milijuna stanovnika koja se počinje oporavljati nakon ratnih pustošenja, koja su uslijedila nakon proglašenja neovisnosti od Jugoslavije, 1991. godine. Prošle godine, Kostelići su pobijedili istog vikenda, u završnici Svjetskog kupa u Flachau-u, u Austriji. Od početka Svjetskog kupa, prije gotovo 40 godina, petnaestero parova braće i sestara je osvojilo utrke, ali nikada u istom danu. Najbliže tome bila su braća Mahre iz SAD-a. Ivica je slalom odvozio za 1 minutu, 44 sekunde i 71 stotinku i tako utvrdio svoje vodstvo u slalomu. Bila je to njegova druga pobjeda za redom. Austrijanac Rainer Schoenfelder bio je drugi sa 1 minutom, 44 sekunde i 98 stotinki a olimpijski šampion u slalomu, Jean- Piere Vidal iz Francuske bio je treći, s 1 minutom, 45 sekundi i tri stotinke. Tom Rothrock bio je najbrži američki skijaš, na 12. mjestu. Šveđanka Anja Paerson je bila treća a Kristina Koznick je bila najbrža Amerikanka, s osvojenim desetim mjestom", piše Associated Press a prenosi list. RUSIJA ITOGI 6. I. 2003. Globalizacija sigurnosti Rusija planira stvoriti unutrašnju protuterorističku vojsku na jedinstvenoj obrambenoj vertikali, piše Oleg Odnokolenko Amerika je na terorizam 11. rujna odgovorila stvaranjem superslužbe koja je dobila ime ministarstva državne sigurnosti uz dobitak proračuna od 40 milijarda dolara. Ruske su vlasti na izazov terorista, koji su uhitili taoce na predstavi musicala 'Nord-Ost', odlučile odgovoriti po američkom ključu. Prvo, u novoj godini počinje radikalna reforma Ministarstva unutrašnjih poslova, a jedan od sastavnih elemenata bit će stvaranje unutrašnje protuterorističke vojske. Drugo, u Državnoj Dumi se očekuje početkom 2003. godine pokretanje predsjednikove zakonodavne inicijative o stvaranju Vijeća obrane (VO), strukture koja će koordinirati rad cijeloga obrambenog kompleksa zemlje. Kako smo doznali, ovih je dana MVP razaslao zainteresiranim adresama - Kremlju, vladi, Vijeću Federacije, Dumi - prijedlog o stvaranju Snaga za specijalne operacije (SSO), a potpisao ga je Rašid Nurgaliev, nekadašnji zamjenik direktora FSB-a (Federalne sigurnosne službe). Vidi se da je termin 'snage za specijalne operacije', kao i sama ideja globalizacije struktura koje čuvaju sigurnost, posuđen od Amerikanaca, ali im je praktični smisao u Rusiji ponešto drukčiji. Na primjer, ako američke SSO služe kao glavni instrument radi pojačanja vojnog i političkog utjecaja prvenstveno u inozemstvu, dotle je domaći SSO - izum za unutrašnje potrebe. Po zamisli generala Nurgalieva, razni OMON-i, SOBR-i, OMSN-i i SOM- i (sve razne policije za specijalne zadatke) moraju što brže biti svedeni na zajedničku strukturu s jedinstvenom upravom. Ako se uzme da takvih postrojba ima više od 120 (tako OMON ima postrojbu u svakom gradu sa 300 tisuća i više stanovnika), onda će buduće snage imati više od 20 tisuća ljudi. I to do Kalinjingrada do Vladivostoka. (...) Snage za specijalne operacije primjenjivat će se ponajprije u Čečeniji, gdje će protuteroristička operacija preći pod nadzor Ministarstva unutrašnjih poslova u proljeće 2003. Po našim saznanjima, u bližoj će perspektivi SSO, kao i vojne postrojbe drugih jakih služba, preći pod nadzor nove strukture - Vijeća obrane. Poslije događaja na Dubrovki postalo posve jasno da su SAD i Rusija za međunarodni terorizam - istovrsne mete, zato su i odgovori na nove izazove u objema državama nekako slični. I u Moskvi i u Washingtonu radi se o stvaranju globalne službe za pitanja sigurnosti. Jedino što ruski financijski resursi za stvaranje novih struktura nimalo ne sliče američkima. Na primjer, za Ministarstvo obrane u novoj je financijskoj godini dobilo tri puta manje sredstava, nego isto američko koje se uopće dosad nije proslavilo. Pa ipak su ruski vojnici dali sve do sebe za globalizaciju. (...) Nova upravljačka struktura, po nekim informacijama, stvara se i s namjerom da joj na čelo stane sadašnji ministar obrane Sergej Ivanov, koji sebe preporučuje za odličnog analitičara. A kako nova struktura nema vremena čekati na vojne reforme, predviđene za 2010. godinu, nego mora uključiti ne samo vojna nego i gospodarska pitanja (proizvodnju oružja i drugu vojnu produkciju), pretpostavlja se da će tajnik Vijeća obrane dobiti mjesto zamjenika vlade i u tom statusu preuzeti odgovornost za cijelu obrambenu vertikalu zemlje." AUSTRIJA APA * 6. I. 2003. Srbija: slučaj Milutinović vjerojatno će ovog tjedna dobiti na dinamici "Sudski postupak za izručenje nekadašnjeg srpskog predsjednika Milana Milutinovića sudu UN za ratne zločince, gdje bi se Milutinović trebao braniti od optužbi da snosi odgovornost za zločine počinjene na Kosovu u proljeće 1999. g., vjerojatno će od sredine predstojećeg tjedna poprimiti dinamičniji tijek. Naime, na zahtjev okružnog suda u Beogradu, pred kojim se vodi postupak za izručenje, vladin odbor za suradnju s haaškim sudom pod vodstvom ministra vanjskih poslova Gorana Svilanovića trebao bi očitovati svoje mišljenje bi li izručenje - nakon Slobodana Miloševića - već drugog po redu bivšeg srpskog predsjednika ugrozilo državne sigurnosne interese. Tek nakon što dobije mišljenje spomenutog vladinog odbora, istražni sudac okružnog suda Milan Dilparić pozvat će na sud i samog Milutinovića. Tom će prilikom bivši šef države biti upoznat s optužnicom i zahtjevom haaškog suda za njegovim izručenjem. Po zakonu kojim je službeni Beograd prošle godine regulirao suradnju s haaškim sudom, sudski postupak pred okružnim sudom ne bi trebao trajati dulje od dva tjedna. Nakon što okružni sud utvrdi da postoje uvjeti za izručenje, savezno ministarstvo pravosuđa sročit će odgovarajuću odluku o tom postupku. Doduše, za njegovu provedbu nadležna je srpska policija. U razgovoru za državnu televiziju u subotu navečer Milutinović je isključio mogućnost otpora uhićenju ali je izjavio da će njegov boravak u zatvoru vjerojatno imati 'kobne posljedice' zbog njegova narušenog zdravlja (prije dvije godine ugrađena su mu tri bypassa). Ni u subotu Milutinović nije potvrdio spekulacije po kojima se vjerojatno odlučio sam predati sudu. Taj potez osigurao bi mu blju poziciju pred sudom UN. Dosadašnji srpski predsjednik branit će se pred sudom UN zajedno s nekadašnjim načelnikom glavnog stožera oružanih snaga Dragoljubom Ojdanićem i bivšim potpredsjednikom jugoslavenske vlade Nikolom Šajnovićem. Milutinović će se pridružiti jugoslavenskom vojnom vodstvu koje će se gotovo u punom sastavu naći u pritvoru haaškog suda. Naime, za vrijeme NATO-vih zračnih napada u proljeće 1999. tadašnji crnogorski predsjednik Milo Đukanović nije pozivan na sjednice najvišeg vojnog vodstva čiji je član bio zajedno s Miloševićem i Milutinovićem. Doduše, Milutinović neće u pritvoru imati mogućnost uspostave kontakte sa suoptuženicima. Suđenje trojici najbližih Miloševićevih suradnika vjerojatno će sukladno najavama početi najranije u rujnu ove a možda i tek početkom sljedeće godine. Ojdanić i Šajnović već su pred sudom UN izjavili da su nevini a Milutinović je dosada opetovano tvrdio da tijekom rata nije bio nadležan ni za vojsku ni za policiju. No, njegova nazočnost na sjednicama Vrhovnog vijeća obrane, zakazanim za vrijeme rata na Kosovu, upućuje na zaključak na bivši srpski predsjednik laže. Doduše, za predsjednikovanja Slobodana Miloševića Milutinović sasvim sigurno nije imao glavnu riječ ali nije smogao ni snage da se suprotstavio odlukama svoga 'bossa', kako je Miloševića običavao nazivati već tijekom mirovnih pregovora o Bosni, vođenih u studenom 1995. g. u američkom gradu Daytonu", napominje na kraju priloga Breda Ozim. ?Napomena o copyrightu: Tekstovi označeni zvjezdicom (*) mogu se, uz suglasnost Hine, integralno prenositi. (Hina) mk