IT - 6. I. LA STAMPA- ITALIJA I EU

ITALIJA LA STAMPA 6. I. 2003. Za Europu zajednička fronta zemalja utemeljitelja "Oni koji s njime razgovaraju kažu da je Silvio Berlusconi gotovo više usredotočen na talijansko polugodište predsjedanja Europskom Unijom, koje počinje u srpnju, nego na teške probleme unutarnje politike koji su na vratima, te su ih štoviše i prošli. Je li to znak sklonosti, možda nesvjesne, da ih se otkloni, ili barem odgodi? Konkretan i stvaran, međutim izgleda interes na talijansko polugodište u kojemu Berlusconi (opravdano) vidi mogućnost stavljanja pečata na zaključne radove 'velike reforme' pomoću koje će se Europa suočiti s novim stoljećem. A možda će taj uspjeh, ako će biti uspjeh, imati svoju težinu i u unutarnjoj politici. Pošto je to rečeno, manje jasno izgleda metoda kojom će se taj uspjeh ostvarivati, pa i radi ustrajne rezerviranosti novog ministra vanjskih poslova Franca Frattinija, do koje dolazi, osim radi vrijednih osobnih karakteristika novog čelnika Farnesine, i uslijed svijesti da će se u Palazzu Chigi određivati smjer marša. No nije još dato do znanja koji su, ili mogu biti, ti smjerovi, ne na planu općih želja, već na onome ključnih pitanja. Sada jedan članak Giuliana Amata, u jučerašnjem broju lista Il Sole 24 Ore, otvara specifičnu raspravu o ulozi Italije u Europi. Amato koji je dopredsjednik bruxelleske konvencije u, recimo, nadnacionalnom, svojstvu, iznosi neka opažanja i uobličuje jedna prijedlog. Opažanja se odnose na dva iskušenja kojima je često podlegla talijanska diplomacija u Europi: iskušenju posredovanja pod svaku cijenu i iskušenju alternativne osovine (prvo s Velikom Britanijom, a potom sa Španjolskom) onoj francusko-njemačkoj. Oba su proizvela slabe rezultate. Može se dodati da su, kao što je nedavno podsjetio Mario Monti, važni rezultati postignuti tijekom talijanskih turnusnih predsjedavanja 1985. i 1990. (pokretanje zajedničkog tržišta, a potom zajedničke valute) odlučnim 'korištenjem' francusko-njemačke osovine, dakle izbjegavajući gore navedena iskušenja u koja se potom u više navrata ponovno palo, posebice u posljednje vrijeme. No eto Amatovog prijedloga. Ako želi snažan položaj, pred drugim i ključnim europskim polugodištem, talijanska vlada treba odustati (osim od privida tehničkog i formalnog posredovanja) od 'traganja za teško ostvarivim alternativama francusko-njemačkoj osovini', te je radije treba nastojati preusmjeriti 'zajedničkom stajalištu koje bi u konstitutivnoj fazi vezanoj uz širenje bez presedana imalo snažnu simboličku i političku vrijednost; zajedničkom stajalištu šest zemalja utemeljitelja'. Ako bi se Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg jedinstveno istupili na konferenciji između vlada nakon Konvencije, glede odlučujućih pitanja o onome što ostaje i onome što se treba mijenjati kako bi Europa ovog stoljeća bila prava politička stvarnost, a kojoj bi one možebitno bili avangarda, to bi imalo veliki utjecaj na ostatak EU- a, kao što bi i snažniji bio poziv, i gotovo nužnost, da se u Rimu zaključi, gdje je i rođen, ovaj izvanredni povijesni proces.", piše Aldo Rizzo.