NJ 6. I. SPG: CHIRAC VJERUJE DA SAMO ON MOŽE ZAUSTAVITI BUSHA?

NJEMAČKA DER SPIEGEL 6. I. 2003. Mirovni zbor "Jacques Chirac širio je među svojim ministrima mračno raspoloženje. Prije odlaska na kratak božićni odmor u Maroko, francuski je predsjednik jasno dao do znanja da se priprema za najgore. 'Nalazimo se u izuzetno teškoj fazi', analizirao je Chirac. 'George Bush bezuvjetno želi pobijediti Irak. Aktivirao je mehanizam koji će teško dopustiti povlačenje Amerikanca', ustvrdio je on. Nazočni su dobro shvatili poruku. Šef francuske države smatra da samo jedan čovjek može nagovoriti Busha da se predomisli: riječ je o Jacquesu Chiracu. Od Nove godine Pariz će - prije Nijemaca - na mjesec dana preduzeti dužnost predsjedatelja u Vijeću sigurnosti UN. Chirac je odlučio što bolje iskoristiti tu priliku kako bi privremeno spriječio početak rata u Perzijskom zaljevu, nastupio u ulozi državnika s osjećajem za mjeru i odgovornost i napokon podario Europi zasada nepostojeću težinu i priželjkivanu samostalnost u međunarodnoj politici. 'Francuska će morati stupiti u prve redove kako bi obranila mir', izjavio je predsjednik u svojoj novogodišnjoj poruci, prožimajući je dramatičnim patosom. Premijer Jean-Pierre Raffarin, koji je u cijelosti nastupio kao odjek svoga gospodara, potvrdio je: 'Rat je ono što preostaje kada poduzmete sve što je u vašoj moći a mi želimo poduzeti sve što je u našoj moći kako bismo ga izbjegli'. Predsjednik i premijer znaju da ni u Francuskoj javno mnijenje nije spremno za udar na Irak - vez zbog starih povijesnih interesa Francuske u arapskom svijetu. Zato Chirac upadljivo često ističe da 'Francuska ima slobodu da sama prosuđuje te da je želi i zadržati do samog kraja'. Treba se prestati ponašati kao da rat samo što nije izbio, napominje Chirac. Ministrica obrane Michele Alliot-Marie, koja dobro poznaje Chiracov način razmišljanja, reagira na isti način: 'Rat je uvijek nagore od svih rješenja - treba učiniti sve kako bi ga se spriječilo'. Usprkos naglašenom pesimizmu, mnogoglasni pariški mirovni zbor ne predstavlja tek puko umirivanje vlastite savjesti. Chirac je uvjeren da ima možda sićušnu ali ipak realnu šansu da zaustavi Georgea Busha. Nakon rezolucije o Iraku br. 1441, jednoglasno promijenjene pod francuskim pritiskom 8. studenog 2002. gl, američki predsjednik ne može više sam krenuti u vojnu akciju izvan okvira Ujedinjenih naroda, vjeruju pariški diplomati. Teoretski gledano, Washingtonu nije potrebna nova rezolucija; u slučaju iračkog eklatantnog kršenja strogih zadaća, vezanih za kontrolu, Bush bi se mogao osjetiti ovlaštenim pokrenuti američku ratnu mašineriju, napominju oni. No, gledano iz praktično-političke perspektive, ta je mogućnost u međuvremenu blokirana, smatra Chirac - u prvom redu zahvaljujući francuskoj nepopustljivosti. Sljedeći kritičan dan bit će 27. siječnja, kada će glavni inspektor UN Hans Blix podnijeti Vijeću sigurnosti izvješće o aktualnom stanju iračkog naoružanja - a Francuska je čvrsto odlučila iskoristiti predsjedateljsku funkciju u tom tijelu kako bi iznudila novu raspravu i novu odluku - odgovaralo to Washingtonu ili ne. Po toj strategiji SAD ne smiju dobiti isključivu ovlast za tumačenje izvješća. Amerikanci ne smiju jednostavno izvlačiti vlastite zaključke koji možda neće biti utemeljeni na činjenicama, naglašavaju u Elizejskoj palači: 'Ne treba srljati u rat ako ocjena situacije nije kristalno jasna - svakome', ističu u Parizu. Hoće li, dakle, Vijeće sigurnosti ponovno morati jednoglasno usvajati odluku? Takav se stav bliži implicitnoj prijetnji da Francuska po potrebi može iskoristiti i svoje pravo na veto. Čelnik socijalističke oporbe u Narodnoj skupštini Jean-Marc Ayrault već je često pozivao predsjednika da razmotri tu mogućnost. Doduše, Chirac zasada ne želi toliko zaoštravati stvari. Sve ovisi o dobrom ponašanju Iraka, Sadam Husein ne smije Bushu dati odgovarajuću izliku, upozorava francuski predsjednik. Francuzi su navodno Iračanima diskretnim kanalima već poslali dobre savjete kako skroman povod ne bi prerastao u veliki požar. U svojim mirovnim planovima Chirac se oslanja na potporu saveznika koji je Francuzima tek nevoljko omogućio da steknu ulogu povlaštenog partnera i protivnika američkog predsjednika: riječ je o njemačkom kancelaru Gerhardu Schroederu. Pad temperature u odnosima Washingtona i Berlina bio je više nego dobrodošao za Chiraca. Naime, upravo on - a ne Gerhard Schroeder - utjelovljuje sada kritički a ipak pouzdani glas europskog kontinenta u dijalogu sa SAD. Njemačkom pak kancelaru ne preostaje ništa drugo nego da se nada neograničenom uspjehu državnika iz Pariza. Samo će se u tom slučaju izvući iz škripca, utjelovljenog u izboru između ustrajanja na krutom negativnom odgovoru u Vijeću sigurnosti UN odnosno izlaganja pogrdama zbog promjene stava. Time se u Europskoj uniji odnos snaga preokrenuo naglavce u roku od samo nekoliko mjeseci. Francuz vodi a Nijemac slijedi - kao u nekadašnjim vremenima slavne gaullističke dominacije prije 40 godina. Predsjednik je uočio priliku da iskoristi klonulost njemačkog partnera i progura vlastitu viziju Europske unije - bilo zajedničkim prijedlozima u ustavnom Konventu u Bruxellesu, bilo u procesu formiranja vjerodostojne protuteže 'hipersili SAD' (izraz je skovao bivši francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine). EU možda još nije odlučila hoće li u budućnosti instalirati vlastitog predsjednika - Chirac pak faktički već jest predsjednik europske zajednice. Jedna od zadaća koje ta dužnost obuhvaća jest i pokazati Amerikancima da Europa može samo ako hoće. Krajem siječnja nosač zrakoplova na nuklearni pogon 'Charles de Gaulle', koji je sudjelovao već u ratu u Afganistanu', krenut će u novu akciju, doznaje se u Parizu. 'To je snažan signal, koji pokazuje da ne uzmičemo pred našom odgovornošću', radosno izjavljuje gaullistički političar specijaliziran za pitanja obrane Pierre Lellouche. Chirac možda sanja o miru ali dođe li do rata, protivno njegovom uvjerenju ali sukladno pravilima koja je sam definirao, on će - samo se po sebi razumije - u njemu sudjelovati. Već samo zato da bi mogao podići glas u ime Europe i Francuske u procesu oblikovanja poslijeratnog poretka u Iraku i na Bliskom Istoku", zaključuje na kraju članka Romain Leick.