FRANC-L'EXPRESS OD 2.1.03. O FRANCUSKO-NJEMAČKIM ODNOSIMA

FRANCUSKA L'EXPRESS 2. I. 2003. Dva stoljeća mržnje i ljubavi "Pogrešna zamisao je prava stvarnost: to je naslov knjige pod ravnanjem Jeana-Noela Jeanneneyja s podnaslovom 'Nacionalni stereotipi u Europi' (Odile Jacob). Izraz omogućava da bolje shvatimo francusko-njemačke odnose zadnjih desetljeća, pa i stoljeća. A vrijedi i danas, primjerice u obilježavanju četrdesete obljetnice Elizejskog ugovora. Njegov je sadržaj bio ograničen. Osim najavljenog osnutka Francusko-njemačkog ureda za mladež i obveza čelnika i visokih dužnosnika dviju zemalja da se redovito sastaju, ništa nije riješio. Zadnji izravni sukobi u svezi sa Saarom i izgradnjom kanala na rijeci Moselle, riješeni su Luksemburškim ugovorom koji su 1956. potpisali Guy Mollet i Konrad Adenauer. On nipošto nije obilježio rođenje novog francusko- njemačkog duha, već pristajanje generala De Gaullea na ono protiv čega se borio sve do svog povratka na vlast 1958. Njegova je važnost bila to više ograničena što je zbog uvodnog dijela koji je Bundestag dodao zakonu o njegovoj ratifikaciji, nekoliko tjedana nakon potpisivanja izgubio međunarodnu političku važnost. Međutim, mnogim će se svečanostima i govorima obilježiti 22. siječanj, temeljni sporazum o francusko-njemačkom prijateljstvu. (...) Nitko ne poriče da su bila dva stvaralačka dvojca, Valery Giscard d'Estaing-Helmut Schmidt i Francois Mitterrand-Helmut Kohl. Prvi je postavio temelje zajedničke valute, drugi ju je ostvario. Dakako, nisu bili sami, ali je francusko-njemački motor pokrenuo ujedinjenje Europe. Je li euro bio njemački uzvrat za francusku pomoć u ujedinjenju? U Njemačkoj se o tomu puno pisalo, ali je odobravanje Delorsova plana prethodilo padu Berlinskog zida. Ujedinjenje je napose imalo dva puno važnija francusko-njemačka aspekta. S jedne je strane francuska potpora, spočetka neodlučna, potvrdila važnost koju je Jacques Delors odmah shvatio i podupro: ujedinjenje je bilo prvo širenje europske slobode na istok. Primjena članka 23 Ustava Savezne Republike (sunarodnjaci u domovini koja se oslobodila postaju građani države koja je od početka slobodna) proizlazila je iz tog načela. Na svečanoj sjednici ujedinjenja, predsjednik Republike Richard von Weizsaecker javno je zahvalio Delorsu, jedinom strancu među njemačkim zastupnicima, za potporu Zajednice, a nekoliko tjedana kasnije, Willy Brandt, senior prvog Bundestaga ujedinjene Njemačke podsjetio je da ujedinjenje ne bi bilo tako lako da nije bilo Europske zajednice. Istodobno pak, ujedinjenje je stvorilo nove odnose između Francuske i Njemačke. Ne zbog novog Drang nach Osten, njemačke želje za širenjem prema istoku. U Pragu i u Budimpešti mladi naraštaj uči engleski, a ne njemački. Problemi koje sa sobom donosi ulazak Poljske, veći su za Njemačku nego za Francusku. No ugovor 'Dva plus četiri' koji je potpisan u rujnu 1990., postavio je Njemačku uz bok Francuske. (...) Iračka je kriza pokazala da stalno članstvo u Vijeću sigurnosti može Francuskoj zajamčiti siguran politički utjecaj. 'Sueddeutsche Zeitung', jedan od triju velikih dnevnika u državi objavio je oduševljeni portret Jeana-Davida Levittea, stalnog francuskog izaslanika u Vijeću sigurnosti. Nijedan njemački veleposlanik ne bi mogao imati takvu ulogu, piše list s uobičajenim njemačkim mazohizmom. Ta bi tvrdnja trebala dovesti do zaključka da je zajednička vanjska politika nemoguća, premda bi zajednički ministar trebao preuzeti dužnost Chrisa Pattena i Javiera Solane: Ujedinjeno Kraljevstvo još je suviše vezano uz SAD, a Francuska se neće odreći nacionalne politike, izvora utjecaja i ugleda. Čak i da nije tako, prilike ne bi bile iste. Tako je njemačkom kancelaru teže nego francuskom predsjedniku reći ili samo natuknuti da protimba Bushu nije protuamerikanizam, kao što otpor Sharonu nije antisemitizam. Istodobno, postoje sličnosti koje ne nailaze na povoljan prijam. Primjerice, zajednički unutarnji problem: kakvi trebaju biti odnošaji s muslimanskim državama kako bi se u Njemačkoj, kao i u Francuskoj, ustrojio islam za koji novac više ne bi stizao s drugog kontinenta i čiji bi se imami školovali u Europi? Sličnosti su velike, premda se ne shvaćaju kao takve, niti se o njima zajednički raspravlja. (...) Sadašnji se 'dvojac' sigurno ne temelji na osobitoj ljudskoj simpatiji, ali svakako je važno što ni Jacques Chirac ni Gerhard Schroeder još nisu jasno rekli kakva je njihova predodžba o zajedničkoj Europi koju treba izgraditi. Čini se da kancelar nije oduševljen zamisli svog ministra vanjskih poslova Joschke Fischera. Ono što se ne vidi i ne čuje dovoljno jest da su francusko- njemački odnosi, i u razdobljima nesporazuma i nesloge između vlada, na svim razinama jači, različitiji i prisniji od veza između Francuske i Njemačke s drugim zemljama. (...) Kada se u Versaillesu sastanu parlamenti bit će to snažan simbol. Uz uvjet da se dvije vlade ne zadovolje simbolima i praznim izjavama o namjerama! Ima puno zajedničkih odluka koje treba proučiti, potpora koje treba pružiti ili pak nastaviti, zajedničkih politika koje treba provesti, napose na području Europe. Ostvareni rezultati mogu se potrošiti. Napredak je stvaran samo ako nije isključivo verbalan. Jacques Chirac i Gerhard Schroeder moraju toga biti svjesni", piše Alfred Grosser, autor knjige 'Berlinska Njemačka: drukčija i ista'.