DNEVNI PREGLED BR. 248. ZA 2. 1. 2003.

DEUTSCHE WELLE - DW 30. XII. 2002 Njemačko-američki odnosi Pogibija sedmorice vojnika u Kabulu posljednja opomena: modernizacija i bolje opremanje Bundeswehra mora se odlučnije provoditi, piše Bernd Riegert Komemoracijom i misom zadušnicom održanom u stolnoj crkvi u Bonnu jučer su se obitelji, prijatelji i javnost oprostili od sedmorice Bundeswehrovih vojnika koji su 21. prosinca poginuli nakon što se u blizini Kabula tijekom izvidačkoga leta srušio njemački vojni helikopter. Nije to prvi put da su njemački vojnici poginuli u nekoj akciji u inozemstvu, ali nikada ih nije bilo toliko puno u jednoj nesreći - ukupno sedam. Zbog toga je i sućut njemačkih političara i Nijemaca i njihovo sudjelovanje u komemoraciji i bilo veće nego što je uobičajeno. K tomu još Afganistan kao žarište rata protiv terorizma plijeni posebnu pozornost svjetske javnosti. Pad helikoptera kod Kabula nameće niz pitanja na koja se na središnjoj komemoraciji u Bonnu nije odgovorilo, ali o kojima se mora raspravljati. Isplati li se angažman njemačkih vojnikinja i vojnika u akcijama izgradnje sigurnosnih sustava poput ovih u Afganistanu, na Kosovu ili u Bosni? Je li predmnijevani razultat UN-ovih misija vrijedan gubitaka ljudskih života? Što su zapravo tamo naši sinovi i kceri uopće tražili - stalno će se pitati obitelji i prijatelji poginulih? Savezni predsjednik Johannes Rau u svom je govoru pokušao odgovoriti na ta središnja pitanja. Bez njemačkog se prinosa miru i slobodi ne može. Bundeswehr svojim angažmanom u inozemstvu štiti i sigurnosne interese Njemacke. Pretežita većina njemačkog puka stoji iza tih akcija, s pravom je naglasio Rau. Ako njemačka država vojnike šalje u smislene akcije, mora se brinuti za optimalnu opremu, koja ne predstavlja nikakvu opasnost. Ima li Bundeswehr u Kabulu uistinu to što treba? To pitanje koje ne prestaje mučiti mora se razjasniti. Još od sredine devedesetih, no poglavito otkako je Gerhard Schr?der preuzeo dužnost saveznoga kancelara, Bundeswehr se koristi kao instrument vanjske politike - samo onaj tko u međunarodnim postrojbama ima vojnike, može nešto reci i suodlučivati. A Bundeswehr je predugo oklijevao učiniti korak od vojske ustrojene za teritorijalnu obranu prema vrlo mobilnim postrojbama za akcije. Već godinama je poznato da Bundeswehr treba suvremene transportne zrakoplove, helikoptere, protuzralne i druge sustave, međutim aparat je bio previše trom. Ministar obrane Rudolf Scharping i njegov konzervativni prethodnik Volker R?he štedjeli su na pogrešnom kraju. Smrt sedmorice vojnika trebala bi biti posljednja opomena da se modernizacija i opremanje Bundeswehra počne odlučnije i brže provoditi. Ako politika to nije u stanju učiniti, onda ne smije više vojnike slati u rizične akcije. U tom je slučaju politika moralni sukrivac. Savezni je predsjednik s pravom ukazao na to da svoje zdravlje i svoj život za dobru stvar u kriznim regijama ne riskiraju samo vojnici, nego i redarstvenici, vatrogasci i oni koji pružaju tehničku pomoć. Svake godine na vojnim vježbama ili u prometnim nesrećama u zemlji pogine više Bundeswehrovih vojnika nego u inozemstvu. Ali te žrtve nisu spektakularne. Ni obiteljima žrtava najnovije nesreće nije nikakva utjeha konstatacija kako je to rizik koji dolazi s pozivom. Riječi saveznoga predsjednika brzo su prestale odzvanjati. Strašna praznina obiteljima poginulih ostaje". Pregled tiska Posljednjeg dana u ovoj godini komentatori većine njemačkih dnevnih listova rezimiraju kakva je ova godina bila u unutrašnje- političkom i gospodarskom smislu. Većina ih se slaže kako je to bila teška godina, no komentator "General Anzeigera" iz Bonna ipak pokušava naći mjesta i za optimizam: "Iako je 2002. godina bila loša godina, na samom njenom kraju ipak postoji nada da će dobre namjere, s kojima ulazimo u Novu godinu, biti ozbiljno provedene. Jedna od tih mjera je i reforma sustava socijalnog osiguranja. Bit će jošs teže, ali tu nema pomoći - više "socijalne države" ne znači automatski više socijalne sigurnosti građana. Povišenje socijalnih davanja može dovesti do još veće nezaposlenosti. U svakom slučaju treba povećati osobnu odgovornost. Onaj tko u tom području želi provesti reforme treba dobiti snažnu podršku, a ne kritike. Iako se to mnogima ne sviđa, svima je jasno da nema drugog puta. Neprestano kukanje i kritiziranje negativno su obilježili proteklu godinu, i nemojmo ga ponijeti u i Novu, već to ostavimo u staroj godini," poručuje "General Anzeiger". "M?nchener Merkur" iz M?nchena svoj komentar ipak zapocinje zalopojkama: "Najprije loša vijest: nikada do sada građani Njemačke nisu u Novu godinu ulazili s manje nade. To su utvrdili demografi koji od 1949. godine prate raspoloženje Nijemaca. Povjerujemo li tim ispitivanjima, trebamo zaključiti kako se naša zemlja nalazi na samom dnu krivulje. Pesimizam očito ima visoku konjukturu. Možda ćemo time razljutiti pesimiste, ali u tim se lošim vijestima krije i jedna dobra vijest: kada je, naime, raspoloženje toliko loše, da jedva može biti lošije, na pomolu je - poboljšanje. To ne znači da stanje u zemlji daje puno povoda za slavlje, ili da su se brojke o gospodarskom rastu znatno promijenile, a kamoli pitanje ratne prijetnje Iraku. Ali svatko može i sam po sebi suditi kako u osobnom suočavanju s negativnim može proklijati i klica nečeg pozitivnog," naglasava "M?nchener Merkur." "Nordwest-Zeitung" iz Oldenburga rezimira kakva je za Nijemce bila 2002. godina : "Za Nijemce je 2002. godina bila puna uzbuđenja. Morali smo se oprostiti od njemačke marke, najvažnijeg simbola gospodarske moći, odlučivati o nastavku ili kraju crveno-zelene koalicije i primiti na znanje pad gospodarstva, koji je popraćen sve lošijim podacima s tržišta rada. Bilanca posljednjih mjeseci je prilično losa. Na koncu 2002. godine građane ne muci sentimentalna kuknjava, kao šsto to misli kancelar, vec razočaranost. Za 2003. godinu ostaje nada u reforme i uviđavnost tarifnih partnera, pri čemu će javne službe odigrati ključnu ulogu," napominje "Nordwest-Zeitung" iz Oldenburga. BRITANSKI RADIO - BBC 31. XII. 2002. Britanski dnevnici U trenutku kada su SAD na rubu rata s Irakom, Kosovo podsjeća da izazovi ne nestanu onda kada ih svijet prestane gledati, piše Johnn Loyd u feljtonu o "problematičnim zemljama" u Financial Timesu. Ono što su UN izgradile na Kosovu jest vrst čistog i dobronamjernog autoritarizma - čistijeg i dobronamjernijeg nego u bilo kojoj drugoj operaciji koju su UN ikada pokrenule. Najveći košmar šefa UNMIK-a Michaela Steinera jest međutim to da će biti primorani otići prerano: da se impuls za intervencije smanjuje dok desničarske vlade u Europi i Americi gledaju sa skepsom na zadatak izgrađivanja državnosti. "Jednom kada se UN umiješa, on postaje snaga za sebe u društvu. Kada jednom donesete takvu odluku, morate ići do kraja," kaže Steiner. Problem je odlučiti kada je kraj, i tko će tu odluku donijeti, zaključuje Loyd u Financial Timesu. Zapovijed Pentagona o slanju velikog broja borbenih postrojba, ratnih zrakoplova i bolničkog broda u Perzijski zaljev stvorila je skoro nezaustavljivi zalet prema ratu u Iraku, rekli su američki vojni analitičari za Guardian. "Ništa nije neizbježno ali logika situacije ukazuje na rat negdje u veljači," rekao je Gary Schmit, dikektor Projekta za novo američko stoljeće, konzervativnog centra bliskog vladi. "Veoma je teško nekum zemlju mobilizirati za rat, a onda odustati ez veoma ozbiljnog razloga. Ako šaljete signal svijetu da ste ozbiljna zemlja i onda ne učinite ništa, time pokazujete da ste neozbiljni," kaže Schmit z Guardian. Financial Times pokušava odgovoriti na nekoliko pitanja o tome što nova 2003. godina može donijeti. Na pitanje hoće li pasti Saddam Hussein, list odgovara potvrdno: ako ne na proljeće, onda vjerojatno na jesen. Napad na Irak donosi rizike, naročito zato što Hussein i njegovi ljudi, dovedeni u ćorsokak i suočeni s vlastitim padom, mogu pokušati s kemijskim ili biološkim oružjem. Nema sumnje, međutim, da Sjedinjene Države mogu oboriti režim u Bagdadu i sve manje sumnje da je to ono što kane učiniti. Hoće se poboljšati odnosi Amerike i Europe, pita se dalje Financial Times. Američka hegemonija i očita želja Bushove administracije da je primjenjuje, dovela je partnerstvo do kritične točke. Bilo je znakova u drugoj polovini 2002. godine da i SAD i Zapadna Europa pokušavaju smanjiti napetost. Nestabilni sporazum odnedavno se primjećuje na pitanjima Iraka, rata protiv terorizma, međunarodne ekološke politike i Bliskog istoka. Ali mnogo toga će ovisiti o Iraku. Ako pristup Colina Powela, "prvo diplomacija" nastavi nevoljno gurati Europljane u američkom smjeru, ima izgleda da se nestabilni sporazum održi. Ali Europa će tražiti veći napredak na Bliskom istoku i uvjerljivije izjave od gospodina Busha o multilateralnom globalnom sistemu, predviđa Financial Times. 01.1.2003 Policija EU zamjenjuje UN-ove policajce u BiH U Bosni je danas formalno počela djelovati prva samostalna policijska misija Europske unije, koja je na terenu zamenmila dosadašnju međunarodnu policiju pod zastavom Ujedinjenih naroda. Policijska misija EU-a brojat će nešto više od petsto ljudi, što je skoro dva puta manje od policije UN-a koja je u Bosni djelovala od potpisivanja Daytonskog sporazuma do danas. EU-misiju preuzima u okviru nastojanja da igra značajniju ulogu na međunarodnoj sceni i da bude u stanju da, u skladu sa svojom ekonomskom snagom, doprinese mirovnim operacijama. Na tu dimenziju današnje smjene policije u razgovoru za BBC ukazuje i Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. "Ovo je važno i za Bosnu i za Europu. Za Bosnu je to prvi veliki korak u pravcu kojega međunarodna zajednica više neće raditi poslove Bosanaca, nego će to Bosanci raditi za sebe", rekao je g. Ashdown. On je istaknuo da je dolazak policajaca EU u Bosnu od velikog značenja i za Europu. "Ovo je prvi veliki konkretni projekt zajedničke europske vanjske i sigurnosne politike. Ukoliko EU želi izgraditi uspješne snage koje bi mogla slati u humanitarne i mirovne operacije, onda najprije mora uspjeti europska policijska misija u Bosni", smatra Visoki predstavnik. G. Ashdown je objasnio i razlike izmedju mandata policije UN-a i snaga EU-a: "UN je ovamo došao da bi obučio lokalnu policiju, osigurao da lokalna policija radi svoj posao. Policija UN je, međutim, veoma često u prošlosti morala i obučavati i raditi na terenu. Bosanska policija je sada prošla obuku i policijska misija EU-a neće obavljati policijske poslove, već će nadgledati na koji način djeluje lokalna policija, objasnio je u razgovoru za BBC Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown. Ashdown obećava hvatanje Karadžića Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown izjavio je kako vjeruje da će bivši čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić biti uhvaćen i da će mu se suditi. Lord Ashdown je to izjavio kao odgovor na kritiku Jacquesa Kleina, koji je jučer izjavio da Karadžić još uvijek nije uhvaćen zbog nedostatka političke volje međunarodne zajednice. Jacques Klein je bio čelnik misije Ujedinjenih naroda, čiji posao od danas preuzima Europska unija. To će biti prva sigurnosna operacija u povijesti Unije u sklopu koje će u Bosni i Hercegovini biti raspoređeno 500 policajaca. Visoki predstavnik Paddy Ashdown kaže kako je misija jako važna za Bosnu ali i za Europu. "Za Europu to je veliki pothvat u okviru Europskog sigurnosnog i obrambenog projekta. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da taj projekt neće uspjeti ako ne uspije prva misija novih europskih policijskih snaga. To je važan korak kako za Bosnu - tako i za Europu", rekao je Lord Ashdown. O važnosti novih policijskih snaga govorio je i povjerenik Europske unije za vanjsku politiku Javier Solana, a ovako je odgovorio na pitanje hoće li nova policija tragati za Radovanom Karadžićem. "To nije prioritet ovih policijskih snaga, njihov najvažniji zadatak je nadgledanje i pripremanje bosanskohercegovačke policije. Hapšenje Karadžića vjerojatno najviše ovisi o vojnim snagam, SFOR-u. Svakako da mi možemo surađivati s njima, to ćemo i raditi ali odgovornost je na njima", rekao je gospodin Solana. VOICE OF AMERICA - VOA 30. XII. 2002. Vlada SAD: Rješenje krize mirnim putem ovisi o Bagdadu Jedan od ključnih uvjeta za primirje nakon Zaljevskog rata 1991. godine bila je verifikacija razoružavanja Iraka od oružja za masovno uništavanje. No 1998. godine Irak je faktički prisilio inspektore Ujedinjenih naroda da napuste zemlju. U studenom ove godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je rezoluciju 1441. U njoj se traži od Iraka da ponovno primi inspektore i podnese točnu, punu i cjelovitu deklaraciju programa oružja za masovno uništavanje. Irak je odgovorio podnošenjem kataloga recikliranih informacija i flagrantnih izostavljanja. Kao što je rekao američki državni tajnik Colin Powell, ?Razočarani smo, ali ne i prevareni. Ova deklaracija je u skladu s dosadašnjim ponašanjem iračkog režima. Ovu igru smo vidjeli više puta, da Irak pokušava unijeti konfuziju i dobiti na vremenu nadajući se da će svijet izgubiti zanimanje." ?Ovaj put?, rekao je gospodin Powell, ?njihova igra neće uspjeti. Ovaj put međunarodna zajednica koncentrira svoju pozornost i povećava odlučnost dok prava priroda iračkog režima ponovno izlazi na vidjelo?. Državni tajnik Powell je rekao: ?Naš put u nadolazećim tjednima je jasan?. Prvo moramo nastaviti s proučavanjem deklaracije i utvrditi prave razmjere propusta iračkog režima da ispuni svoju obvezu o objavljivanju svojih programa oružja. "Drugo", kazao je gospodin Powell, "glavni prioritet inspektora treba biti intervjuiranje iračkih znanstvenika i drugih znanstvenika izvan Iraka, gdje mogu slobodno govoriti?. Pod uvjetima rezolucije Ujedinjenih naroda 1441 Irak mora osigurati trenutan, nesmetan, neograničen i osoban kontakt s dužnosnicima i drugim važnim pojedincima koji, na diskreciju inspektora za oružje, mogu biti intervjuirani u Iraku i izvan te zemlje. Treće, inspektori Ujedinjenih naroda trebaju intenzivirati svoje napore unutar Iraka i četvrto, Sjedinjene Države će se nastaviti savjetovati sa saveznicima i drugim članovima Vijeća sigurnosti oko načina kako navesti Irak da ispoštuje traženo. Kao što je rekao državni tajnik Powell, ?nedvojbeno je da Irak nastavlja sa nesuradnjom, varanjem, izigravanjem i laganjem. Ako tako nastave i u narednim tjednima onda nećemo doći do mirnog rješenja ovog problema.? Američki tisak Pripremila Andrea Tadić Tjednik ?Newsweek? izdvaja najvažnije događaje 2002. Međunarodnu javnost zaokupljali su, između ostaloga, lov na al-Qaidu i Osamu bin Ladena, kriza oko Iraka, nasilje na Srednjem istoku, ?osovina zla? i ekonomski i politički potresi u Južnoj Americi. Diljem svijeta, civili su bili mete napada ? u Pakistanu je ubijen američki novinar Daniel Pearl, a na Baliju, u terorističkom je napadu, stradalo preko 200 osoba ? uglavnom Australaca. U Afganistanu je zaživljavala nova prijelazna vlada U američkoj politici, 2002. Bila je ? kako piše ?Newsweek? ? godina predsjednika, koji i dalje uživa veliku popularnost u američkoj javnosti. Tijekom godine, republikanci su osvojili kontrolu nad oba doma Kongresa, a demokrati su ostali podijeljeni i bez uvjerljivog čelnika. Javnost je burno reagirala i na kontroverzu oko senatora Trenta Lotta i njegove izjave kojom je, kako se čini, podržao rasnu segregaciju. Na poslovnom planu, godina je za Amerikance ? podsjeća ?Newsweek? ? bila loša. Milijuni Amerikanaca dobili su otkaze, mnoge su kompanije bankrotirale, a poslovni skandali potresli su Wall Street. Zbog pada vrijednosti dionica, mnogi ulagači ostali su bez svoje uštede za mirovinu. Što se tiče javnog zdravlja, Amerikanci su strahovali od bioterorizma i smrtonosnog sjevernonilskog virusa, a Treći svijet potresala je sve jača epidemija AIDS-a. U Sjedinjenim Državama zapamćeni su ostali i pojedini zločini ? od washingtonskih snajperista, koji su u tri tjedna ubili deset nasumično izabranih žrtava, do skandala oko svećenika-pedofila u američkoj katoličkoj Crkvi. Tjednik ?Times? posvećuje cijelo izdanje ?najboljem i najgorem u protekloj godini?. Primjerice tu je popis najboljih izuma u protekloj godini. Na polju komunikacije posebno su, primjerice izdvojeni rukavica, koja pretvara jezik gluhonijemih u govor i ?telefonski zub?, odnosno, naprava, koja ugrađena u zub, omogućava primanje telefonskih poziva. U svijetu medicine, 2002. dala je prvo kontraceptivno sredstvo za žene u obliku flastera, zatim cjepivo od rajčice i napravu za ultrazvuk, koja budućem roditelju daje sliku djeteta. Oni koji nestrpljivo očekuju sljedeću godinu mogu se radovati i ovim novitetima: robotu za deminiranje, koji može otkriti i deaktivirati mine uz pomoć mlaza vode; usisavaču sa senzorima, koji sam usisava cijelu kuću; odjeći od vlakana koja odbijaju mrlje i ?pametnim skijama?. I za kraj ? izdvajamo i dva od ?citata godine? u izboru časopisa ?Time?. Prvi pripada američkoj poduzetnici, televizijskoj kuharici i domaćici Marthi Stewart, koja je optužena za financijske malverzacije, kazala: ?Želim se usredotočiti na svoju salatu?. Drugi je pak, citat bivšeg predsjednika i Jimmya Cartera, koji je, primajući Nobelovu nagradu za mir, izjavio: ?Rat ponekad može biti nužno zlo. No, bez obzira koliko je nužan, uvijek je zlo.? VELIKA BRITANIJA INDEPENDENT 1. I. 2002. Ujediniti suverenost "Ovo bi trebala biti godina odluka. Odluke o tome otići u rat protiv Iraka ili ne. Odluke da li provesti referendum u Britaniji u pogledu eura. I sada, odluke o tome što učiniti u pogledu odlučnosti Sjeverne Koreje da nastavi svoj program razvoja nuklearnog oružja. Naravno, neće nas iznenaditi to ako većina tih odluka, ako ne i sve, budu donesene šeprtljavo. Šeprtljanje je prirođeno čovjeku. A svijet je često zbog toga bolji, posebice kada je rat posrijedi. Svijet je pola stoljeća uživao u gotovo neviđeno dugačkom razdoblju mira i napretka. Hladni rat je vjerojatno održavao disciplinu veći dio vremena, a tehnologija je poticala gospodarski rast, no glavni faktor je zasigurno bila globalizacija gospodarstva i internacionalizacija politike. Upravo su ti faktori sada najugroženiji. Ironija situacije u kojoj Amerika zahtijeva rat sa zemljom koja je prihvatila inspektore oružja, dok prihvaća mir s drugom koja je upravo izbacila inspektore nije promakla javnosti. No Washington se barem složio da u oba slučaja postupa u dogovoru sa svojim saveznicima i Ujedinjenim Narodima. Veliko pitanje ove godine bit će to u kojem će smjeru jedina svjetska supersila krenuti. Hoće li, kao što to retorika republikanske vlade upućuje, upotrijebiti prijetnju terorizma kako bi djelovala unilateralno? Ili će se približiti, bez da to obznani, internacionalističkom pristupu. Radi se o raspravi koja je mijenjala svoj tijek čitave prošle godine u washingtonskim koridorima moći. Konačne odluke koje bi nastale kao rezultat tih rasprava neće nužno biti donešene ove godine, došlo ili ne do invazije na Irak. No na kocki su pitanja u kojima američki saveznici imaju prevelikog interesa da bi stajali po strani. Uzmimo na primjer Sjevernu Koreju. Za sada, najveći dio svijeta dilemu SAD-a gleda sa strane. Mi to ne bismo trebali učiniti. Sjeverna Koreja predstavlja veliku opasnost a njen čelnik, Kim Jong II, opasno je nestabilna osoba. No ako UN i Japan budu pregovarali o razrješenju ove političke mrtve točke, uvelike bi pomoglo da Europljani, među ostalima, ponude usklađeni plan gospodarske obnove, zajedno s odlučnim stajalištem u pogledu proliferacije. Isto je i s Irakom. Europa postupa pravilno podržavajući pristup UN-a ovoj krizi. Nadamo se da će priključenje Njemačke Vijeću Sigurnosti dodatno ojačati ovakvu politiku Europe. Međutim, važno je da Europa, tražeći od SAD-a da umanji svoje intervencije, pokaže kako je sposobna zauzeti aktivnije stajalište putem zajedničke obrane i vanjske politike. To nas vraća, kao i uvijek u britanskoj politici, našoj ulozi u Europi. U proteklih godinu dana, vlada je u pogledu toga učinila nekoliko koraka unazad. Nastojanje Tonyja Blaira da ostvari svoj cilj, posebni odnos s Amerikom, kao i neosnovane sumnje Gordona Browna glede pridruživanja Eurozoni, umanjili su naše pravo na tvrdnje kako smo 'u srcu Europe'. Nismo, a konačne ocjene 'pet gospodarskih ispita' sigurno će nas dodatno udaljiti od toga. Ne bi trebale. Kao i s Bushom i UN-om, tako i s Blairom i Europom, sve se svodi na pitanje udruživanja suverenosti. Ovo je godina u kojoj bi THE GUARDIAN 1. I. 2003. Prvi rođendan eura "Dvanaest mjeseci nakon uvođenja eura nisu se realizirale ni prevelike nade niti najgori strahovi, koji su se oko tog projekta izražavali prije realizacije projekta. Prije godinu dana mnogo se govorilo o pljačkama, kaosu na bankomatima, spekuliralo se oko tržišta valute i oportunističkog povećanja maloprodajnih cijena. Nije se dogodilo ništa od toga. Uvođenje eura ogroman je logistički uspjeh, a oni koji su predviđali propast nove valute još uvijek nisu u potpunosti priznali da su bili u krivu. Nije bilo nikakvih katastrofa. Euro je na kraju 2002. godine imao najveću vrijednost u odnosu na dolar u posljednje tri godine. A, iako mnogi potrošači eurozone krive novu valutu za više cijene, dokazi ne idu u prilog njihovim sumnjama. Istovremeno, postojalo je i rašireno uvjerenje kako će uvođenje jedinstvene valute predstavljati katalizator za bržu i opsežniju europsku integraciju, i unutar 12 zemalja eurozone i izvan nje. Ni te se nade (ili strahovi, ovisno o stajalištu) nisu realizirale. Sam po sebi, euro, naravno, ubrzava integraciju. No ankete pokazuju kako uvođenje eura nije potaknulo građane eurozone da se osjećaju 'europskije'. Euro nije potaknuo ni trenutnu želju Britanaca da se pridruže, što su neki sa sigurnošću predviđali. U Švedskoj, u kojoj općenito postoji veća želja za pridruživanjem nego ovdje, ankete pokazuju kako je želja za uvođenjem eura u toj zemlji oslabjela. Ako se želi sažeti raspoloženje koje prevladava u Europi na kraju prve godine novog gospodarskog poretka, moralo bi se zaključiti kako i dalje postoji uglavnom ista mješavina nada i strahova, kakva je postojala i ranije. Ipak, ne bismo trebali previše filozofirati. Činjenica je da je uvođenje eura provedeno uspješno. Trebali bi ga slaviti svi kojima je stalo do interesa ovog dijela svijeta. Predstavlja veliki korak naprijed za stotine milijuna Europljana. Sa sobom donosi velike i praktične koristi za eurozonu, posebice u pogledu ulaganja. Ako se situacija sagleda objektivnije, postaju očite još neke stvari. Postoji novi i praktičniji duh fleksibilne integracije. Ne odražava se samo u uvođenju eura nego i u širenju EU-a na istok i u ključnoj raspravi o integraciji s Turskom. Neosporno je da je Britanija suočena s istinskim i neizbježnim problemima, u pogledu timinga i uvjeta pridruživanja eurozoni. Općenito se smatra da će, kada stigne lipanjski krajnji rok, ministarstvo financija obznaniti kako Britanija 'još nije' prošla takozvane gospodarske ispite. Možda će to biti činjenično stanje, iako bi takvu presudu bilo lakše prihvatiti da stvari u gospodarstvu zaista mogu biti 'jasne i nedvosmislene' (riječi koje se spominju u gospodarskim ispitima). Unatoč svemu, nitko ne bi smio biti ravnodušan prema rezultatu 'ne još'. Stajalište vlade je da se Britanija eurozoni treba pridružiti pravodobno. Iz ovoga slijedi da, ako se ne pridruži, koliko god opravdano kratkoročno, dugoročno nije u interesu ove zemlje. Trebamo, stoga, biti spremni za pridruživanje. Na početku godine u kojoj mogućnost rata i gospodarska nesigurnost predstavljaju najveće brige i kod kuće i u inozemstvu, može se činiti perverznim da se ova godina proglašava sudbonosnom za odnos Velike Britanije s Europom. Ipak, ova godina će biti upravo takva, sviđalo se to nama ili ne", stoji u uvodniku NJEMAČKA DIE WELT 2. I. 2003. UN odlazi, Bruxelles dolazi "Usput i bez spektakla tihog je novogodišnjeg dana obavljena povijesna smjena stožera u Bosni i Hercegovini. Poslije gotovo jedanaest godina svršio je mandat Ujedinjenih naroda u nekoć građanskim ratom opustošenoj balkanskoj državi. Njezine će policijske snage ubuduće obavljati svoju službu pod zvjezdanom zastavom EU-a. Oproštaj bez parade, za ambivalentnu misiju koja je donijela i nadu i patnju, koja je omogućila jedan od najstrašnijih pokolja poslije Drugog svjetskog rata i istodobno doprinose međunarodne zajednice, ponajprije Europljana, koji su se ujedinili protiv nepravde u svojem stražnjem dvorištu. Danas, desetljeće kasnije, Balkan je na putu povratka u europsko civilno društvo. No ostaje Srebrenica. Ta riječ poput mraka leži nad poviješću UN-a. Onog ljetnog dana 1995. godine ubijeno je osam tisuća ljudi pred očima nizozemskih plavih kaciga. Gospodari rata koji su zapovjedili pokolj, još uvijek žive negdje u Bosni, neometano, nekažnjeno. Srebrenica opominje da je bosanski mir pod stalnom prijetnjom i da opasnost nije prošla. Jednako usputno kao što je UN predao stožer EU-u, tako tiho Europljani i Amerikanci smanjuju svoje postrojbe na Balkanu. Kažu da treba osloboditi snage za druge sukobe, Afganistan, Irak. No Europljani ne smiju zaboraviti da pepeo na Balkanu još uvijek tinja", piše Katja Ridderbusch. AUSTRIJA DIE PRESSE 2. I. 2003. 'Nedostaju politička rješenja, razvitak je ugrožen' Interview s koordinatorom Stabilizacijskog sporazuma Erhardom Busekom. - Točno prije godinu dana preuzeli ste dužnost koordinatora EU-ovog Stabilizacijskog sporazuma za Balkan i upravo ste ponovno potvrđeni. Kad bismo se danas provezli regijom da bismo snimili rezultat vašega rada, gdje bismo ih našli? = Od 46 projekata koje su prihvatile donatorske konferencije, 23 su već u izgradnji, među njima uglavnom autoceste, primjerice od mađarske granice prema Beogradu, zračne luke kao u Sofiji ili električni vodovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao i popravci željezničkih pruga. Ove godine treba računati s početkom izgradnje mosta na Dunavu Vidni - Kalafat između Rumunjske i Bugarske, s obnovom Mosta slobode i luke Drač u Albaniji. - Ne postoji li na temelju međunarodnog razvitka u 2002. godini, opasnost da će i EU i cijela međunarodna zajednica izgubiti zanimanje za Balkan? = Jugoistočna je Europa otišla s naslovnih stranica i iz večernjih vijesti, ali preuzete obveze ispunit će svi partneri. Nakon zaključenja sadašnjeg proširenja EU-a, treba računati da će perspektive budućnosti te regije doći u prvi plan. Mogući irački rat zbog strateških razloga znači kritično stanje za jugoistočnu Europu kao što i danas već trgovina ljudima i drogom, organizirani kriminal i korupcija održavaju zanimanje. Jer slabost vlada omogućuje globaliziranom kriminalu neku vrstu prolazne postaje. - Na Balkanu se stabilnost čini vrlo krhkom. Gdje joj prijete nove opasnosti? = Sadašnje političko i gospodarsko stanje u Beogradu vrlo je labilno. Natuknice: predsjednički izbori, pitanje ustava, UN-ov sud u Haagu. Makedonija je povećala stabilnost, ali stvar još nije gotova. Na Kosovu su nejasna pitanja o budućnosti, dočim Bosna još uvijek nema sposobnu vladu cjelovite države. Vojno stanje je u svim zemljama stabilno, zahvaljujući i širenju NATO-a. - Bivša je Jugoslavija poslije propasti predsjedničkih izbora u Srbiji i Crnoj Gori daleko od stabilnosti. U EU-u o tomu gotovo i nema komentara. Koliko je opasno tamošnje stanje? = Nedostatak političkih rješenja ugrožava inače dojmljiv gospodarski razvitak i - primjerice na Kosovu i u Crnoj Gori - postizanje stabilnih rješenja. - Bivši predsjednik Finske Martti Ahtisaari prije godinu je dana tražio 'novi početak' za Stabilizacijski sporazum. Jeste li u tome uspjeli? = Stabilizacijski sporazum više je orijentiran na uspjeh i praktičniji je. Zadnja regionalna konferencija u Solunu prosinca 2002. zaključila je potrebnu novu orijentaciju. - Ahtisaari je kritizirao i rad ureda u Bruxellesu. Da nedostaju cjeloviti koncepti, konkretni projekti, mogućnosti financiranja. Da ured ima mogućnosti samo za teoretski koordiniranu funkciju. Je li bilo poboljšanja? = Ako se Ahtisaarijeva kritika odnosi na strukturu Stabilizacijskog sporazuma, ona je donešena u sporazumu iz Sarajeva srpnja 1999. i teško se može mijenjati. Za svaku se godinu ipak od početka mojega mandata predočava popis rezultata kao bi ih se moglo mjeriti. Isto se tako definiraju bitni ciljevi za koje je moguće financiranje novcem koji pojedine zemlje daju na raspolaganje. Prostoručno davanje vlastitih sredstava bilo bi političko preopterećenje. - Koliko rad Stabilizacijskog sporazuma ovisi o bruxelleskoj birokraciji? = Uspio sam s bruxelleskim aparatom uspostaviti izvrstan i produktivan odnos. Problem je djelomično u birokraciji regije, starim mrežama i djelomično u razčličitom stajalištu članova EU-a i drugih zemalja donatora. - Kad je sporazum rođen, euforično se govorilo o drugom Marshallovom planu. Je li udovoljeno tom cilju? = Pojam Marshallov plan uvijek je izazivao nesporazume i budio prevelika očekivanja. Stanje u jugoistočnoj Europi se unatoč četirima ratovima u propaloj Jugoslaviji ne može uspoređivati s Drugim svjetskim ratom. - Ljudi na Balkanu očekivali su puno a dobili malo konkretnoga. Što se mora dogoditi da se raspoloženje ne pretvori u agresivno razočaranje? = Razočaranja je bilo jer se očekivalo da će se sutra odlučiti o novcu i da će on preksutra biti isplaćen. Time su se višestruko uštedjela razmišljanja o vlastitoj državi i društvu. Daljnja se razočaranja mogu izbjeći ako se državama jače nego do sada otvore perspektive pristupa EU-u. - U svibnju 2002. rečeno je u Bruxellesu da Stabilizacijski sporazum u svakom slučaju mora poživjeti sve dok države te regije ne postanu članovi EU-a. Dijelite li to shvaćanje? = Zadaće Stabilizacijskog sporazuma jamačno će se pozitivnim razvitkom u regiji malo po malo smanjivati. Njegovo je značenje u unapređivanju suradnje koja prelazi granice, u nadopunjavanju sa strategijom EU-ovog Stabilizacijskog i pridružbenog sporazuma i u pomaganju kod globalnih izazova kao i u borbi protiv terorizma i kriminala, ali i u opskrbi energijom i u izgradnji prometnih mreža. Kad zemlje regije postanu kandidati za pristup u EU, sporazum je ispunio svoju zadaću. Ali međunarodna zajednica mora prije toga ukinuti svoje protektorate (OHR u Bosni i UNMIK na Kosovu). Razgovor je vodila Anneliese Rohrer. SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 31. XII. 2002. Ujediniti se u nastojanju da se oslabi Sjeverna Koreja "Postupci Sjeverne Koreje, izbacivanje inspektora nuklearnog oružja i onemogućavanje uređaja koji su sprječavali ponovno oživljavanje programa proizvodnje atomskog oružja, brzo su povećali opasnost na korejskom poluotoku. nedjeljnim emisijama, državni tajnik, Colin L. Powell, ovakav je razvoj situacije opisao kao opasnost, ali ne i krizu. Bushova vlada tvrdi kako ovog puta prednost pred vojnim pristupom namjerava dati diplomaciji, politici i gospodarstvu, ali još nije definirala što točno namjerava učiniti. Pa ipak, sljedeći logični korak čini se jasnim: pozvati zemlje koje bi imale najvećeg interesa u tome da Sjeverna Koreja razvije još nuklearnog oružja - Rusiju, Kinu, Japan i Južnu Koreju - da preuzmu izravniju ulogu u poticanju zemlje da promijeni smijer svoje politike. Sjeverna Koreja složila se 1994. godine obustaviti svoj program razvoja nuklearnog oružja - smatralo se da već posjeduje dvije nuklearne rakete, iako ne i opremu za njihovo lansiranje - u zamjenu za financijsku pomoć i naftu za grijanje, nužne za tu gospodarski osakaćenu zemlju. Stoga je Bushova vlada u pravu kada ustraje da Sjeverna Koreja ne smije ponovno pokrenuti svoj nuklearni reaktor u Yongbyonu niti ponovno početi proizvoditi plutonij koji se može koristiti za povećanje njenog atomskog arsenala. No za druge zemlje još je više toga na kocki. Sjedinjene Države trebale bi organizirati konferenciju koja uključuje Sjevernu Koreju, Rusiju, Kinu, Japan i Južnu Koreju. Sjeverna Koreja bi dobila priliku za pregovore s Washingtonom, što je njen cilj, dok bi Sjedinjene Države, koje izravne pregovore smatraju ustupkom, mogle prikazati konferenciju kao multilateralnu raspravu među državama koje imaju najveći utjecaj na ovu komunističku diktaturu. Kina može odigrati glavnu ulogu u ublažavanju situacije. Pokušava učvrstiti svoj položaj kao svjetska sila i ustraje kako ne želi nuklearno oružje na korejskom poluotoku. Hu Jintao, novoimenovani glavni tajnik kineske komunističke partije, trebao bi izvršiti pritisak na Sjevernu Koreju da zatvori sva svoja postrojenja za proizvodnju atomskog oružja i da dopusti inspektorima oružja da ih nadgledaju. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji ima dobre odnose sa sjevernokorejskim diktatorom, Kim Jongom II, trebao bi iskoristiti svoj utjecaj pridružujući se Kini u tim nastojanjima. Zauzvrat, Kina, Južna Koreja, Japan i Sjedinjene Države, mogle bi poslati gorivo, hranu i gospodarsku pomoć kako bi pomogle Sjevernokorejcima i spriječili da se smrznu ili skapaju od gladi. Stezanje gospodarskog remena u Sjevernoj Koreji, što predlažu neki u Bushovoj vladi, moglo bi postići rezultate suprotne od željenih. Kina i Južna Koreja, glavni dobročinitelji Sjeverne Koreje, ne žele ukinuti pomoć, brinući se da bi još veća gospodarska katastrofa mogla rezultirati ogromnim priljevom izbjeglica u njihove zemlje, navesti Pyongyang da zaradi prodajući svoje nuklearno iskustvo i stručnost drugim opasnim zemljama ili ga potaknuti da izvrši invaziju na jug. Neuspjela zemlja s nuklearnim oružjem noćna je mora za sve. To je razlog zbog kojeg susjedi Sjeverne Koreje moraju pokazati kako razumiju da Sjeverna Koreja predstavlja sve veću nuklearnu opasnost i da su voljni pomoći u njenom uklanjanju", stoji u FRANCUSKA AGENCE FRANCE PRESSE - AFP * 31.XII.2002. Rusija otjerala OESS-ove promatrače "Rusija se uspjela osloboditi neugodnih promatrača u pobunjenoj republici Čečeniji zatvorivši u utorak OESS-ov ured, misle diplomati u Beču. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju koja je ruske vlasti optužila za povrede ljudskih prava u borbi s čečenskim pobunjenicima jedina je međunarodna organizacija koja je stalno nazočna u toj kavkaskoj republici. Mandat misije istječe 31. prosinca u ponoć i nije produljen unatoč naporima Zapada, napose Sjedinjenih Država. Rusija je u studenom dala prijedlog za novi mandat koji je za Zapad bio neprihvatljiv, a onda ga nije htjela mijenjati, držeći da ga treba prihvatiti ili odbaciti, rekao je diplomat u sjedištu OESS-a u Beču. SAD je zatim pojačao pritisak na Rusiju da prihvati jednomjesečno produljenje mandata kako bi dobio vremena za pregovaranje, ali je u utorak ponovno doživio neuspjeh, rekli su diplomati. 'Rusi su u toj stvari dobili manevarsku slobodu', komentirao je visoki europski diplomat. Nakon zatvaranja ureda više neće biti svjedoka zločina ruskih vojnika koji, po mišljenju jednog američkog diplomata, znatno premašuju ovlasti 'borbe protiv terorizma' koju Moskva navodno vodi u Čečeniji. Zatvaranjem misije Moskva se također osvećuje SAD- u koji je, na veliku žalost Rusije, odobrio zatvaranje OESS-ovih ureda u Estoniji i u Latviji nakon isteka mandata koncem prosinca 2001, kazao je zapadni diplomat. Te su bivše sovjetske republike zatražile odlazak OESS-a, premda je Moskva smatrala da je njegova nazočnost korisna za praćenje položaja manjina ruskog govornog područja u baltičkim zemljama. 'Ovo je upravo preslik onog što se dogodilo s Baltima', komentirao je visoki diplomat koji nije htio otkriti svoj identitet, a bio je vrlo strog prema naviodima o događaju, koje je u utorak ispričao ruski ministar vanjskih poslova Igor Ivanov. Potonji je istodobno ustvrdio da se u Čečeniji život postupno vraća u normalu i da je 'započeo proces političkog razrješenja', ali da ga 'međunarodni terorizam želi potkopati'. Drukčiji prikaz stanja samo je 'bacanje prašine u oči', dodaje diplomat. 'Nitko u to ne može vjerovati', rekao je. U najnovijim napadajima u petak u Groznom, čečenskoj prijestolnici, smrtno je stradalo više od 80 ljudi. G. Ivanov je rekao da je Rusija predložila da se OESS 'napose bavi usklađivanjem dopreme i raspodjelom humanitarne pomoći puku te pomoći povratnicima'. OESS koji okuplja 55 europskih, sjevernoameričkih i srednjoazijskih zemalja nikada se nije bavio takvim humanitarnim radom, odgovaraju zapadna izaslanstva u Beču. Ured u kojemu je radilo šest diplomata osnovan je u travnju 1995. Morao je prestati s radom u prosincu 1998. zbog sve veće nesigurnosti u republici, gdje je bio ponovno počeo građanski rat. Ponovno je otvoren u listopadu 1999., pošto je Rusija pod pritiskom Zapada preuzela osiguranje diplomatskog osoblja koje se vratilo u lipnju 2001. G. Ivanov je dodao da zatvaranje ureda ne znači 'prekid suradnje s OESS-om' u Čečeniji i da je Moskva spremna 'proučiti druge oblike suradnje, primjerice uz posredovanje ustanova kao što je Ured za demokratske institucije i za ljudska prava' (ODIHR). Po mišljenju ruskog diplomata, članovi ODIHR-a mogli bi povremeno dolaziti u Čečeniju, bez OESS-a koji tu više ne bi bio." LIBERATION 31. XII. 2002. Povratak Svetog Carstva "Zadnja sjednica skupine G8 u Kananaskisu (Kanada) od 25. do 27. lipnja 2002. svjedoči da se neslužbeni susret šesterih zemalja 1975. u Rambouilletu pretvorio u godišnji forum svjetske uprave. To više nije tek obična kontaktna sjednica kakvu je htio predsjednik Valery Giscard d'Estaing, jedan od glavnih državnika u svijetu. Danas G8 znači povratak obliku vladavine koja nosi oznaku svetosti: Sveto Carstvo službeno je ukinuto 1806., kada se Franjo II., pod Napoleonovim pritiskom, odrekao carske krune. G8 ga je oživio ponovno otkrivši njegovo nadahnuće. Sveto Carstvo seže u noć 2. veljače 962, kada je Oton u Rimu okrunjen za cara. Car vlada nekolikim kraljevstvima čiji je razlog postojanja ista katolička vjera i ista želja da se bore za nju. Sveto je Carstvo nastavak, na drukčiji način, Rimskog Carstva koje se obnovilo i promijenilo zahvaljujući njemačkoj tradiciji izbora vođe. Početkom XIV. stoljeća Dante definira Sveto Carstvo kao vlast koja duhovno, a to je papino područje, odjeljuje od svjetovnog, koje pripada caru. Caru vlast, papi ugled. Danas je svijet ponovno ujedinjen kao u doba srednjega vijeka. Različite su se države našle u nekoj vrsti nejasne konfederacije koju predvode Sjedinjene Države. Nju, koja je na vrhuncu moći, simbolizira G8 okupljen oko 'cara' raznih, najbogatijih monarha u svijetu. No što radi Sveto Carstvo u klubu koji je vrlo ograničen? Ne treba zaboraviti drugu stranu Svetog Carstva koju zastupa papinstvo. Danas je gospodarska znanost zamijenila religiju. Religija je ujedno i moral, tumačenje svijeta i potvrda da je ovaj svijet dolje podložan višem, nevidljivom svijetu. Gospodarska znanost s apologijom tržišta kao najizvrsnijeg regulatora života udaljuje se od vjere. Moral? Zarada je ta po kojoj se razlikuju najbolji i koja je njihova nagrada. Tumačenje svijeta? Ne daje ga više providnost, već tržište. Nije li Dante 1309. rekao u 'Gozbi' da je 'providnost prema nama često tajnovita, budući da ljudsko djelovanje često skriva svoje nakane od samih ljudi'. Kako u tome ne prepoznati nevidljivu ruku Adama Smitha? Taj gospodarstvenik u 'Bogatstvu naroda' iz 1776. kaže da svakog pojedinca 'nevidljiva ruka vodi ka ispunjenju cilja koji nipošto nije i njegov plan. Tražeći samo vlastiti probitak on često puno uspješnije radi za dobrobit društva a da tomu zapravo i ne teži'. Za pristaše tržišnog evanđelja, ljudi ne shvaćaju što rade, njihovo djelovanje, a da toga nisu svjesni, pridonosi ispunjenju većeg plana. To nam kaže i Hayek, otac neoliberalizma, kada nastoji na otkrivanju nepoznatih mogućnosti koje tržište nudi. On misli da je tržište red nastao sam od sebe, s nepredvidljivim, ali uvijek zadovoljavajućim rezultatima. Tržište je igra s pobjednicima i gubitnicima. Pravila igre ista su za sve. Ne možemo otkriti nikakvu nepravdu, jer društvo ne želi nanijeti štetu. Nezgodno je što u tom obrambenom govoru tržište ima ulogu providnosti: ono što se dogodilo, moralo se dogoditi. Tržište je poput prirodnog odabira vrsta i ne da se pobiti, budući da se ne dade ni dokazati. Ako je preživljavanje jedino mjerilo za prosudbu teorije o odabiru vrsta, onda je doista nepobitno. Ta se teorija ne može pobiti vlastitim mjerilima. Mjerilo tumačenja pripada teoriji. Filozof Karl Popper jako je isticao taj aspekt u definiranju znanstvene teorije. To ozakonjenje tržišta više pripada vjeri negoli znanstvenoj istini. U srednjem vijeku trebalo je osloboditi Svetu zemlju i osigurati slavodobitnu pobjedu Svete Biblije. Danas se svijet oslobodio od komunizma, a tržišna se radosna vijest može slobodno širiti. Kao i u Svetom Carstvu, zadaća je novog cara osigurati pobjedu Riječi. Ona nije izgubljena: gospodarska znanost sačuvala ju je u obliku slavljenja tržišta. Tako je nevidljivi svijet tržišnih zakona vrjedniji od zamaljskog svijeta. Globalizacija je nova nada koja se smiješi svima, pa i Africi. Ne zaboravimo ipak da su u Svetom Carstvu dva atributa potvrđivala svezu između duhovnog i svjetovnog - Mir i Pravda. Jesu li oni tu?", pita se Jean-Gabriel Bliek. 1. I. 2003. 'Oči svijeta uprte su u Lulu' Danas u Brasiliji na predsjedničku dužnost službeno stupa Luiz Inacio Lula da Silva. U tom povodu list objavljuje razgovor s profesorom ekonomije na njujorškom sveučilištu Columbia Xavierom Sala-i-Martinom: "- Što mislite o Lulinoj novoj momčadi koja danas službeno stupa na dužnost? = Lula je htio pokazati da se iza umjerenog kandidata kakav je on bio više ne krije demagog koji je izgubio na trima prošlim izborima. Imenovao je ugledne ljude iz gospodarskih i poduzetničkih krugova. To bi trebalo umiriti one koji su sigurni u njegov neuspjeh. Ministar financija Antonio Palocci, unatoč radikalnoj prošlosti, umjeren je čovjek, što je pokazao u prijelaznom razdoblju (od izbora 27. listopada do danas, op. ur.). Luiz Fernando Furlan, novi ministar za razvoj i za industriju, direktor je poduzeća priznat u Americi i u Europi. A činjenica da Henrique Meirelles, predsjednik središnje banke dolazi iz stranke bivšeg predsjednika Cordosa svjedoči o Lulinoj želji da postigne velik nacionalni sporazum o izlasku iz krize duga. Nova momčad ulijeva povjerenje. Jako je važno što jedna stranka iz ljevice uspijeva dobro upravljati u Latinskoj Americi, gdje ne može biti demokracije ako se pobjeda ljevice na izborima svaki put završi državnim udarom ili populističkim neredima poput onih u Venezueli. Oči čitavog svijeta bit će uprte u Brazil, zato sve mora biti u redu, za dobrobit Brazila i čitavog kontinenta. - Znači li Lulin dolazak potpuni gospodarski zaokret? = Brazilsko je gospodarstvo još uvijek zatvoreno i iskreno mislim da će Lula nastaviti ići putem veće liberalizacije. U mnogim zemljama tu su liberalizaciju sretno privele kraju samo stranke iz ljevice jer, kada desnica započne reforme, ljevica odmah poziva na opći štrajk... Pogledajte Španjolsku: velike liberalne reforme sežu u doba socijalista Felipa Gonzaleza i njegovih ministara gospodarstva. Nova Lulina vlada može učiniti isto kako bi Brazil napokon dovela na put suvremenosti i bogatstva. Istodobno mora i dalje tražiti potporu radnika i narodnih masa, poboljšavajući raspodjelu bogatstava, premda mora biračima dati do znanja da to neće biti brzo. - Koji su glavni gospodarski i socijalni izazovi nove vlade? = Kratkoročno gledano, izravni je izazov sučeliti se s dugom koji premašuje 60 posto brazilskog BDP-a. To je velika brojka i za europsku zemlju, a prevelika za zemlju sa slabim poreznim prihodima i gospodarstvom koje je još uvijek zatvoreno. Neplaćanje duga imalo bi vrlo teške posljedice, budući da vjerovnici nisu strane banke, već brazilske banke, ulagači i mirovinski fondovi. Dakle, nelikvidnost bi dovela do sloma financijskog sustava. A, kao što je bilo i u Argentini, najteže bi bili pogođeni siromašni. Da bi umirila duhove, međunarodna financijska zajednica mora pokazati da odlučno podupire vladu i odobriti joj zajmove do 20 posto BDP-a, kao Turskoj i Urugvaju. Problem je što je za Brazil 20 posto BDP-a 120 milijarda dolara i mislim da MMF nije spreman dati taj iznos. No nedovoljan bi zajam samo odgodio krizu za nekoliko tjedana, kao što je, opet, bilo u Argentini. Srednjoročno je izazov u povezivanju tog golemog duga i socijalnih obećanja iz predizborne utrke. Lula će morati obrazložiti zašto nije održao ... ili zašto kasni s ispunjenjem obećanja. Dugoročno, Brazil opet mora ostvariti rast od 4 do 6 posto BDP-a, što je jedini način da se iskorijeni siromaštvo. - Jesu li moguće napetosti između Brazila i Sjedinjenih Država? = Da. Brazil i sve siromašne zemlje s razlogom se žale da bogate zemlje, ponajprije Europa, a odmah za njom SAD, pokazuju veliko licemjerstvo kada zagovaraju slobodno tržište a sramotno velike subvencije dodjeljuju svojim poljodjelskim proizvođačima, subvencije koje guše proizvođače u manje bogatim zemljama kao što je Brazil. Američka zona slobodne trgovine (ZLEA) bit će uspjeh, ali ako Brazil ne može uvjeriti SAD da odustane od svoje poljodjelske politike, mora igrati na kartu slobodne trgovine između zemalja Latinske Amerike koje imaju više od 400 milijuna potrošača." SLOVENIJA DELO 31. XII. 2002. Sve bliže arbitraži "Učinak diplomacije kad susjedi zbog širih interesa pokušavaju sami riješiti međusobna otvorena pitanja, može biti varljiv. Tako su i uspjeh i neuspjeh diplomacije za vanjske promatrače dokaz zrelosti dviju zavađenih strana, a pokušaj rješavanja otvorenih pitanja s takvim ili drukčijim ishodom obično neposredno umiješane (emotivno) jako opterećuje. Sporazumi o granici i nuklearnoj elektrani Krško bili su krivci za krizu vlade u Hrvatskoj, za lokalnu pobunu ribara koja je preko unutarnje politike utjecala i na vanjsku. Diplomacija je u tom slučaju svoju zrelost podredila osjećajima. Kao kompromis prihvaćen je sporazum o krškoj nuklearki koji je doduše i za Hrvatsku razmjerno povoljan - s dva osiguranja koja tu činjenicu još ponešto naglašavaju. Ratificiranje sporazuma u Saboru izraz je dobre volje s ograničenim rokom trajanja. Pri tomu je naime prihvaćen zaključak da će Sabor proučiti mogućnost njegova poništenja ako Slovenija do 1. siječnja 2003. ne ratificira sporazum odnosno ne ostvari uvjete za njegovo stupanje na snagu. Dobra je volja za promatrače - a ograničeni rok trajanja drugo je ime za slovensko-hrvatske odnose. Spomenuti zaključak ipak nije pretjerano obvezatan, ali vjerojatno će takav postati zbog unutarnjeg osjećajnog naboja koji među našim južnim susjedima više ili manje određuje tempo diplomaciji. Slovenija na drugoj strani sporazum kojim je 'kupovala' Piranski zaljev, ne može ratificirati u dogledno vrijeme jer se s pripremom nove regulative s područja nuklearne sigurnosti u tu priču nešto aktivnije uključila Europa. Dakle treba pojasniti što za našu državu znači da sve članice unije (koje imaju nuklearne objekte) do 2008. godine moraju naći lokaciju za skladištenje nisko i srednje radioaktivnog otpada. Pet godina poslije toga roka morat će dakle i Slovenija imati u rukama građevinsku dozvolu za skladište, za deset godina, dakle 2018.- i svu potrebnu lokacijsku dokumentaciju za skladištenje iskorištenog nuklearnog goriva. A odredbe sporazuma s Hrvatskom su u pogledu rješavanja tih pitanja vrlo labave. Ministar okoliša Janez Kopač tumači ih vrlo konkretno: kad nuklearka prestane raditi, Slovenija i Hrvatska će iz Krškoga odvesti svaka polovicu otpada, polovicu reaktora također. Upozorenja stručne nuklearne javnosti da to nije moguće, ministar nije shvaćao ozbiljno a slično vrijedi i za upozorenja ustavnoga suda da svu odgovornost u pogledu radioaktivnog otpada snosi država u kojoj se nuklearni objekt nalazi. Svim upozorenjima naša je vlada pridavala sekundarno značenje, sve dok se nije umiješala Europska unija. Sada je čak i ministar Kopač odlučio da će poslije godine dana neuspješnih uvjeravanja razmisliti ima li ratifikacija sporazuma s Hrvatskom uopće još ikakvoga smisla. Kompromis je bio potreban već zbog straha da bi neriješeni međususjedski odnosi nekoga udaljili od Bruxellesa. Ne Hrvatska, nego Slovenija je morala pokazati zrelost i to bez obzira na emocije. A nju bi barem u buduće trebalo uzeti u obzir, jer, kako Sloveniji dokazuje i Europa, zrelost još nije sinonim za mudrost", zaključuje komentator lista Matej Košir. (Hina) fc