Ustrajanjem na arbitraži i zbog grešaka dosadašnje slovenske administracije Hrvatska je došla u bolji položaj u dokazivanju svojih stajališta o granici na moru i nastavlja s "politikom gotovog čina", tvrdi Gjenero. "Hrvatski plan daljnjeg rješavanja graničnog problema sasvim je jasan. Uspostavljena granica na kopnu i na moru ostaje dok se ne završi arbitražni postupak. Sve prednosti koje su malogranični sporazum (SOPS) i sada već propali sporazum Račan-Drnovšek osiguravali slovenskim državljanima padaju u vodu, a ostaje omekšana granica zbog koje će Slovenija prije ili kasnije imati probleme u schengenskom sistemu. Zapravo nije niti važno koliko će vremena trajati arbitražni postupak jer hrvatskim političarima odgovara da se arbitražno pitanje što duže ne uredi", navodi Gjenero u svojoj analizi, dodajući da hrvatska strana na taj način u međuvremenu "granicu crta po maksimalističkom planu", a s druge strane se rješava mogućeg pritiska međunarodne zajednice da se to pitanje riješi.
"Ako Slovenija pristane na Žužulove uvjete arbitraže, Hrvatska neće trpjeti nikakve političke posljedice. Naime, ako se problem prepusti u rješavanje dugotrajnoj arbitraži, ako se dakle "kostur pospremi u ormar", otpale bi i primjedbe koje bi EU mogla namijeniti Hrvatskoj zbog nerješavanja bilateralnih problema", piše Gjenero.
U Hrvatskoj u pogledu rješavanja graničnog pitanja sa Slovenijom postoji "tvrda" i "meka" linija, pri čemu se prva odnosi na traženje arbitraže, a druga na zahtjev da se problem preda međunarodnom sudu u Haagu. "Uvjete za to (za arbitražu) Hrvatska stvara tzv. Rudolfovom doktrinom, pa i notom UNCLOS-u u kojoj Sloveniju optužuje za teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj. U skladu sa Žužulovom retorikom više niti ne dolazi u obzir da dvije države najprije prihvate sporazum o izbjegavanju incidenata nego da se dogovore samo o tome da li da arbitražni postupak bude pred haaškim sudom ili hamburškim međunarodnim sudom za pomorsko pravo", piše Gjenero koji tvrdi da je slovenska diplomacija sama sebe dovela u "nepovoljniji" položaj jer su se stranke podijelile u gledanju na "parafirani sporazum" Drnovšek-Račan.
"Slovenija i Hrvatska same su ukopane u problem koje su same stvorile iako su već same ranije našle rješenje koje bi osiguravalo barem prihvatljiv privremeni režim i izbjegavanje incidenata. Tako se sada stvara atmosfera zaoštravanja i oko drugih dvaju problema -Ljubljanske banke i nuklearke Krško (iako se je činilo da je barem taj zadnji problem riješen). A pri tom se naravno s obiju strana uništavaju mogućnosti za suradnju, te mogući "multiplikativni efekti", te se smanjuje vrijednost toga da su dvije države na rubu nestabilnog zapadnog Balkana stvorile područje relativne stabilnosti i da bi mogle tu stabilnost zajedno iskoristiti onako kako je svoj položaj u vrijeme hladnog rata iskoristila Austrija", zaključak je koji u svojoj analizi daje Davor Gjenero.