ZAGREB, 28. travnja 2004. (Hina) - Bivša "crna ovca" središnje postkomunističke Europe, Slovačka otprije godinu dana skuplja dobre ocjene međunarodnih ulagača zahvaljujući provedbi korjenitih, ali bolnih reformi.
ZAGREB, 28. travnja 2004. (Hina) - Bivša "crna ovca" središnje
postkomunističke Europe, Slovačka otprije godinu dana skuplja dobre
ocjene međunarodnih ulagača zahvaljujući provedbi korjenitih, ali
bolnih reformi.#L#
Ukotvljena između Ukrajine, Poljske, Češke Republike, Austrije i
Mađarske, ta planinska zemlja od 5,4 milijuna stanovnika kao
samostalna zemlja postoji jedanaest godina, nakon raspada nekadašnje
Čehoslovačke.
U zajedničkoj državi s Češkom i Moravskom bila je od 1918., ali je
njezina povijest bila dosta različita od češkog susjeda.
Dok su Česi dugo bili u vazalnom odnosu spram Austrije, Slovaci su
bili slavenska manjina u nekadašnjoj Ugarskoj koji su u
austro-ugarskom carstvu uspjeli postići pridruženi status. U današnjoj
Slovačkoj još živi oko pola milijuna Mađara.
Slovaci govore jezikom dovoljno sličnim češkom da se ova dva naroda
sporazumijevaju bez većih napora, ali su mnogo više vjerski nastrojeni
od susjeda. Prema nekim tvrdnjama, s 80 posto deklariranih katolika,
Slovačka je najreligioznija zemlja nekadašnje komunističke Europe
nakon Poljske.
Nakon pada komunizma, na vlast u slovačkom dijelu Češkoslovačke su
stigli nacionalisti i nakon neuspjeha u dogovoru oko oblika buduće
federalne zajedničke države, češke i slovačke vlasti sporazumjele su
se oko prijateljskog razlaza, i to bez održavanja referenduma.
Ispitivanja javnog mnijenja u to vrijeme pokazivala su da je većina
građana u oba entiteta bila za očuvanje zajedničke države.
Nekima je u sjećanju još živjela uspomena na efemernu slovačku
fašističku državu u razdoblju od 1939. do 1945., koju je uz pomoć
nacističke Njemačke stvorio diktator i katolički svećenik Jozef Tiso.
Nakon stjecanja nezavisnosti, potpunu vlast u zemlji preuzeo je
vodeći nacionalist Vladimir Mečiar. No, njegovo autokratsko ponašanje
i zloporabe u procesu privatizacije Slovačku su brzo udaljili od
NATO-a i Europske unije.
Široka koalicija protiv Mečiara, u kojoj su bili pripadnici
kršćansko-demokratske desnice, ali i ljevice, 1998. je uspjela
pobijediti na parlamentarnim izborima, a koordinator tih heterogenih
političkih snaga, premijer Mikulaš Dzurinda uspio je zemlju približiti
euroatlantskim organizacijama.
Na parlamentarnim izborima u rujnu 2002. Dzurinda je uspio zadržati
vlast na čelu mnogo homogenije koalicije desnog centra. Tad je njegova
vlada pokrenula niz liberalnih reformi širokog spektra, koje su
obuhvaćale područja od fiskalne politike, do zdravstvenog i
mirovinskog sustava.
Ohrabreni vrlo niskim porezima i cijenom rada najnižom među svim
zemljama kandidatima za EU, u Slovačku su nahrupili ulagači, osobito
proizvođači automobila. Zbog toga će ta zemlja za tri godine postati
najveći prozvođač automobila u odnosu na broj stanovnika.
No, ubrzano provođenje reformi, povezano sa smanjenjem javne
potrošnje, dovelo je do sve većeg nezadovoljstva u zemlji u kojoj je
prosječna plaća oko 225 eura (oko 1600 kuna). Izravna posljedica je
činjenica da su sindikati uspjeli postići da se organizira referendum
o prijevremenim izborima.
Smanjenje socijalnih prava osobito je pogodilo u Slovačkoj vrlo
brojnu romsku manjinu, koja ima oko pola milijuna pripadnika. Krajem
veljače oni su svoje nezadovoljstvo iskazali kratkotrajnim, ali
masovnim prosvjedima i pljačkanjem trgovina.
Romi su meta otvorenog rasizma većine pučanstva. Nakon pada komunizma
u toj je zajednici nezaposlenost strahovita, a životni uvjeti sliče
onima iz siromašnih krajeva najnerazvijenijih zemalja svijeta.
Unatoč brojnim upozorenjima, Europska unija još nije uspjela Slovačku
uvjeriti da se energičnije uhvati ukoštac s diskriminacijom među
svojim građanima.
(Hina) xdam ymaš