ZAGREB, 5. travnja 2004. (Hina) - Ruanda, koja ovaj tjedan obilježava desetu godišnjicu genocida, i dalje traga za glavnim počiniteljima pokolja u kojem je živote izgubilo više stotina tisuća ljudi, a sve se više čini da je potraga za
pravdom postala jednim od glavnih izazova za tu zemlju.
ZAGREB, 5. travnja 2004. (Hina) - Ruanda, koja ovaj tjedan obilježava
desetu godišnjicu genocida, i dalje traga za glavnim počiniteljima
pokolja u kojem je živote izgubilo više stotina tisuća ljudi, a sve se
više čini da je potraga za pravdom postala jednim od glavnih izazova
za tu zemlju.#L#
U ruandskim zatvorima se nalazi oko 80,000 ljudi optuženih za strašne
zločine počinjene 1994. godine, no saznanje da su najodgovorniji za
genocid i dalje na slobodi ne daje toj zemlji priliku da odahne.
"Snage i ideolozi odgovorni za genocid poraženi su, ali nisu uništeni.
Još uvijek su tu", rekao je u ponedjeljak na otvaranju trodnevne
konferencije o genocidu ruandski predsjednik Paul Kagame.
"Pravo pitanje jest: na koji način iskorijeniti te snage zla i
osigurati da one više ne predstavljaju prijetnju našim društvima?",
zapitao se Kagame.
Kagame je u svom uvodnom govoru iznio teške optužbe na račun
međunarodne zajednice koja je propustila spriječiti genocid. On je čak
ustvrdio da se radilo o "namjernom, pogodnom propustu" i zapitao se
nemaju li moćne zemlje neki skriveni plan.
Sudionici konferencije će prva dva dana raspravljati o pravdi i
pomirenju, a za srijedu je najavljena ceremonija u počast žrtvama
pokolja. Taj dan će, naime, biti pokopani posmrtni ostaci žrtava iz
masovne grobnice pronađene kod glavnog grada Kigalija, u kojem je
ubijeno oko 250,000 ljudi.
Pokolj u Ruandi je započeo nakon što je 6. travnja 1994. godine srušen
zrakoplov s predsjednicima Ruande i Burundija. Tadašnji ruandski
predsjednik Juvenal Habyarimana, bio je Hutu. Ekstremisti iz plemena
Hutu, obrušili su se na svoje umjerene sunarodnjake i pripadnike
plemena Tutsi. Tijekom 100 dana koliko je vladalo ubilačko ludilo, na
najokrutnije je načine likvidirano oko 800,000 ljudi.
Ervin Staub, profesor psihologije sa sveučilišta u Massachusettsu,
koji je preživio holokaust, tvrdi da je "nakon svakog takvog pokolja
utvrđivanje istine i pravde od golemog značenja za preživjele".
No, iako su ruandski zatvori pretrpani s 80,000 osumnjičenih za
zločine, sudovima će trebati desetljeća da procese privedu kraju. Osim
toga, "mozgovi" tog zločinačkog pothvata su i dalje na slobodi. UN-ov
Međunarodni sud za zločine počinjene u Ruandi je u deset godina uhitio
66 od 80-ak osoba traženih zbog genocida i donio tek 18 presuda. Oko
300 vođa, tvrdi UN, živi u inozemstvu i nedostupni su sudu. Bande
ubojica su nakon masakra pobjegle u DR Kongo, pa je Ruanda, zbog
sigurnosne prijetnje, 1998. napala tu susjednu zemlju. Rat je trajao
punih pet godina, a zločinci su praktički ostali netaknuti.
Analitičari tvrde da se proces pomirbe ne može smatrati dovršenim sve
dok se zločinici budu osjećali sigurnima.
Etničke napetosti u Ruandi nisu ništa novo. Animozitet između
većinskih Hutua i manjinskih Tutsija uvijek je postojao, ali su
suparništvo i mržnja buknuli nakon kolonijalnog razdoblja.
Kada su 1916. u tu zemlji stigli belgijski kolonijalisti dvije su
zajednice vidjeli kao potpuno različite skupine, iako govore istim
jezikom i slijede iste tradicije. Belgijanci su, slijedom svog
viđenja, pripadnicima dvaju naroda izdavali i različite
identifikacijske dokumente.Tutsi su uživali bolji tretman kod
Belgijanaca i bili su nadređeni Hutuima. Tutsi su, naravno,
iskoristili naklonost Belgijanaca i idućih 20 godina su imali pristup
boljim poslovima i sustavu obrazovanja, što je sve bilo nedostupno
većinskim Hutuima. Ogorčenje u redovima Hutua je raslo, kulminiravši
pobunama 1959. godine. Nakon što je Ruanda 1962. stekla nezavisnost,
na tron su zasjeli Hutui. Tijekom idućih desetljeća, od Belgijanaca
"izabrani narod" su koristili kao žrtveno janje za svaku krizu u
zemlji.
U godinama prije genocida, predsjednik Habyarimana je provodio
politiku "etničke ravnoteže", tj, raspodjele poslova, a posebice
visokih položaja, prema omjeru stanovništva. Hutui su činili 85 a
Tutsi 15 posto stanovništva. Tutsi, koji su nakon 1959. izbjegli u
Ugandu, Burundi i Tanzaniju, oformili su Ruandsku domoljubnu frontu
(RPF) s ciljem svrgavanja Habyarimana. Nakon rušenja njegovog
zrakoplova, predsjednička garda je započela kampanju odmazde, a uz
njihovu potporu formirana je milicija Interahamwe koja je brojila
30.000 ljudi. Ta je skupina izvela velike pokolje, no Tutsi su u
lipnju ipak uspjeli zauzeti glavni grad Kigali. Nakon pobjede RPF-a,
dva milijuna Hutua bježi u DR Kongo, a među izbjeglicama su i brojni
pripadnici 'odreda smrti'.
Konačno, 19. lipnja, uspostavlja se multietnička vlada, koja svim
izbjeglicama jamči siguran povratak u Ruandu. Pasteur Bizimungu, Hutu,
biva proglašen predsjednikom, dok su ministarska mjesta pripala
članovima RPF-a.
Današnji predsjednik Kagame, koji se žestoko zalaže za kažnjavanje
počinitelja i nalogodavaca zločina, nije ni sam pošteđen optužbi da je
uvelike pridonio jednom od najvećih masovnih zločina u drugoj polovici
20. stoljeća. Nedavno je u Le Mondeu objavljeno službeno državno
izviješće u kojem se navodi da je upravo Kagame naredio rušenje
predsjedničkog zrakoplova u travnju 1994. On je to izviješće nazvao
"pukom fantazijom". Bilo kako bilo, Ruanda, poznata kao "zemlja tisuća
brežuljaka", s divnom klimom i plodnom zemljom, i dalje je nemirna i
siromašna.
(Hina) xvk ydv