ZAGREB, 6. ožujka 2004. (Hina) - Najnovije glasilo Hrvatskoga glazbenog zavoda (HaGeZe) donosi vrlo zanimljivu priču o "Zbirci Algarotti" autorice Vjere Katalinić koja je s tom temom doktorirala na Sveučilištu u Beču 1999.
ZAGREB, 6. ožujka 2004. (Hina) - Najnovije glasilo Hrvatskoga
glazbenog zavoda (HaGeZe) donosi vrlo zanimljivu priču o "Zbirci
Algarotti" autorice Vjere Katalinić koja je s tom temom doktorirala na
Sveučilištu u Beču 1999. #L#
Hrvatski glazbeni zavod od osnutka 1827. sustavno se skrbi za
glazbenu izobrazbu, promiče glazbenu kulturu i čuva glazbenu baštinu.
Jedna od takvih privatnih zbirka muzikalija najveća u Hrvatskoj, s
više od 3000 jedinica, dospjela je u Hrvatski glazbeni zavod (HGZ)
1935. na čuvanje, istraživanje i popisivanje, napominje u tekstu Vjera
Katalinić. Župnoj crkvi u Krku, odakle je zbirka stigla, oporučno je
ostavio svećenik Niccolo Algarotti, rođen u Krku 1791. pod imenom
Nikola Udina. Još za mletačke uprave na tim područjem naučio je
talijanski, školovao se u vrijeme ratnih i političkih sukoba,
osjetivši austrijsku i francusku upravu te kratkotrajnu englesku
prisutnost.
Od 1814. Algarotti se posvetio teologiji u splitskom Nadbiskupskom
sjemeništu. Nakon položenih svećeničkih zavjeta 1818. odlazi na sjever
u Kranjsku radi usavršavanja u njemačkom. Već 1819., po autoričinim
istraživanjima, iz još nepoznatih razloga uzima prezime Algarotti,
koje će zauvijek zadržati. Nastavio je studirati teologiju u Beču, 12
godina je predavao talijanski jezik i književnost u Salzburgu, a umro
je u Beču 1838.
Njegova ostavština - zbirka od šest tisuća knjiga i tri tisuće komada
notnog materijala te instrumentarij za gudački orkestrar - prenesena
je na rodni Krk, smještena u za zbirku uređenu kuću nazvanu "Fondaco"
te je ustanovljeno kulturno društvo "Biblioteca Algarotti".
Potkraj 19. stoljeća zbog novčane oskudice knjižnica je zatvorena, a
1920. zbirku je pregledao hrvatski skladatelj i muzikolog Božidar
Širola i dopunio Algarottijevu inventarnu knjigu te je ona, po
prosudbi Vjere Katalinić, zbog izvanredne vrijednosti i zanimljivosti
pohranjena u HGZ, koji je tada uložio dosta novca za prikladno
udomljenje zbirke. Njezino proučavanje i popisivanje povjereni su
muzikologu Draganu Plamencu, a kartični katalog dovršio je nakon
Drugoga svjetskog rata vodeći hrvatski muzikolog i povjesničar glazbe
Josip Andreis. Zaslugom Ladislava Šabana mnoge su rijetkosti iz zbirke
obrađene po svjetskim standardima i zabilježene u središnjoj bazi
podataka kao glazbenim izvorima u Kasselu i Frankfurtu. Tako je
pobuđeno zanimanje u svijetu za Algarottijeve muzikalije, a 90-ih
prošlog stoljeća načinjen je računalni katalog s potpunim opisom
skladba, istražen je životopis skupljača te je otkriveno podrijetlo
mnogih skladba.
Algarotti je skupio i mnoge tiskovine i rukopise, među kojima su i
brojni autografi. U zbirci su djela Sorkočevića, Bajamontija, A.
Bonifazija rođena na Krku, Ivana pl. Zajca, djela brojnih austrijskih,
slovenskih i talijanskih skladatelja, crkvene skladbe, ali i opere u
izvornom obliku ili u obradbama za manje komorne sastave.
Algarotti je u zbirku uvrstio i onodobnu zabavnu glazbu, poput
napitnica, veselih prigodnica koje su skladali Mozart, Haydn,
Beethoven, Bellini, Rossini i drugi. Kao svjedoci dinamična života
svoga tvorca, ali i burna doba u kojem su nastale, skladbe svjedoče i
o buđenju narodne svijesti u austrijskim pokrajinama izazvano
napoleonskim pohodima, a katkad su i rijedak preživjeli materijal sa
spaljenih i opljačkanih područja.
Proučavanjem Algarottijeva fonda bilo je moguće otkriti
komplementarne zbirke u mnogim mjestima u kojima su muzikalije
skupljene pa tako upotpuniti mozaičnu sliku glazbenog života ovog
dijela srednje Europe koju je povezalo djelovanje Nikole Algarottija,
piše uz ostalo Vjera Katalinić.
(Hina) xta ymc