MONTEVIDEO, 8. veljače 2004. (Hina/AFP) - Nakon 1990-ih koje su obilježili neoliberalizam i nepovjerenje prema bilo kakvom uplitanju države, Latinska Amerika, tradicionalno područje utjecaja distributera hollywoodskih filmova,
odnedavno je počela provoditi politiku potpore domaćem filmu.
MONTEVIDEO, 8. veljače 2004. (Hina/AFP) - Nakon 1990-ih koje su
obilježili neoliberalizam i nepovjerenje prema bilo kakvom uplitanju
države, Latinska Amerika, tradicionalno područje utjecaja distributera
hollywoodskih filmova, odnedavno je počela provoditi politiku potpore
domaćem filmu.#L#
U većini zemalja na tom području, gdje američki film nameće svoj
zakon, domaći su filmovi teško pronalazili put do gledatelja, jer su
bili u nemilosti distributera.
Iznimka je svakako bila Kuba, gdje je Castrov režim pogođen američkim
embargom, izdašno financirao filmsku proizvodnju do 1990-ih, kada je
morao jako smanjiti potporu zbog raspada Sovjetskog Saveza.
Godine 2003. u Meksiku je u kinodvoranama prikazano tek 25 meksičkih
filmova, sedam puta manje nego američkih (170). U Argentini, prema
službenim podacima, 80 posto gledatelja radije gleda američke
filmove.
Zbog toga su sve češće akcije zaštite, potpore i promidžbe domaćeg
filma.
U Brazilu je vlada ljevičara Luiza Inacija Lule da Silve uvela
različite poticajne mjere na temelju zakona koji je na snazi već osam
godina i koji je brazilskom filmu lani omogućio da ima dvadeset
milijuna gledatelja, dok ih je u 2002. bilo tek sedam milijuna, i da
osvoji 22 posto tržišta, naspram 6 posto u prethodnoj godini.
O tom preporodu svjedoče četiri nominacije za Oscara (režija, kamera,
montaža i adaptirani scenarij) filmu "Božji grad" Fernanda
Meirellesa.
Brazilska je vlada u siječnju, unatoč nezadovoljstvu distributera,
minimalni zakonski rok između prikazivanja brazilskih filmova koji
kinodvorane moraju poštovati ako ne žele plaćati kazne, povećala s 35
na 63 dana.
Argentina, gdje je lani snimljeno pedesetak filmova, među kojima je
najnoviji film Daniela Burmana "El abrazo partido" (koprodukcija s
Francuskom, Italijom i Španjolskom), kao i Brazil, računa na izvoz
svojih filmskih proizvoda.
Pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za film (Incaa) i
zahvaljujući sustavu poreznih olakšica, u inozemstvu se postupno
uspostavlja mreža manjih dvorana u kojima će se prikazivati isključivo
argentinski filmovi: nakon New Yorka, trebaju se otvoriti dvorane u
Madridu, Rimu i Parizu.
U Meksiku, još jednoj velikoj kinematografiji u Latinskoj Americi,
proizvodnja filmova je pala sa 64, koliko je u prosjeku iznosila
1980-ih, na 13 nakon 1994., kad je izbila gospodarska kriza.
Kolumbija je u srpnju prošle godine donijela zakon o razvoju domaćeg
filma, a u Čileu, gdje je film u 2003. imao lijepu sezonu s rekordnim
brojem gledatelja i rekordnom zaradom, parlament raspravlja o
prijedlogu zakona o filmu.
(Hina) xvrad ybnš