ZAGREB/LONDON, 6. siječnja (Hina) - Stanje u današnjoj rock glazbi je deprimirajuće - mladež uživa u infantilnim proizvodima glazbene industrije, a novih rock Mesija nema nigdje na vidiku, ocjenuje utjecajni rock novinar Nick Kent u
svojem osvrtu na rock scenu u 2003., nedavno objavljenom u britanskom dnevniku Guardian.
ZAGREB/LONDON, 6. siječnja (Hina) - Stanje u današnjoj rock glazbi
je deprimirajuće - mladež uživa u infantilnim proizvodima glazbene
industrije, a novih rock Mesija nema nigdje na vidiku, ocjenuje
utjecajni rock novinar Nick Kent u svojem osvrtu na rock scenu u
2003., nedavno objavljenom u britanskom dnevniku Guardian.#L#
Novi heroji današnje mladeži nisu nasljednici
egzistencijalističke tjeskobe Johna Lennona ili Boba Dylana, već
bezvezni barbari koji će se pojaviti u nekom od MTV-jevih
razbijačkih showova, poput "Jackassa", te se busati u prsa kako su
najboljem prijatelju "uvalili" bruh, a onda njakati poput magarca
kada se prikaže videosnimka toga incidenta.
Napokon, kakvog smisla ima utrošiti puno vremena učeći svirati na
muzičkom instrumentu, kada se svojih 15 minuta globalne slave možeš
domoći i tako da gol uroniš u septičku jamu, i to pred kamerama,
upozorava Kent.
Rock glazba, nekada ključni oblik izražavanja mladenačkog
nezadovoljstva, danas odražava misaone procese i umiruće ambicije
sredovječnih ljudi.
"Jedini je pozitivni aspekt svega toga", kazao je David Bowie
jednom francuskom novinaru prošloga ljeta, "što je iznenada ono
drevno pitanje - kako osoba u vašim godina još uvijek može raditi
rock glazbu - postalo posve zastarjelo. I to zato što se današnji
sukob generacija više ne izražava kroz glazbu, već kroz druga
područja - npr. skateboarding", dodao je kroz smijeh.
"Paul McCartney nikada nije zvučao bolje uživo nego kada sam ga
gledao prošle godine. Ista je stvar i s Lou Reedom, Neilom Youngom i
Bruceom Springsteenom. Među nama rečeno, ne vidim nikoga iz nove
generacije tko bi bio sposoban održati koncert tako visoke
kvalitete", smatra Bowie.
Kent drži kako je ocjena da "starci" bolje sviraju rock dramatično
potvrđena prošloga ljeta na Coachella festivalu održanom nedaleko
Los Angelesa, kada su reformirani Stoogesi preuzeli svu pažnju i
posve zasjenili nastupe mlađih zvijezda, poput White Stripesa,
Strokesa ili Hivesa. Riječ je o popriličnom pothvatu uzme li se u
obzir da su tri Stoogesa u srednjim 50-tim godinama te da je njihov
pjevač, Iggy Pop, tijekom nastupa prilično šepao.
"I lani je izdano nekoliko vrijednih uradaka novih umjetnika. 'Want
More' Rufusa Wainwrighta još je jednom dokazao da se radi o najvećem
talentu njegove generacije. Tu je i skandinavski dečko imenom
Teitur, koji je izdao fascinantni debi album. Blur i Radiohead su
stvorili okrijepljujuće novu glazbu. Lucinda Williams izvela je na
albumu 'World Without Tears' neke izuzetne pjesme, no, zaboga, njoj
je 50 godina", piše Kent.
Možda tim novacima nedostaje vrhunske razmetljivosti jer glazbena
industrija u kojoj rade tone u živo blato. Klubovi se zatvaraju, a
pubovi i barovi sve se više okreću organiziranju karaoke zabava. A
najgore od svega je što su glavne diskografske kuće ušle u proces
spajanja, otpuštajući osoblje zaduženo za nove talente i
prepuštajući posao računovođama, koji pokušavaju proizvode
zadržati što jeftinijima i veselijima.
Ipak, ono što Kenta najviše smeta jest nedostatak bilo kakve
koherentne underground glazbene scene, koja bi se rodila pod
represivnim krhotinama suvremene umjetnosti.
"Ne govorim o šačici grupa koje laganim techno ritmovima izražavaju
svoje neslaganje i ironiziraju Busha i Blaira. Samo se osvrćem oko
sebe pitajući se kada će i od kuda će naići novi val buntovnih, no
istodobno kreativnih i ambicioznih mladih ljudi, koji će stvoriti
istinski 'alternativnu' novu glazbu. Možda kada se izmisli neka
nova droga - do sada je to funkcioniralo."
Postoji defetistička teorija da je najbolja glazba stvorena u 1960.
i 1970. godinama - to je bila najveća glazbena gozba, a danas se samo
nagrizaju mrvice s tadašnjeg banketa. No, možda je taj banket bio
samo predjelo za buduću renesansu u popularnoj glazbi.
U pogledu umjetnosti uvijek trebate biti optimistični. Novi
glazbeni Mesija negdje sigurno čeka na nas. Ako se prije sam ne
ubije, spuštajući se skateboardom s krova roditeljske kuće posve
gol tijekom snježne oluje, zvršava Kent svoju pesimističnu analizu
stanja u rock glazbi.
Nick Kent pripada među najpoznatije i najutjecajnije rock
novinare, a karijeru je počeo 1972. surađujući s britanskim
glazbenim magazinom New Musical Express (NME) za koji je napisao
svoje najznačajnije tekstove. Autor je ključnih intervjua i
članaka o izvođačima kao što su Syd Barrett, Lou Reed, Roky
Erickson, New York Dolls, Brian Wilson, Elvis Costello, Rolling
Stones i Sex Pistols.
U 80-ima i 90-ima Kent je pisao za časopise poput "The Face", "Spin"
i "Details", a i danas surađuje s brojnim magazinima i dnevnim
novinama.
(Hina) rub/ln md