Umjesto rasprave s nekim od vodećih predstavnika protivničkog tabora, kao što je učinio njegov prethodnik Francois Mitterrand 1992. prigodom referenduma o Ugovoru iz Mastrichta, Chirac se odlučio za lakšu metodu - dijalog s 83 predstavnika mladeži izabrana po metodi reprezentativnog uzorka, od 18 do 30 godina, uz pomoć jednog profesionalnog novinara i tri voditelja popularnih televizijskih talk-show emisija - koja se međutim pokazala kobnom.
Veliki dio pitanja odabranih predstavnika francuske mladeži izražavao je strah od budućnosti, strah od Europe, pa je optimizmom ispunjeni sedamdesetdvogodišnji francuski predsjednik morao u dva tri navrata pozvati se na znamenite riječi pape Ivana Pavla II. "Ne bojte se" i priznati da "ne razumije taj strah" mladih i "da ga to boli".
"Razočaranje" ili "promašena prilika" su najčešće spominjane ocjene televizijskog nastupa francuskog predsjednika za kojima posežu vodeći komentatori i koji sve češće ukazuju da je i cijela dosadašnja kampanja "ustavobranitelja" bila u osnovi pogrešna te da, ukoliko se doista želi da 29. svibnja Francuska ratificira europski temeljni zakon, treba pronaći uspješniju referendumsku strategiju.
Uistinu, na račun protivnika i njihova 'ne' moglo se svega do sada čuti: od proricanja poput Nostradamusa da će odbacivanje euro-ustava predstavljati "kataklizmu" što je izjavio bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors, ili ekološko-nihilističke anateme da 'ne' i "njegovi pobornici predstavljaju zagađenje, obmanu i laž, izbor ničega, bazen bez vode, agitaciju analfabeta" što su riječi bivšeg premijera Michela Rocarda.
Ministar unutarnjih poslova Dominique de Villepin poslužio se argumentom da u slučaju pobjede 'ne' u "europskoj garaži neće biti ničeg drugog osim možda trokolice", dok će, pobijedi li 'da', biti svega: "limuzina i luksuznih terenskih vozila". Čelnik centrističke stranke UDF Francois Bayrou dao je pak prognozu da će nakon 'ne' "četrdeset dana padati kiša".
I sam Chirac se u nekoliko navrata odao toj vrsti argumentiranja, kad je rekao da će Francuska, pobijedi li 'ne', postati "crna ovca" ili čak "prestati politički postojati" u Europi, što nije polučilo velikog uspjeha, pa je kudikamo više vremena i napora uložio da pokaže kako je euro-ustav jedina brana koja Francusku i Europu čuva od "ultraliberalizma", "anglosaksonskog modela" ili "globalizacije".
Predsjednik je bio neuvjerljiv i zato što za razliku od svojih prethodnika nije nikada bio vatreni "Europljanin", na što podsjeća i sam tvorac euro-ustava Valery Giscard d'Estaing kad kaže da Chirac nije "vjerodostojan", bar ne na europske teme.
Pristaše euro-ustava iz redova parlamentarne desnice razočarani su Chiracovim nastupom, oni s ljevice su nezadovoljni i zbunjeni, dočim protivnici euro-ustava s desnice ne kriju svoje zadovoljstvo a oni s ljevice istom takvom zadovoljstvu dodaju i jaku dozu ironije.
Predsjednikovi savjetnici u Elizejskoj palači, kao i glavni stožeri vodećih stranaka, pripremaju se sada za "drugu fazu" svoje kampanje u nadi da će za preostalo vrijeme do referenduma preokrenuti odnose snaga.
Za to vrijeme raste zabrinutost u europskim prijestolnicama koje s najvećom mogućom pažnjom i strepnjom iščekuju ishod francuskog referenduma.
Piše : Frano Cetinić