GOVOR PREDSJEDNIKA TUĐMANA U HRVATSKOM SABORU (3)

ZAGREB, 22. prosinca (Hina) - Bilateralni odnosi s drugim zemljama Osim iznimno rijetkih problema u bilateralnim odnosima, o kojima je već bilo riječi, Hrvatska ima dobre međusobne odnose s gotovo svim državama s kojima je uspostavila diplomatske odnose, a i s nekoliko drugih država s kojima je u tijeku uspostavljanje redovitih odnosa. Tako npr. s Izraelom već imamo dobro razvijene odnose na gospodarskom, kulturnom i športskom području. Smatram za potrebno, ipak, posebno se osvrnuti na odnose s onim zemljama koje pokazuju iskrene želje za što boljim odnosima i suradnjom, te na odnose s državama koje su od početka dale bitnu potporu ostvarenju hrvatske državnosti, u vrijeme kad su neke druge još iskazivale nepovjerenje ili oklijevanja prema Hrvatskoj. O prijateljskim odnosima sa SAD već sam govorio, a ovdje želim posebno istaknuti ulogu Sv. Stolice i Savezne Republike Njemačke glede međunarodnog priznanja Hrvatske. Polazeći od moralnih zasada za koja se zauzima, Sv. Stolica je od prvog trenutka skretala pozornost svjetskoj javnosti, i državnicima najvažnijih zemalja u svijetu, da u krizi u bivšoj Jugoslaviji nije riječ o secesiji, ili o građanskom ratu, nego o pravu hrvatskog (i slovenskog) naroda na ostvarenje vlastite države. I to na osnovi opće prihvaćenih načela u svjetskoj zajednici o pravu naroda na samoodređenje do odcjepljenja, odnosno o pravu izlaska tih naroda iz bivše federativne državne zajednice u kojoj nisu bila poštovana njihova prava i interesi. Potpora Sv. Stolice Hrvatskoj glede reintegracije okupiranih područja, i rješenja krize u BiH, dobila je posebnu i izričitu potvrdu u posjetu Sv. Oca, Ivana Pavla Drugog, Hrvatskoj u povodu proslave 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije. Govori Sv. Oca za vrijeme boravka i nakon odlaska iz Hrvatske, a takoder i susreti i razgovori što sam ih vodio s njim u svojstvu hrvatskog državnog poglavara, ostaju trajnim svjedočanstvom odnosa dubokog povjerenja izmedu Vatikana i demokratske suverene Hrvatske. Riječi izgovorene tom prigodom, kao i jedinstveno dostojanstven način na koji je hrvatski narod dočekao i ispratio Sv. Oca, učinili su neumjesnim špekulacije onih inozemnih i domaćih krugova koji su nastojali umanjiti značenje Papinog posjeta. To je bio ne samo dokaz visokog priznanja nego i prilog podizanju ugleda i važnosti Hrvatske u današnjem svijetu. Hrvatska duguje osobitu zahvalnost i Saveznoj Republici Njemačkoj, kako za njezino zauzimanje za priznanje Hrvatske u Europskoj Uniji, i za rješenje krize oko okupiranih područja, i one u BiH, tako i na iskrenom podupiranju uključivanja naše zemlje u programe europske integracije. Potrebno je također izraziti priznanje austrijskoj diplomaciji (na čelu s dr. Mockom), koja je od početka pokazala razumijevanje za hrvatske težnje i interese, dajući nam svoju vrlo utjecajnu potporu u međunarodnim organizacijama i tijelima. Osim već rečenog, o odnosima Hrvatske sa Sjedinjenim Američkim Državama treba dodati da su se oni postupno razvijali u odnose sve prisnijeg prijateljstva i suradnje na svim područjima. Najizrazitiji primjer za to je sporazum o suradnji izmedu hrvatskog i američkog Ministarstva obrane, što su ga prošlog mjeseca u Washingtonu u ime Hrvatske i SAD potpisali ministri G. Šušak i W. Perry. Sjedinjene Države imale su bitnu i odlučujuću ulogu u zaključivanju Washingtonskih sporazuma, o hrvatsko-muslimanskoj federaciji i konfederaciji, a može se bez pretjerivanja, reći da izmedu Hrvatske i Sjedinjenih Država postoje gotovo istovjetna gledišta o rješavanju krize na području bivše Jugoslavije. Međusobna politička suradnja na svim razinama, uključujući i moje višekratne susrete s predsjednikom Clintonom, postaje, po mišljenju i glavnih europskih sudionika, nezamjenjivom i od najveće važnosti u raspletu krize na ovim prostorima, koja počinje biti opasnim žarištem mogućeg širenja sukoba čak do civilizacijskih razmjera. U lipnju 1993. godine, prigodom mojega državnog posjeta Narodnoj Republici Kini, uspostavljeni su veoma dobri odnosi za međusobnu političku, gospodarsku i kulturnu suradnju. Oni već daju prve plodove, ali postoje izvanredno velike mogućnosti daljeg proširenja te suradnje. Daleka je Kina, dakako, izvan izravnih interesa na europskom prostoru, ali kao velika svjetska sila nije nezainteresirana za mir i stabilnost u Europi. Među zemljama s kojima je Hrvatska uspostavila osobito dobre odnose treba svakako spomenuti Tursku. Za vrijeme posjete pok. predsjednika Turske Turguta ™zala i sadašnjeg predsjednika Sleymana Demirela Hrvatskoj, kao i mojega državnog posjeta Turskoj u proljeće prošle godine, stvoreni su temelji zajedničkog razumijevanja i suradnje. Turska je dala veliki doprinos normalizaciji odnosa izmedu Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH. Za Hrvatsku su odnosi s Turskom od velike važnosti i stoga što nam ona može služiti kao most prema mnogim srednjo-azijskim i drugim islamskim zemljama. Nizom susreta i državnih posjeta nastojali smo u proteklom razdoblju unaprijediti bilateralne odnose Hrvatske s drugim zemljama, jačajući njezinu ulogu u međunarodnoj zajednici. Među državnim posjetima, osim već navedenih, treba spomenuti: posjet Predsjednika Albanije Sali Berishe Republici Hrvatskoj (10. svibnja 1993.) i uzvratni posjet Republici Albaniji (28. veljače i 1. ožujka 1994.); posjet Predsjednika Rumunjske Iona Iliescua Republici Hrvatskoj (17.-19. svibnja 1993.) i uzvratni posjet Rumunjskoj (14.- 16. veljače 1994.), te posjet predsjednika Republike Slovenije Milana Kučana Hrvatskoj (7. lipnja 1994.). Od posebne važnosti bio je i državni posjet Republici Čile i Republici Argentini, na kraju prošlog i na početku ovog mjeseca. Na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, kao i u zatvorenim sjednicama Vijeća sigurnosti, iznio sam gledišta hrvatske politike, krajem rujna 1993., te koncem rujna 1994. godine. Bilo je od važnosti i sudjelovanje na sastancima na vrhu zemalja KESS-a 1992. godine u Helsinkiju i početkom ovog mjeseca u Budimpešti. U nizu službenih i radnih sastanaka treba posebno spomenuti više susreta s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem. O problemima Hrvatske govorilo se, dakako, i u svim susretima s mnogim poglavarima država i vlada i međunarodnih tijela, što govori kakvu važnost Hrvatska ima u rješavanju krize na tlu bivše Jugoslavije i u stvaranju novog međunarodnog poretka u ovom dijelu Europe. (Od tadašnjeg predsjednika Italije - Cossige, zatim bivših predsjednika Francuske Giscard d'Estainga i SAD J. Cartera, predsjednika Francuske - Mitterranda, Kine - Jiang Zemina, do nedavnih susreta s predsjednikom Chilea - Freiom, Argentine - Menemom i SAD - Clintonom, od predsjednika Rumunjske -Iliescua, Mađarske - G”ncza do Bugarske -Želeva, od predsjednika Austrije - Klestila do Litve -Brazauskasa, Latvije - Ulmanisa, Estonije - Meria do predsjednika Ukrajine - Kravčuka, Finske - Ahtisaarija, od kancelara Kohla do tadašnjih predsjednika grčke vlade Mitsotakisa i Švedske Bildta, zatim Turske Tansu Ciller i Pakistana Benazir Bhuto, od glavnog tajnika UN - Boutros Boutros-Ghalija do predsjednika Komisije EU - Delorsa i sadašnjeg Glavnog tajnika NATO-a Claesa; od prvih predsjedatelja Evropske konferencije o bivšoj Jugoslaviji lorda Carringtona i Vancea do lorda Owena i Stoltenberga.) Nije moguće ovom prigodom, nabrajati sve brojne susrete sa stranim ministrima vanjskih poslova i s posebnim izaslanicima poglavara stranih država, s visokim dužnosnicima medunarodnih organizacija, veleposlanicima stranih zemalja i drugima. Razumije se, posebnu važnost za učvršćenje međunarodnog položaja Hrvatske imali su mnogobrojni susreti i razmjene parlamentarnih delegacija hrvatskoga Sabora i drugih zemalja iz čitavog svijeta. Prigodom državnih posjeta zaključeni su ugovori o prijateljstvu i suradnji s Republikom Albanijom, 10. svibnja 1993.; Republikom Rumunjskom, 16. veljače 1994.; Republikom Turskom 16. srpnja 1994., te brojni sporazumi o gospodarskoj i znanstveno-tehničkoj i kulturnoj suradnji. Osim mojih, i susreta predsjednika Vlade Nikice Valentića, te službenih posjeta i susreta, koje je imao u vrlo velikom broju potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić, izaslanstva Republike Hrvatske sudjelovala su u radu mnogih važnih međunarodnih konferencija. Među najvažnijima mogu se navesti: Svjetska konferencija o pravima čovjeka, Međunarodna konferencija o stanovništvu i razvoju, Diplomatska konferencija o nuklearnoj sigurnosti, sastanak na vrhu Vijeća Europe, Konferencija o Paktu o stabilnosti u Europi, Konferencija nesvrstanih i zemalja u razvitku, Konferencija Organizacije islamskih država, te sastanci zemalja članica Srednjeeuropske inicijative, Radne zajednice Alpe-Jadran i Radne zajednice podunavskih regija, itd. Gospode i gospodo saborski zastupnici, Ovaj kratak pregled bilateralnih političkih odnosa Hrvatske s pojedinim zemljama u svijetu, nameće jasan zaključak. Hrvatska je vanjska politika u proteklom razdoblju ostvarila vrlo dobre odnose s velikim brojem zemalja članicama svjetske zajednice. Dakako, da postoje različiti stupnjevi i istančane razlike u tim odnosima. One su posljedica zemljopisne bliskosti ili udaljenosti, identičnosti ili razlike u kulturama i stupnjevima civilizacije, vjerske sličnosti ili različitosti. Uvjetovane su i razlikama u geopolitičkom položaju i u povijesnom razvitku, te posebnim nacionalnim interesima i utjecajem međunarodnih i svjetskih silnica. Uzimajući sve to u obzir možemo s pravom ustvrditi, da je demokratska i suverena Hrvatska, oslanjajući se na čvrstinu svojeg demokratskog poretka i na rezultate svoje gospodarske preobrazbe, uspjela svojom dosljednom miroljubivom, ali i načelnom politikom, steći ugled dostojnog i pouzdanog člana svjetske zajednice naroda. Takva njezina vanjska politika donosi plodove u prijateljskim i obostrano korisnim odnosima s velikim brojem zemalja današnjega svijeta. 2. O USTROJU I STANJU OBRAMBENOG I SIGURNOSNOG SUSTAVA Štovani zastupnici hrvatskoga Sabora! Izgradnja obrambenih snaga i sigurnosnog sustava od životne je važnosti za svaku državu, a to je pogotovo bilo za Hrvatsku, u njezinim naporima za uspostavu i obranu svoje državne nezavisnosti. Poznato je u kakvim se prilikama našla Hrvatska, kad se morala bukvalno goloruka suprotstaviti srpskoj agresiji sa silom jugokomunističke armije, uz istodobno nametanje međunarodnog embarga na nabavljanje oružja. Da nismo uspjeli organizirati uspješnu obranu i stvaranje svojih, najprije redarstvenih, a zatim i vojnih snaga, danas hrvatske države ne bi ni bilo! I pretvaranje redarstvenih snaga u instrument državne politike samostalne Hrvatske bila je veoma složena zadaća. Ona je uspješno riješena srazmjerno brzo, te su redarstvene snage poslužile ne samo za osiguranje demokratskog poretka, već i kao prva obrambena snaga Hrvatske. U okviru MUP-a organizirali smo i postrojbe Zbora narodne garde (prema mojoj odluci od 20. travnja 1991.), dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavnopravnim okvirima. Prve postrojbe, odnosno brigade ZNG osnovane su u svibnju 1991. One su činile jezgro i začetak izgradnje hrvatske oružane sile, a njihovu tradiciju danas nastavljaju gardijske brigade i posebne postrojbe Hrvatske vojske. Istodobno, samonikle dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite pretvaramo u službeni ustroj, odlukom od 30. lipnja 1991., a pred kraj te godine osnivamo i Hrvatsko domobranstvo, na tradicijama hrvatskog vojništva. Hrvatsko domobranstvo sastavni je dio Hrvatske vojske, ali i s posebnom zadaćom ustrojstva teritorijalne obrane svih područja hrvatske države. Kakve smo i kolike napore morali ulagati u obranu Hrvatske može se zaključiti iz nekih osnovnih podataka. U domovinskom ratu potkraj 1991. i na početku 1992. pod oružjem smo imali oko 200.000 ljudi, ili 4,2% od ukupnog stanovništva, ili oko 20% od odraslog pučanstva, što potpada pod vojnu obvezu. No, svih mobiliziranih u domovinskom ratu bilo je 340.617 ljudi, ili 7,13% od ukupnog stanovništva. Taj podatak pokazuje da je Hrvatska morala mobilizirati više nego li je bio prosjek mobiliziranih u II. svjetskom ratu. U domovinskom ratu na svim bojištima sudjelovali su dobrovoljci i mobilizirani iz čitave Hrvatske i dobrovoljci iz BiH i iseljene Hrvatske. Sporazum o primirju i dolasku mirovnih snaga UN na okupirana područja omogućio nam je postupnu demobilizaciju, te smo potkraj 1992. imali u vojsci 127.966, a godinu kasnije 116.237 ljudi. I u ovoj godini učinili smo dalje smanjenje vojske, ali s obzirom na potrebu izgradnje sveukupne obrambene strukture (borbena nastava, školovanje, opskrba, nova ratna tehnika, proizvodnja, vojno- teritorijalna uprava) na proračunu Ministarstva obrane još je uvijek 114.000 ljudi. Za sveukupne potrebe obrane prošle smo godine izdvajali 36,98%, ove godine izdvajamo 31,06% iz državnog proračuna, a toliko se (31,08%) predvida i za iduću (1995.) godinu. To čini 9,10% bruto domaćega proizvoda (BDP), što je u odnosu na druge zemlje, u redovnim okolnostima 3-4 puta više (Austrija npr. izdvaja 1% BDP, skandinavske zemlje od 1,5%-3,2%, Njemačka 2,5% BDP). Ti izdaci za obranu znače golemo opterećenje za gospodarski i sveukupni život zemlje. Oni se, medutim, teško mogu smanjivati s obzirom na naše okolnosti i na cijene suvremene ratne tehnike (npr. jedan ratni zrakoplov s opremom košta 30-50, pa čak i 70 milijuna USD, helikopter 3,5-7 milijuna USD, tenk 450.000-1.300.000 USD, obična topovska granata 250-350 USD, protutenkovska raketa 1.000, a daljinska i protuzrakoplovna 15-18.000 USD!! Nešto znatnije smanjenje izdataka za vojne potrebe moći će se postići tek nakon uspostave normalnog stanja, u svezi s okupiranim područjima i okončanjem ratne krize u BiH. No, dok iznosimo ove činjenice, onda treba takoder spomenuti da je u okolnostima domovinskog rata došlo i do oživljavanja mnogih proizvodnih grana. Odnosno, nasuprot pada proizvodnje u nekim granama ili poduzećima, došlo je i do povećanja u onima koje su proizvodile za potrebe vojske. U tom sklopu posebno treba spomenuti samoinicijativno nicanje proizvodnje za ratne potrebe: od ručnih bombi i bacača do raketa, od pušaka i strojnica do oklopnih kola. Hrvatski su ljudi i na tom području očitovali visoku domoljubnu svijest, samoprijegornu snalažljivost, inicijativu i sposobnost: od kvalificiranih radnika do inžinjera i sveučilisnih profesora. Već potkraj 1991. godine prišlo se sustavnom usmjerenju proizvodnje za ratne potrebe. O tomu se brine poseban Vojno-tehnički savjet u oviru MO. Danas je naša vojna industrija osposobljena ne samo za remont sve ratne tehnike, već i za znatnu proizvodnju, sve do tenkova i ratnih brodova. Vojna proizvodnja ima kooperaciju sa 324 gospodarska subjekta u Hrvatskoj. Ne računajući redovnu proizvodnju prehrambene, tekstilne i kožarske industrije, te graditeljstva za vojne potrebe, namjenska vojna proizvodnja povezuje oko 15.000 izravnih izvršitelja. Jačanju obrambene moći Hrvatske služi i sve razvijenija suradnja s oružanim snagama prijateljskih nam zemalja. Pri tome je od posebne važnosti sporazum o upućivanju naših časnika na školovanje i usavršavanje u visoke stožerne škole prijateljskih zemalja. Oružana sila Hrvatske danas je, po svom ustroju, tehničkoj opremljenosti i uvježbanosti spremna da u potpunosti izvrši sve zadaće koje joj postavi državna politika. Štovani zastupnici hrvatskoga Sabora! Hrvatska je od jugokomunističke i srpske agresije pretpjela goleme ljudske i materijalne žrtve. One će se u potpunosti moći prosuditi istom nakon oslobađanja okupiranih područja. Izravne materijalne štete dosada se procjenjuju na 22 milijarde USD. Ljudske žrtve na našoj strani u Hrvatskoj iznose: 8.882 poginula i 2.820 nestalih, što je ukupno 11.702 poginula i nestala, a ranjenih je 26.448, od kojih 17.802 invalida. Bez jednog roditelja ostalo je 4.273 a bez oba roditelja 54 djeteta. Budući da je obrambeni rat hrvatskog naroda protiv agresora opravdano promatrati u cjelini, to uz spomenute podatke o žrtvama u Hrvatskoj navodim i one što ih je imao HVO. U BiH Hrvati su imali 6.197 poginulih i nestalih (213) i 11.705 ranjenih, a te se žrtve u BiH jos uvijek povećavaju. Prema tome je ukupno stradalih 56.059, od kojih 38.150 (ili 68 posto) u Hrvatskoj i 17.902 (ili 32 posto) u Bosni i Hercegovini. Iz ovih podataka proizlazi da je u ovom ratu, za obranu samostalne hrvatske države i hrvatstva u BiH, hrvatski narod podnio žrtve od 1,24 posto od svog ukupnog broja (u Republici Hrvatskoj 1,02 posto od hrvatskog stanovništva u Hrvatskoj i 2,35 posto od hrvatskog stanovništva u BiH), dok su žrtve hrvatskog naroda u II. svjetskom ratu bile 5,88 posto. Osim spomenutih tjelesno stradalih, najteže posljedice agresije snose prognanici i izbjeglice. U rujnu 1992. u Hrvatskoj smo imali 626.796 prognanika i izbjeglica, a u rujnu ove godine imamo ih 382.358, od kojih 197.507 prognanika i 184.851 izbjeglica mahom iz BiH, od kojih je 128.870 ili 72,31 posto Hrvata i 46.421 ili 26,05 posto Muslimana. Problem prognanika i izbjeglica bio je, i ostaje sve do njihova povratka, jedan od najtežih problema s kojim smo suočeni, kako u materijalnom tako i psihološko-političkom smislu. To je ujedno i jedan od najvažnijih razloga zašto smo odlučni da otkažemo mandat UNPROFOR-u ukoliko se ne osigura neodložan početak povratka prognanika i izbjeglica. Predstoji još ozbiljan posao oko dovršenja davanja priznanja svim sudionicima Domovinskog rata. Na osnovi Zakona o odlikovanjima i priznanjima sudionicima u domovinskom ratu dosada je dodijeljeno 294.920 Spomenica domovinskog rata. U tijeku je postupak da svi sudionici domovinskog rata dobiju spomenice. Dosada je za 4.351 poginulog donijeta odluka o dodjeli posmrtnog odlikovanja orden "Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan", koji se uručuje obitelji poginulog. U svezi s tim i mnogim drugim pitanjima poseban je problem u pravnom statusu nestalih. Stoga predlažem da Sabor donese zakon kojim se izjednačavaju prava nestalih branitelja domovinskog rata, i članova njihovih obitelji, s pravima poginulih branitelja domovinskog rata. A kad je riječ o davanju priznanja sudionicima domovinskog rata, onda smatram potrebnim da na ovom mjestu, kao Predsjednik Republike, izjavim da uz dodjelu državnih priznanja u obliku odličja: najveće priznanje, i opću zahvalnost Domovine, zaslužuju oni koji su najviše stradali - djeca i obitelji poginulih, invalidi i ranjenici, prognanici koji su ostali bez svojih domova, povratnici koji su iz sigurna svijeta došli braniti svoju Hrvatsku. Svi oni koji su podnijeli najveće žrtve, ili dali najveći prilog hrvatskoj pobjedi, očituju i najveću rodoljubnu svijest i samoprijegornu spremnost na dovršenje i učvršćenje Hrvatske Slobode. U to sam se osobno uvjerio u mnogim susretima - od Vukovara i Baranje, preko Hrvatske Kostajnice, Petrinje i Like do Škabrnje, Konavala, Hercegovine, i Zagreba - od prvih dana rata do danas. Bezbroj puta čuo sam potresna svjedočanstva, kakvo je i ono u "Zahvalnici" što ju je obitelj Šumera sedmog ovog mjeseca uputila MUP-u Hrvatske ("Specijalnoj policiji" Šibenik). U toj "Zahvalnici" na sućuti i pomoći pri ukopu sina Dragana, koji je poginuo neki dan prije toga, piše: "On je uvijek bio i ostat će naš Dragan, no koliko je pripadao nama isto tako pripadao je i Vama, najboljima i najljepšima što je naša Hrvatska mogla dati. Da nije bilo takvih, kao što ste Vi, i kakav je naš Dragan, ne bi bilo ni Hrvatske. Volite je i branite je na isti način, srcem, snagom, ljubavlju." Iako je po veličini tragike, svijesti i hrabrosti, iznimno poseban slučaj, i herojska majka Kata Šoljić izražava, takoder, opće raspoloženje probuđenog i osvješćenog, do svete žrtve uzdignutog Hrvatstva. I ona, također ovog mjeseca, iz "TV parlamenta" poručuje neprijatelju: ubili ste mi četiri sina, ali nas ne možete zatrti; imam 15-ero unučadi, od kojih je šest u Hrvatskoj vojsci; i sa svima njima vratit ću se u Vukovar! Ali majka Kata poručuje i našim ljudima, ne samo u "TV" parlamentu: Ne zaboravljajte da smo slobodu skupo platili! A ni to, da još nije sve gotovo! (Hina - nastavlja se ) pp ds 221355 MET dec 94 221355 MET dec 94