SERVIS POSEBNIH NASLOVA RUSIJA-ČEČENIJA

Nadnaslov:Zemlja Čečena, uporište povijesnog otpora ruskoj ekspanziji Naslov: Čečenija - kronična boljka Rusije Podnaslov:Stekavši nezavisnost u 18. stoljeću, Čečeni su ubrzo postali štit otpora od osvajanja Kavkaza i tradicionalni protivnik Rusa. Nakon pokušaja sovjetskih vlasti da umire buntovne narode Kavkaza, tijekom drugog svjetskog rata stara mržnja dovela je ove narode uz nacističke postrojbe, što su platili masovnim Staljinovim deportacijama. Piše: Jean RAFFAELLI, AFP MOSKVA - Zemlja Čečena, povijesno uporište otpora naroda Sjevernog Kavkaza ekspanzionizmu carske Rusije, ostaje kronična boljka za Ruse koji nikada nisu doista uspjeli upokoriti taj gorski narod, ponosan i nepovjerljiv, organiziran u klanovima, gdje je svatko plemenit od rođenja. Stekavši nezavisnost u 18. stoljeću, nakon što su dugo bili pokoreni kabardskim prinčevima koji su vladali Sjevernim Kavkazom (Ciskavkazija), Čečeni su ubrzo poslužili kao štit otpora od osvajanja Kavkaza pokrenutog uz podršku kozaka pod vladavinom Katarine II tijekom čitave druge polovice 18. stoljeća. To se osvajanje trebalo oslanjati i na pravoslavni kavkaski narod Osete, tradicionalne saveznike Rusa u tom području. No, carstvo će morati pričekati šezdesete godine 19. stoljeća kako bi svladalo pobunu Čečena, u savezu s Ingušima i Avarima Dagestana, istočnog susjeda, po cijenu krvavih sukoba, do dana današnjeg u bolnom sjećanju svih Rusa. Otpor Kavkaza vođen je pod palicom dvojice islamskih vođa, Mansura Ušurme, od 1785. do 1791, i imama Šamila, koji je predvodio Džihad (sveti rat) protiv Rusa. Sadašnji nezavisni čečenski predsjednik Džohar Dudajev, koji prkosi Moskvi već tri godine, još uvijek se poziva na imama, čiji portret stoluje u njegovu prostranom uredu predsjedničke palače u Groznom, glavnom gradu republike. Taj je otpor bio dug, tegoban - gerila u brdima - i vrlo poguban, iako brojke koje iznose Čečeni, nekoliko stotina tisuća mrtvih među Rusima, ostaje pod znakom pitanja. Taj otpor popraćen je mnoštvom epskih priča u kojima je zločesti Rus opisan kao "izvor svih zala, koji je došao iz grada uprljati planinu", i kojemu odsjeca glavu s visine stjenovitog vrhunca "osvetnička sablja borca". Međunaslov: Kažnjeno skoro cjelokupno stanovništvo Upokoravanje je bilo kratkog daha. Solidarnost muslimanskih naroda s Kavkaza organizira se ponovno nakon boljševičke revolucije 1917. godine u kratkotrajnu "Skupštinu naroda Sjevernog Kavkaza" koja je trebala okupiti Čečene, Inguše, Dagestance i Kabarde, prethodnicu "konfederacije naroda s Kavkaza", osnovane 1990. godine u naletu separatizama koji su uslijedili nakon perestrojke. Sovjetske vlasti, svjesne teškoće djelotvornog infiltriranja tih tradicionalno buntovnih naroda, pokušavaju ih umiriti osnivajući 1921. godine, u okviru federativne republike Rusije, "autonomnu republiku Planinskih naroda" (Kabardi, Balkari, Oseti, Inguši i Čečeni), koja će preživjeti do 1936. godine. Stara mržnja oživljena je u Drugom svjetskom ratu, kad su brojni kavkaski narodi stali uz nacističke postrojbe na jugu SSSR-a. Staljinova kazna bila je neopoziva. Više od 425.000 Čečena i Inguša, dakle skoro cjelokupno stanovništvo u to doba, odvedeno je u jednom danu i deportirano prema Kazahstanu i Srednjoj Aziji gdje je smješteno zajedno s drugim "kažnjenim" narodima u "posebne zone naseljavanja" u oskudnim uvjetima. Oni će biti rehabilitirani nakon Hruščovljeva odmrzavanja 1956. godine. No, rana ostaje nezacijeljena, a mržnja spram Rusa tim tvrdokornija. (Hina) bnš br 141144 MET dec 94 14HHMM MET dec 94