ŠTO ĆE WASHINGTON PODUZETI ZA BIH?

Od posebnog Hininog dopisnika. WASHINGTON, 24. srpnja (Hina) - Nije lako odgonetnuti što će američka vlada poduzeti kako bi jače pritisnula bosanske Srbe da prihvate plan Kontaktne skupine i što će učiniti ako Srbi ostanu kod svojih "protuprijedloga". Washington prijeti da će u slučaju srpskog "ne" zračnim kišobranom bolje osigurati zaštićene zone, demilitarizirati Sarajevo, operativnu komandu nad zračnim udarima povjerit će NATO-u i uklonit će embargo na uvoz oružja za bosansku Federaciju. U kakvu će se dugoročnu američku politiku prema Bosni i ex-Jugoslaviji uklopiti ovi potezi, zaista nije lako reći. Iz onoga što je ovih dana napisano u ozbiljnim časopisima, čija su uredništva jednako bliska staroj Bushovoj i sadašnjoj Clintonovoj administraciji, dade se ipak nešto zaključiti. Albert Wohlstetter, profesor Sveučilišta u Čikagu i predsjednik Američko-europskog društva, je u časopisu "The New Republic" veoma opširno izložio političku strategiju one polovice u američkom Kongresu koja zastupa stajalište "ukini (embargo na oružje) i opali (po Srbima iz zraka)". Wohlstetter se okomljuje na Mirovni plan Kontaktne skupine, koji po njemu etnički dijeli područje koje je nedjeljivo i koji omogućuje da se stvori veza između područja koja su Srbi okupirali u Hrvatskoj i Bosni sa Srbijom. Optužujući sadašnje čelnike Clintonove administracije, posebice Christophera i Talbotta, zaključuje da američka vlast nema nikakve strategije za Bosnu. "Oni su korak po korak, kaže Wohlstetter, išli putem koji je pomogao Miloševiću da ostvari svoj plan cjelovite Velike Srbije, koja uključuje dio Hrvatske i Bosne". David Gompert, bivši direktor Ureda za Europu i Aziju u Vijeću za nacionalnu sigurnost Bushove vlade, napisao je u dvobroju časopisa "Foreign Affairs", za srpanj i kolovoz, tekst s naslovom "Kako poraziti Srbiju?" On analizira pogreške američke vlade u pogledu BiH i nastoji dokučiti u kojem bi pravcu mogla ići politika Clintonove administracije. Gompert podsjeća na 1990. pišući: "Prije izbijanja sukoba, politika Sjedinjenih Država nije bila motivirana nekom posebnom sklonošću za opstankom Jugoslavije. Američki strateški interesi za očuvanjem jedinstva Jugoslavije prestali su postojati nakon što je prestala sovjetska opasnost po Europu". Da bi spriječila ratne sukobe koji su bili na vidiku, američka je vlada željela Jugoslaviju transformirati u "... konfederaciju kvazi suverenih država". Nije imala razumijevanja za hrvatsko-slovenski konfederativni model u kojemu se nije polazilo od kvazi-suverenih već od doista suverenih država. To je prva pogreška. Druga je u tome što je Amerika, nakon izbijanja rata u Sloveniji i Hrvatskoj, dopustila da je Francuska izbaci iz igre. Gompert piše da su Amerikanci 1991. uvjeravali Europljane da je jugoslavenski slučaj krajnje ozbiljan i vrlo opasan i da mu treba pristupiti s najvećim oprezom i odlučnošću. Američka je vlada tražila brze konzultacije u okviru NATO-a povodom izbijanja rata u bivšoj Jugoslaviji. Francuzi su odbili prijedlog, optužujući Amerikance da stvar dramatiziraju. Kako nije dobila suglasnost od Europljana, Amerika se povukla i prepustila slabim Europljanima da se hrvu s problemom koji je nadmašivao njihove moći. Europske vlade ni onda ni danas nisu dokučile što se događa u Bosni. Bushova vlada nije nikad htjela poslati američke trupe tamo, ona se naprosto nije htjela jače umiješati u ratne sukobe. Ipak, pod arapskim pritiskom, tek pri kraju svoga mandata, Bushova je vlada kanila skinuti embargo s uvoza oružja za Bošnjake, ali su je u tome spriječili Francuska i Britanija. Sve to navodi Gomperta na slijedeći zaključak: "Prisutnost Europljana bez Amerikanaca u UNPROFOR-u davala je saveznicima pravo na veto protiv američkih akcija, kao što je davala Srbima pravo veta na odluke Zapada". Srbi su nakon Londona brzo shvatili kako neće uopće doći do nikakve vojne intervencije i počeli su se ponašati arogantno prema prijedlozima međunarodne zajednice. Clintonova vlada nije nikad htjela jače ući u bosanski problem, zato što je prihvaćena ocjena da je u Bosni beznadno komplicirani građanski rat; sve su strane jednako krive i Amerika tamo nema posebnih strateških interesa. Što se Amerika više udaljavala, to je Milošević jače zagovarao potpisivanje primirja. Europljani bi htjeli, baš kao i Milošević, piše Gompert, postići primirje pod svaku cijenu. Brzo potpisivanje primirja ili sklapanje nekog formalnog sporazuma neizostavno nagrađuje Miloševića kao pobjednika, mirotvorca i oca Velike Srbije. Da li je to cilj američke politike, pita se Gompert. Sjedinjene će Države ipak odigrati odlučujuću ulogu, misli on. Potrebno je, i k tome vodi američka strategija, dugoročno staviti Srbiju pod sankcije, izolaciju i potpunu karantenu. Nasuprot tome, Amerika će jače pomagati zemlje susjedne Srbiji, kako bi se oslobodile svake ovisnosti i kako bi svojim blagostanjem djelovala na srpsku populaciju da brže mijenja svoju nacionalističku političku ideologiju i politički režim. Hladni rat je srušio mnogo jače režime, pa će i Miloševićev, zaključuje Gompert. (Hina) dr 240919 MET jul 94 240919 MET jul 94