SERVIS POSEBNIH NASLOVA BOSNA-BRČKO

Nadnaslov: Život u slobodnom dijelu općine Brčko Naslov: "Borili smo se za goli opstanak" Podnaslov: U slobodnom dijelu općine Brčko, neposredno s južne strane srpskog koridora, više od godinu nije dopremana nikakva pomoć. Živeći u potpunoj izolaciji, domaćini drže da je njihov kraj zaboravljen i u političkom smislu. Iako su se sukobi u Središnjoj Bosni odrazili i na ovaj dio Posavine, Hrvati s Muslimanima i danas dijele crtu obrane, a sačuvali su i HVO brigadu, jedinu između koridora i Središnje Bosne. Piše: Ivo LUČIĆ, Hina Prohladne Cvjetne nedjelje deseci vjernika okupili su se u župnoj crkvi u Skakavi Donjoj, petanestak kilometara jugozapadno od Brčkog. Muškarci i žene u uobičajeno nešto ljepšoj odjeći, narodnim nošnjama ili vojničkim odorama. S cvijećem u rukama služili su Misu za poginule branitelje. Velečasni Mijo Perić, i sam prognanik iz okupiranih Gorica (selo pod srpskim koridorom) nije napuštao ove župe od prvog dana rata. - Neću ni ići dok ne mognem u Orašje - smjerno odgovara. Njegovi župljani, međutim, većinom su se raštrkali diljem svijeta. Kao i drugi, don Mijo trpi tešku oskudicu, ali prvo spominje nedostatak misnog vina. Poručivao je to i svom školskom kolegi dr. Adalbertu Rebiću. Nekoliko župnih crkava i potpuno je uništeno. U Dubravama, ispod golemih stoljetnih hrastova uništena je crkva, samostan i obližnja osnovna škola. Ova sela u istočnom dijelu Bosanske posavine, razapeta niz padine Majevice do Save, do egzodusa je naseljavalo oko 30 tisuća Hrvata. Sada ih ima tek četvrtina. Njihovu povezanost sa zemljom dobro potvrđuje podatak da je od ukupno 493,33 četvornih kilometara općinskog zemljišta katastarski u rukama Hrvata 44,42 posto. Inače, prema posljednjem popisu u općini Brčko živjelo je 87.332 stanovnika od čega 22.163 (25,38 posto) Hrvata (Muslimana 44,4, Srba 20,76 posto i ostalih 9,46 posto). Srpski koridor pritisnuo je deset hrvatskih mjesnih zajednica, uništio do jučer bogat kraj. Za ostale, zatvoreni su putovi opskrbe. Na koncu, pritisci bosanske vlasti na ovdašnje Hrvate da se odreknu HVO-a, doveli su ih, ni krive ni dužne, u još teži položaj. Ipak, 108. HVO brigada nije ukinuta te i danas nadzire preostalih šesnaest mjesnih zajednica. Samo, da bi se došlo do njih, treba ne kao nekad tek prijeći most u Brčkom, nego prevaliti užasnih tisuću i više kilometara. Hvala Bogu da je i to moguće, kažu domaćini. Međunaslov: Uspjeli izbjeći sukob Zima je bila teška. Iako su seljaci u zalihama imali nešto žita, nedostajalo je svega drugog. Struje nema, problemi s gorivom rješavali su se alkemijskim mućkanjem istrošenih motornih ulja i drugog. "Jednom sam otvorio karter, uzeo iz njega čep ulja, nasuo u rezervoar i nastavio par stotina metara", objašnjava zapovjednik Stožera 108. HVO brigade Ivo Veselčić. Na liniju hranu razvoze zapregama. Vojnicima je najteže padao nedostatak cigareta. Pušili su lišće oraha ili lipe, a cigarete su se švercale preko srpskih linija, po "maloprodajnoj" cijeni od 25 maraka za kutiju. Neki su vojnici završili u zatvoru zbog toga. Vrhunac pogibelji prošao je potpisivanjem sporazuma Roso-Delić, objašnjava zapovjednik 108. brčanske pješačke brigade HVO Martin Frančešević. Položaj njegove brigade najbolje je dočarati činjenicom da tom zapovjedniku nitko nije dodijelio vojničkog čina. "Opća klima bila je dovedena do usijanja odlukom Predsjedništva BiH o 'prepotčinjavanju' postrojbi HVO-a u jedinice Armije BiH, što je za nas bilo neprihvatljivo. Mi smo stalno tražili nove rokove dok nije potpisan taj sporazum." 108. brigada je jedina preostala HVO brigada u ovom dijelu Bosne. Podlegla je i ukinuta izuzetno dobra 115. HVO brigada "Zrinski" iz Tuzle, a 107. gradačačka HVO prešla u Armiju BiH. Automobil zapovjednika Martina dugo je bio jedini na cesti od Zenice do Save s registarskim oznakama HVO-a. One su simbolizirale početni smisao obrane ovdašnjih Hrvata. - Policija Armije BiH me zaustavi i pita: 'A ima li ovaj auto kak'e druge tablice?'. Ponekad upali odgovor: 'Gdje auto može imati različite tablice?!' Kad bi mi naredili da ih skinem, sjeo bih u auto i otišao. Nikad nije jasno hoće li pucati za mnom. Da sam ih skinuo, bio bi jasan znak svim Hrvatima da smo izgubili bitku', završava zapovjednik Martin. Međunaslov: Napušteni i zaboravljeni Brigada, koja je "u operativnom smislu dio snaga Armije BiH, a u mobilizacijskom rastu i razvoju dio HVO-a sa sjedištem u Mostaru", opstoji zahvaljući samofinanciranju i pomoći stanovištva. - Bukvalno, vodili smo borbu za goli život, kaže Ivo Veselčić. Podsjeća na listopad i prosinac 1992. kad je 108. presjekla cestu Brčko - Orašje u Goricama, ali nije izdržala snažne napade četnika. Drugi put se zbog izostale podrške morala povući izgubivši pri tom i neka sela. Početkom ožujka 1993. jedinstvena 108. HVO brigada Bosanske posavine razdijelila se na pješačku HVO i 108. motoriziranu brigadu ABiH. Od tada HVO brigada nije izgubila "ni jedan metar terena", unatoč svemu. Na kući u kojoj razgovaramo stoje hrvatski i bosanskohercegovački stijegovi. Kuća je nova, velika, s bijelim pročeljima i takvih je najviše po ovim selima. Potisnule su one manje, rađene u tradicionalnom stilu. Manje kuće su već ranije napuštene, kao što su većinom i predstavnici političke vlasti napustili ovo područje u vrijeme izbijanja rata. Na to nas upozorava pomoćnik za IPD Vinko Grgić ("osim nedavnog - zakašnjelog! - posjeta Kljujića nitko nije ni dolazio"), što je dodatno otežalo položaj brigade. - Ostali smo gotovo jedini stup organiziranja života. Zdrastvo, školstvo, privreda, popravak putova, briga za sjetvu... Stoga su u lipnju 1993. osnovali Hrvatsko nacionalno vijeće općine Brčko, koje se uskoro proširilo i na cijelu sjeveroistočnu Bosnu. "To je nadstranačko tijelo koje usklađuje cjelokupan život na ovim područjima i koje je omogućilo političku nagodbu Muslimana i Hrvata", objašnjava njegov predsjednik dr. Ivan Hudolin, koji je početkom rata došao iz Vinkovaca na tri tjedna kao kirurg, a evo, kaže, već dvije godine nije vidio svoje obitelji. - Branili smo ovdje hrvatstvo bez obzira na političke razlike, a strategija obrane bila je izbjegavanje sukoba s Muslimanima. Imamo puno razumijevanja za tegobe hrvatskog naroda, ali i puno zamjerki jer smo bili zaboravljeni. Zaboljelo nas je kad je Petković izjavio da ovdje ne postoje značajne snage. Nigdje se ne spominjemo, iako smo to zaslužili. - Platili smo ogromnu cijenu opstojnosti: 114 mrtvih, 430 ranjenih i oko 150 invalida domovinskog rata. 108. je osigurala Hrvatima biološku egzistenciju. Želimo za ovaj narod dostojnu budućnost. Posavljaci s divljenjem pričaju o Hudolinovim stručnim sposobnostima. Mnoge je, kažu, "digao iz mrtvih". On potvrđuje da je napravio oko 1560 velikih operativnih zahvata (na više organskih sustava istodobno) na drvenom stolu i velik broj bez anastezije, radio je bez struje, samo s jednom pomoćnicom "instrumentalkom", dospijevajući čak u središte napada kazetnim bombama... - Nemam kameru, čak ni fotoaparat da bi sve to dokumentirao, a znam da će biti podozrenja. Kod operacije otvaranja glave smrtnost mojih pacijenata je 40 posto, a primjerice u medicinskom centru u Tuzli (gdje imaju dobre uvjete i gdje postoji medicinski fakultet) 44 posto. Čuda smo radili i pitao sam se više puta ima li moj posao smisla. Kad napravite čovjeku operaciju mozga, jetre, pluća, itd i on ozdravi i ode u borbu, pa se vrati teško ranjen da mu morate odstraniti obje ruke, noge i oko - to se pitate! Međunaslov: Hoće li se vratiti izbjeglice? U selima župa Zovik i Boće, živnulo je nakon dolaska konvoja "Kruh sv. Ante". U toj najistočnijoj hrvatskoj enklavi, smješten je velik broj izbjeglica iz Brčkog: i Muslimana i Hrvata. Pomoćnik za IPD druge bojne Filip Ilijanić ističe pomoć dijaspore: uz ino kupuje im dobra i kamione kojima ih šalje. Iz Boderišta, sela na prvoj liniji, niz blage padine Majevice dobro se vidi Brčko i Gunja, prvo udaljeno tek 6 kilometara. Porušene kuće prosule se po procvjetlim šljivicima. U sumrak u jednoj od njih zatječemo četiri postarija pajdaša: Andriju (1925.) Marijana (1932.) i Tunju Jokića (1911.) te Peru Gorškić (1930.). Sjede u toplom i raspredaju. Na stolu špek, šljivovica i duhan. Veseljak Andrija, kako za sebe kaže, građevinar opće prakse, prvi je u ovom dijelu Boderišta sagradio novu kuću. Ima sedamnaestoro čeljadi vani, a sad je ostao samo on. "Oni žive u ropstvu, ja sam svoj na svom". - Ne bojte se momcovi dok sam ja na prvoj crti! U žestokim napadima na Boderište, četnici su jedamput uzeli sve do Andrijine kuće. Neimavši nikakva oružja, uzeo je sjekiru i potrčao vani. "Moraš bit čovjek, a na šahovska figura. U dvoje se ašikuje". Par kuća dalje Martin Josipović, umirovljenik. Živi sam 25 godina. Od svega mu je najvažnije:" Šta ima kod nas u Hrvatskoj?" Obilazimo Zovik i Boće. U obiteljskoj kući provincijala Bosne Srebrene fra Petra Anđelovića u Boću izbjegla obitelj Mehmedalije Selmanovića iz Begovače. Provodimo večer kod njegova sinovca Ive Anđelovića, zapovjednika II bojne HVO-a. Topli ugođaj doma malo podalje od prve linije. Ivo stišće vilice dok opisuje neke besperspektivne prilike. U jednoj od njih tik do Ive poginuo je njegov brat, drugi izgubio stopalo. Bili su u potpunoj izolaciji, ali, kaže da ih je odgovornost za obranu naroda tjerala na kranju racionalnost. Ivo se brine hoće li se vratiti izbjeglice u svoj kraj. Povijest Posavine bremenita je egzodusima. Vraćajući se, izbjeglice su uvijek donosile nove elemente kulture, što ju je učinilo podnebljem stotine raznovrsnosti. "Ali dok je koridora, ili nemaju kamo doći ili kuda proći". Dok iznosi dileme šta će donijeti buduće uređenje za Hrvate Brčkog, osobito enklave Zovik, na kauču guguče njegov četvoromjesečni sin Mihael. Supruga Alma zagrijala je vodu da se gosti okupaju. U kupaonici je potpuni mrak. Ujutro zatječemo i očišćene cipele. Posramljuju nas geste domaćina, kao i sve što su napravili bez ičije pomoći. A oni se nama dobrostivo zahvaljuju na posjetu! (Hina) il br NAPOMENA REDAKCIJE: Popratne fotografije uz tekst tijekom prijepodneva će emitirati FaH. 071053 MET apr 94